ART SLAJDER
VLADIMIR LORD PRERADOVIĆ: Biti svoj je put kojim se rjeđe ide, ali ja drugi put ne prepoznajem
Muzičko umijeće Vladimira Lorda Preradovića kao producenta, aranžera i klavijaturiste dio je mnogih pjesama koje volite. Da samo pomenemo numere ,,Pilota”, čiji je dio postavke godinama.
Uporedo sa radom za druge, Preradović ima i uspješne solo projekte. Posljednji album ,,Čujem te” zavrijedio je pohvale novim zvukom, a nedavno je objavio spot za novu pjesmu ,,Znak”.
Biti svoj, kaže u intervjuu za MNE magazin, je put kojim se rjeđe ide, ali on drugi put ne poznaje. A najteže je raditi za sebe.
Vjeruje da nema originalnosti i autentičnosti ako je čovjek vezan idolopoklonstvom za neku osobu.
Tri godine je prošlo od objavljivanja albuma prvijenca. Da li je novi singl znak da ćemo uskoro slušati nove pjesme?
– Može se tako reći. Novi singl ,,Znak” je znak da se vraćam sa nekim novim pričama, idejama i novom energijom. Za sebe radim muziku onda kada se stvori dovoljan muzički potencijal u glavi koji na kraju moram da ispoljim. Sada je došao taj trenutak i vrijeme je da kažem nešto novo ili možda i nešto isto ali na drugačiji način, jer se i mi svi sa godinama mijenjamo. Najteže je raditi za sebe, jer tu se najteže biva objektivan, pa proces stvaranja zna da potraje duže nego što bih ja to volio.
Pored rada sa ,,Pilotima” i solo projekata, često Vaše ime možemo vidjeti i u potpisu aranžamana drugih izvođača. Da li postoji neko od njih koga biste izdvojili?
– Sa svojih 35 godina, sarađivao sam sa dosta izvođača, raznih muzičkih žanrova. Ono što je manje poznato a meni nekako drago je to što sam radio muziku za veliki broj reklama, što za ovdašnji region, što za inostrano tržište. To umije često da bude izazov za kompozitora zato što radite sa velikim korporacijama koje umiju da budu poprilično zahtjevne. Što se tiče konkretno muzike za druge izvođače, prijala mi je saradnja sa Sašom Vasićem. Zajedno smo radili na njegovom prethodnom albumu koji mi i dan danas lijepo zvuči. Radili smo sada i na njegovom novom singlu koji će uskoro biti objavljen.
Neko ste ko ima jasne ciljeve. U planu je prije dvije godine bio rad za inostrano tržište. Da li će taj cilj biti ostvaren?
– Svakako će biti ostvaren. Ja sam čovjek koji voli da priča o stvarima i planovima tog tipa tek kada se one završe u potpunosti. Tako da se nadam da ću uskoro moći da podijelim jednu lijepu vijest sa vama na tu temu.
Otkud nadimak Lord?
– Mnogi smatraju da je to pretenciozno ne znajući zapravo o čemu se radi. Meni roditelji nisu ostavili palatu i jahtu, ali su mi usadili veliku ljubav prema muzici. Segment mog života gdje ja stvaram i uživam u svom radu mi pruža osjećaj uzvišenosti i gospodstva, baš kao što to osjeća neki engleski lord šetajući se u svom parku, pored svog jezera. Miran, zadovoljan. Suština je da bi svi mi trebalo da nađemo svoj mir i ispunjenje u svom mikro-svijetu, u suprotnom će nas svakodnevnica i okolnosti u kojima živimo sažvakati i ispljunuti. Na kraju krajeva, svako je zaslužio da bude lord i uživa u životu.
Da li smatrate da time što umjetnik ,,ne vjeruje u idole” stvara se i čuva njegova originalnost i autentičnost?
– Kao što kaže Kikijeva pjesma: ,,Ne veruj u idole, i oni su ljudi od krvi i mesa, isto ko ti!’’. Apsolutno vjerujem da nema originalnosti i autentičnosti ako je čovjek vezan idolopoklonstvom za neku osobu. Imate masovnu pojavu ovih televizijskih pjevačkih takmičenja gdje veliki broj pjevača pokušava da oponaša nekoga, ne shvatajući da to nije put ka njihovom uspjehu. Hiljadu puta sam čuo izjavu: ,,…znaš kako ovaj pjeva, kao ovaj ili onaj pjevač”. Mene zanima samo pjevač koji pjeva kao neko koga do sada nismo čuli, o tome treba da razmišljaju novi pjevači. U redu je osjetiti nečiji uticaj u nečijem pjevanju koji izvođač može da nadogradi, napravi još nešto bolje, nešto novije. U suprotnom bićete samo još jedna kopija kopije a to nije ni umjetnički, a na kraju ni poslovno pozitivno. Uostalom, da treba da se kopiraju izvođači, onda nikada ne biste imali jednog Majkla Džeksona ili na primjer jednog Fredija Merkjurija.
Kažete da ste drugačiji i da želite da bude takva i Vaša muzika. Smatrate li da ste uspjeli u tome i koliko je lako ili teško postati i ostati svoj na muzičkoj sceni?
– Trudim se da to bude tako. Vjerovatno se i kod mene čuju uticaji raznih izvođača kao i kod svakog umjetnika ali u osnovi je sve to moja vizija i energija jedne pjesme. Da li sam uspio? Ja mislim da jesam, a u kojoj mjeri, vrijeme će pokazati. Velika moja prednost je negdje u tome što se ja ne bavim trendovima i žanrovima, ja se bavim isključivo muzikom, to mi daje veliku stvaralačku slobodu. Biti svoj je put kojim se rjeđe ide, ali ja drugi put ne prepoznajem. Teško je danas postati bilo šta, dobar pekar, mehaničar, izvođač, ali još teže je opstati. Taj koji to uspije, za njega se može reći da nije odustao od svoje ideje.
Koliko se sistem stvarno bavi kulturom, ako imamo u vidu porast rijaliti programa i pojavljivanja starleta, kriminalaca i ostalih u medijima kao uzora mladima?
– Mene uvijek fascinira kako umijemo da uvezemo samo gluposti sa zapada. Pa ima tamo i pametnih stvari, kako se nismo sjetili nešto od toga da primijenimo. Da se razumijemo, nismo mi izmislili rijalitije ali nemogućnost ili neželja države i institucija da se oni ograniče je opasna. Pokušaću to ovako da objasnim. Imate jedno dijete od 12 godina koje kada se vrati iz škole samo je kući jer mu roditelji rade od jutra do sjutra. Uključi televizor i prebaci normalno na neki rijaliti zato što je tamo uvijek neka galama i svađa, a to naravno okupira pažnju djetetu, to nije ništa nesvakidašnje. Gdje nastane problem, kada taj isti kriminalac prebije neku starletu, a produkcija tog rijalitija odluči da vrati nasilnika za pet dana nazad, jer to podiže gledanost. Dijete koje oblikuje ulica i rijaliti onda počinje da vjeruje da to što je taj kriminalac uradio nije ništa strašno pa usvaja isti obrazac ponašanja kao normalan. U njegovoj glavi se stvara slika da je normalno da nekoga prebiješ i da maltene dobiješ nagradu za to jer, primijetio sam, da kada vrate nasilnika u rijaliti, on dobija neki status heroja. To je opasan patern i to mora nekako da se sankcioniše, samo ne vidim nimalo volju nadležnih da bar malo odreaguju, što je u principu tužno.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
