ART SLAJDER
DEJAN PROJKOVSKI ZA MNE MAGAZIN: Naučio sam da čovjek treba da sanja i bori se za svoje snove
Foto: CNP
Makedonski režiser i generalni direktor Makedonskog narodnog pozorišta Dejan Projkovski nakon ,,Hamleta“ i ,,Romea i Julije“, sinoć je premijerno za otvaranja nove sezone Crnogorskog narodnog pozorišta u Podgorici predstavio i treću adaptaciju Šekspirovog djela ,,Buru“.
Dočekan je od publike ovacijama i dugim aplauzom za izvanrednu režiju i cjelokupan projekat.
Projkovski je rođen 1979. godine u Bitolju. Pozorišnu režiju je diplomirao i magistrirao na Nacionalnoj akademiji za pozorišnu i filmsku umjetnost ,,Kr. Safarov“ u Sofiji. Radi kao vanredni profesor pozorišne režije i glume na Univerzitetu za audiovizuelnu umjetnost ESRA Pariz-Skopje-Njujork.
O tome koliko su ga ovi gradovi formirali kao umjetnika i čovjeka, o Šekspiru i ,,Buri“, crnogorskim glumcima, savjesti i slobodi razgovarali smo sa njim nakon premijere.
Ako je pozorište ogledalo, predstava ,,Bura“ je ogledalo čega?
– Mislim da je svaka predstava ono što smo mi sami, ogledalo društva, ogledalo onoga što želimo da budemo. Svaka predstava bavi se našim željama, strahovima tako da ,,Bura“ je predstava gdje Prospero slično Diogenu usred bijela dana hoda i traži ljusku od čovjeka. ,,Bura“ je kao zadnje Šekspirovo djelo testament koji je on ostavio publici, ali i svim ljudima koji se bave pozorištem, da vidimo šta sve ima pozorište u sebi, na šta sve glumac treba da bude spreman da igra, koju fantaziju da ima da bismo stvorili tu pozorišnu iluziju o kojoj je pričao Šekspir.
Kako komentarišete to da su Šekspir i njegova djela aktuelna i nakon 400 godina, da je zaista on besmrtan?
– Imam u životu veliku želju da uradim što mogu više Šekspirovih djela, zato što Šekspir je jedan univerzum koji je sažimao sve ono što je dobro i loše u čovjeku. Njegova djela pričaju sve što ova naša civilizacija vrednuje.
Foto: Duško Miljanić
Ko Vas je najviše iznenadio od naših glumaca?
– Svi su me iznenadili sa vjerom u sebe da možemo zajedno odraditi ovu ,,Buru“ onako kako sam im još na početku ispričao. Oduševila me je njihova otvorenost, spremnost da ulaze u nove stvari bez pripreme da čekamo rezultat. Dogovorili smo se da taj rezultat je nešto na kraju, a da je sada važno da se bavimo maksimalno stvarnošću, jer pozorište je iluzija. Čovjek kad priča o sebi glupo je dok govori da se gleda u ogledalu. Zaista sam presrećan. Bane Popović, nekako smo sad već trajno povezani, Nada koja je igrala Ariel, to je isto glumica i profesionalac koji svaki dan podsjeća da se pozorište živi 24 sata, studenti koji su me šokirali i tad sam shvatio da Crna Gora ima itekako veliku budućnost, jer postoje ti mladi ljudi koji su već na Akademiji naučili da je pozorište sami trud, više treba da radimo nego da pričamo, tu je Mirko, naravno i svi ti divni ljudi. Tu su i ljudi oko scene i na sceni, od tehnike, rekvizita, sve one koji su oko nas nikako ne zaboravljamo. Zato sam ih pozvao da budu s nama na poklonu, da bi publika vidjela ko su ti ljudi koji pomažu nam u pozorišnoj iluziji.
Kako su Vas Skoplje, Bitolj, Pariz i Njujork gradili kao čovjeka i umjetnika?
– Veliki reditelj kad su ga studenti pitali kako treba da odabiru pozorište, kako treba da rade, on je rekao da jedno pozorište nije malo ili veliko, da čovjek treba da radi tamo gdje ima osjećaj da ga ljudi vole i da mu vjeruju. U životu i u pozorištu sam naučio da čovjek treba da sanja i treba da nauči u procesu da se bori za svoje snove, da vjerujem ljudima, da u svakom pozorištu nađem sebe. To je sve što je neka važna duhovnost. I naravno, po meni jedan od omiljenih reditelja ruskih Anatolij Efros ima knjigu koja se zove ,,Proba ljubav moja“ gdje zapravo kaže da je smisao našeg rada u probama zato što pola našeg života provodimo na njima.
Kakvo je Vaše poimanje slobode?
– Pojam slobode je nešto što svako od nas nosi vrlo intimno tako da kao autor dok sam slobodan mogu da odaberem tekst koji želim za sebe. Imam svoju definiciju da sam slobodan čovjek. Drugo je kao svi ljudi. Mislim da se svaki dan preispitujemo šta je sloboda, imamo nešto što se zove moralna definicija. Meni je uvijek najvažnije kada mogu da dođem u jedno pozorište i kažem: ,,Ja danas želim da radim ,,Buru““.
Gdje stanuje savjest?
– Kod mene kao reditelja stanuje na sceni jer mislim da realno tu potpuno skidam sve uniforme, sva odijela, čak i vlastitu kožu. Važno je da savjest probudimo u srcu.
B.R.
