DRUŠTVO SLAJDER
SANJA GOLUBOVIĆ U OGLEDALU: Nekome je život pjesma, nekome roman
Glavna urednica časopisa Caffe Montenegro Sanja Golubović naša je gošća u rubrici ,,U ogledalu“.
Kada je upisala matematički smjer u nikšićkoj gimnaziji i imala sve petice iz, kako kaže, ,,svih tih matematika”, činilo se da je njen put „zacrtan“. Ipak, još u srednjoj školi raspršila je ideju da će biti inženjer i nakon mature upisala je studije južnoslovenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Kao brucoš počela je da radi u studentskom časopisu „Index“ i taj novinarski angažman donio joj je i prvi honorar. Kasnije je postala urednica tog časopisa… Caffe Montenegro – časopis koji sad uređuje osnovan je prije 12,5 godina kao specijalizovani časopis za ugostiteljstvo i turizam, i prvi i jedini je takve vrste i danas kod nas. Kontinuiranim izlaskom, kvalitetom tekstova i dizajna, respektabilnim odnosom prema klijentima i profesionalnošću, Caffe Montenegro je stekao kredibilitet i povjerenje čitalaca, šire javnosti i mnogobrojnih poslovnih partnera, kako u Crnoj Gori, tako u cijelom regionu. Časopis je nagrađivan u više navrata i proglašavan najboljim turističkim medijem. Sanja je, između ostalih, dobila i nagradu za najboljeg turističkog novinara od strane TOPG. Od prvog broja je urednica, a juče je iz štampe izašao 128. broj.
Već koncipira sljedeći i razmišlja o 129-oj kolumni ,,Sasvim lično“ kojom ,,otvara“ svaki broj. Kaže da joj je ovaj posao omogućio da radi ono u čemu inače uživa, da putuje, proba jela raznih zemalja, ,,virtouzne kreacije vrhunskih kuvara“, pa je fascinira nivo do kog seže kulinarstvo danas. Ipak, kada je o hrani riječ, najslađi joj je nedjeljni ručak u Nikšiću koji joj majka spremi.
U poslu kaže da ne voli da saradnicima pravi pritisak i insistira ultimativno na bilo čemu. Voli da putuje i raduje se predstojećem putovanju u Kinu.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo me prvo asocira na oca za koga sam bila izuzetno vezana i na koga, kažu mi oni koji su ga poznavali, karakterno mnogo ličim. Umro je mlad, u 40-oj godini, ali stigao je da moje djetinjstvo učini srećnim.
Asocira i na apsolutnu bezbrižnost koja samo tad postoji, na vječiti poriv za avanturom i nekom akcijom, na odrta koljena od padanja s bicikla, sa rolšula…, od fudbala koji sam igrala sa dječacima na nekadašnjoj Ciglani u Ćemencima… Na ljeta na obali rijeke Zete, skakanja ,,na glavu” u rijeku, školskih raspusta kod babe Krstinje u selu Orah u Pivi, ponos zbog ,,svih petica”…
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Da, kako se ne bih sjećala, ne zaboravlja se taj osjećaj da sam sama eto neke pare zaradila. Bila sam na prvoj godini studija, i bio je to moj prvi novinarski honorar u studentskom časopisu ,,Index”. Kasnije sam postala urednik tog časopisa. A honorar i nije bio mali, kupila sam nove Leviske 501, i povela svoju ekipu sa kojom sam se intezivno 
družila na piće. Bile su to godine kad smo bili svi mnogo skromniji, ali znam da sam ostatak honorara potrošila tokom te jedne noći u kafani.
Na čemu insistirate u poslu?
-Svako insistiranje kod mene proizvodi kontraefekat, to jest neku nelagodu. Iako pod pritiskom najbolje radim i najbrže razmišljam, ne volim da saradnicima pravim pritisak i insistiram ultimativno na bilo čemu. Podrazumijevam da svi koji su u našem poslu znaju da su rokovi – rokovi, da odlaganje mora imati valjan razlog. I ne bih da polemišem stalno oko jednog te istog. Sve ostalo možemo da se dogovaramo i u hodu. Imam uigranu ekipu pa mi je umnogome lakše, znaju kad pojačati tempo, kad angažman ne prati radno vrijeme, ali i svi znamo i kad možemo ,,opuštenije”. Samo ,,bez nervoze” 🙂
Koju knjigu/film biste preporučili?
-Preopširno pitanje za mene. I da nabrojim omiljene autore, bilo bi previše. Čitam oduvijek sve što mi dođe do ruke. Neprevaziđene klasike po ko zna koliko puta, savremene autore novog doba pratim ali sam i blagoslovena novim izdanjima koja često dobijam od prijatelja na poklon. Recimo da sam oduvijek bila ljubitelj romana toka svijesti, najkraće rečeno. Filmovi… pa kao i s knjigama…Odgledam do kraja i one za koje mi kažu da su dosadni i loši. Pa sama zaključim valjaju li. I s knjigama je isto.
Koje jelo najviše volite?
-Namjestilo se, kao što se u životu štošta ,,namjesti” da me moj posao uveo duboko u nešto što volim, u gastronomiju, i da sam zahvalna što imam privilegiju da probam jela raznih zemalja, sjajnih kuvara, jela čiji sam sastav i imena zbunjuju ljude, čistu egzotiku, virtuozne kreacije vrhunskih kuvara na svjetskom nivou… Teško je meni izabrati najmilije jelo. Volim hranu mog podneblja koja me odgajila, na kojoj sam odrasla…, ali obožavam da probam nove ukuse, gledam nove tehnike u kuvanju, fascinira me nivo do kog seže kulinarstvo danas i svaki dan prevazilazi granice mogućeg, čista mašta i hedonizam, ali i umjetnost. A opet, najslađe mi je kad ugrabim vrijeme i odem na nedjeljni ručak kod majke u Nikšić, i spremi mi cicvaru i pitu sa ,,sukanim” korama… Majka zna šta volim 🙂
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Dvoje. Ali i za ,,nepravu” treba dvoje. Ljubav je samo ljubav i ništa više. Ni manje.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Ne mogu nikoga da oživim, ali pravi umjetnici ionako ne umiru.
Putovanje koje pamtite?
– Svako putovanje bez obzira da li je bliže ili dalje za mene je iskustvo koje ne zaboravljam. I uvijek mi je to više od putovanja. I kad preletim okean, i pođem na drugi kontinent da bih vidjela i osjetila nove prostore i drugi neki svijet, i kad prepješačim planinarsku rutu do nekog jezera ili vrha planine nosi me neko uzbuđenje, jel’ adrenalin il šta li je… ne znam. Znam da svako putovanje u meni sačuva poseban osjećaj mjesta na kojem sam bila i čim se pomene to mjesto nižu se asocijativne emocije. A moji prijatelji znaju, meni se lako spremit za put, radujem se i na samu pomisao. Sad se trenutno radujem predstojećem putovanju u Kinu.
Pjesma vašeg života je?
– Prebirala sam puno po glavi da bih konkretno odgovorila na ovo pitanje. Uzalud. Nemam pjesmu koja bi bila pjesma života mog. Čak ni u pjesmama mojih omiljenih pjesnika. Ni u pjesmama uz koje sam rasla i nekad se pronalazila u njima poput onih grupa EKV, Azre, The Doors… Mislim da je nekom život pjesma, nekom roman. Svi mi stvaramo svoju pjesmu. Jesam, dobila sam pjesmu na dar. Bila sam presrećna, šta bih više poželjela da mi neko pokloni? Eto, imam svoju pjesmu, napisao mi je najbolji prijatelj.
V.T.
