KOLUMNE
URBANA KALDRMA: Da ne izvuče se nit
Jutros je baba opet bila u elementu. Odlučila zakrpat čarapu i ne odustaje od nauma. Prvo sam od bijesa pjenila, ali sam se morala pomiriti. Ka vazda. Svaki me put pobjedi.
Još kad bi vam rekla ko sam i kako sam kotirana u gradu.
Nego nema smisla. Baba ništa ne šljivi i niko je u ništa od onoga šta zadedelji, ne može razuvjeriti.
Inače, i zimi nosi najtanje nailonke, ka sve stare dame (ne deblje od 20dn, one šta i od krivog pogleda pucaju), ali ima te jedne pamučne, muške, tamnosive čarape koje navuče, uglavnom svaki dan, navodno jedino zbog zdravlja, kada joj je cirkulacija u štrajku. Ostale od pokojnog muža, za uspomenu.
Djed je bio radan, domaćin nad domaćinima, stekao nekretnina.. Imamo imanje na periferiji, stan u centru Podgorice, i još po nešto, da ne nabrajam, ali njoj je to nebitno. I dosadna je kada trubi da nije materijalista. Da se možda ne živi od vazduha?
Nego… Ona kao da nije starala.
Od svega više voli njegove prsle čarape.
Ni ptičjeg joj mlijeka ne fali, da se razumijemo, držimo je ka kraljicu, stalno je obilazimo i donosimo joj kuvane ručkove.
Malo ko u gradu tako je obazriv prema svojoj babi, a ona… E kuku nama, ona nas, kad god ima priliku bruka.
Evo sam čula,po komšiluku je tražila iglu i konac na posudbu,
još im i objašnjavala, da joj krompir ne viri iz papuča.
(Uvijek nosi otvorene. Ima šećer pa se kad joj oteknu stopala prestraši od gangrene).
U stvari, otiče jer zaboravi popit tabletu za izmokravanje. (Ali zato nikad ne zaboravlja dosoliti svaki obrok. A ni to ne bi smjela) ..
U principu je, Bogu lijepom hvala, kao drijen zdrava.
Generalno, više smo mi mlađi i sluđeni i oštećeni od svih naših vrlih penzionera. Te starije generacije jesu živjele teže, bez raznoraznih olakšica i pogodnosti savremenog doba, ali su se, iz meni misterioznih razloga, svi skupa mumificirali. Slađe se smiju. Jesu sigurno. Bar od bilo koga u mojoj kancelariji i uopšteno, u mom okruženju.
Baba je, ne zato šta je moja, ali stvarno je legenda.
Svaki čas nas izluđuje, pa se pravi blesava. Ne ogovaram je. Ne bi za spas. Samo se mora naglasit da zna pretjerati.
To joj je mana. Poklanjala sam joj nekoliko puta čarape iz tržnog centra, ali joj se ni jedne ne mogu ugodit.
Tako..
Baba ne odustaje.
Ne odriče se sebe.
Nikada.
Ne odustaje ni od svojih načina, ni od onakve sebe kako je navikla da živi, a ni od svog svijeta. Da se ne izvuče nit.
Da se ne izvuče nit, provučem joj duži konac kroz iglu i onda je posmatram kako vješto barata tim najjednostavnijim šivaćim sredstvom, a kada se potpuno opusti, onda i zapjeva.
U pojedinim mi momentima, kada uplovi, kao da odluta u neko njeno, sad već zaboravljeno vrijeme, djeluje toliko nježno i nezaštićeno. Kao da mi je dijete. Pa me obuzme milina.
Onda ustanem, i sa visine je poljubim u sijedi potiljak, a ona se pravi da me nije primjetila, ali joj sa usana čitam:
– Živote babin.
I onda sam opet dijete.
Sigurno uz najdivniju babu na svijetu.
Autorka: Lada Krstulović-Alivodić
