Porto Novi
ART SLAJDER

VESNA DEDIĆ O LJUBAVI I ROMANU: Najveći uspjeh je kada postaneš svoj i nečiji

vesna dedic 1 mirko tabasevicVoditeljka i književnica Vesna Dedić u septembru će obilježiti 15 godina otkako je prvi put zakoračila u ,,Balkansku ulicu“, emisiju po kojoj je prepoznatljiva širom regiona i koju vole kako poštovaoci njenog rada, tako i gosti koji su dio nje.

Ljubav i iskrenost kojom zrači prenijela je i u svojih osam romana. Posljednji u nizu je ,,Ničija“, koji je nedavno promovisala u Podgorici.
Roman ,,Ničija“ izazvao je jake emocije kod čitalaca. Čini se da je to slučaj sa svim Vašim romanima. Što  doprinosi tome?

– Dragana Katić mi je neko veče poslije čitanja romana „Ničija“ napisala – Umiješ-znaš-osjećaš. Mislim da je u tome tajna čitanosti, kada uspiješ da napišeš roman koji će govoriti o temama koje interesuje čitaoce i to na način da se duboko poistovjete sa likovima.
Koliko je, na neki način, svaki čovjek na planeti ničiji, od začetka do smrti? Pored porodice, prijatelja, voljenih, čini se da se sam mora izboriti za sve od prvog uzdaha po rođenju, prvog obroka, prvih koraka, ocjena u školi, posla….

– Ne slažem se sa Vama. Mislim da se čovjek rađa kao nečiji, ali da sticajem životnih okolnosti neki postanu svačiji ili ničiji. Najveći uspjeh je zato kada postaneš svoj i nečiji. Jedno drugo ne isključuje.
Budva i Beograd ponovo su dio romana. Uključen je i Stokholm i devedesete, te narko klanovi, imigracija. Da li se išta promijenilo u ovim gradovima od 90-ih do danas?

– Sve se promijenilo. Mi smo se promijenili, vazduh, hrana koju jedemo, muzika koju slušamo. Devedesetih nam je mnogo toga bilo smiješno i stvari su se nazivale tačnim imenom. Kriminal je bio kriminal a danas je biznis, kriminalci su danas tajkuni, kurve su danas starlete, sponzoruše su skupo obučene domaćice koje muževima praštaju sve, vulgarni su danas šoumeni,…mogu da nabrajam do sjutra.
Zbog čega pišete?

– Zato što je lijepo i meni dok pišem i mojim čitaocima dok čitaju. Sve u životu radim u okvirima svojih talenata da meni i što većem broju ljudi bude ljepše. Moja jedina ambicija u životu je bila i ostala da moje dijete pored mene ima lijepo djetinjstvo, moji gledaoci lijepih sat vremena nedjeljom, moji prijatelji lijepa druženja, moje čitateljke lijepo štivo za odmor i poneku suzu.
vesna mirko tabasevic,,U braku ljubav umire“. Da li je to zaista tako?

– Prava istina i moje iskustvo vjerujem da nemaju mnogo dodirnih tačaka. Ja sam jedna od onih koja je stavljala znak jednakosti između brak-ljubav-poštovanje-strast. Oni koji brak drugačije shvataju vjerujem da ne dopuštaju da umre ili brak ili ljubav. Ne znam.
Jedan od zaključaka romana jeste: ,,Onaj koji umije da voli uvijek te negdje čeka.“ Jeste li ga Vi pronašli?

– Za vaše čtaoce je jedino važno da li je ljubav čekala moje sagovornike iz emisije „Balkanskom ulicom“ i junakinje iz mojih romana. Moj ljubavni život je potpuno neinteresantan u odnosu na moje sagovornike i junake melodrama.
Ovo je roman o praštanju i vjeri. Koliko su ova dva faktora presudna za naše oslobođanje?

– Treba oprostiti ali i okrenuti glavu onom ko te je povrijedio i treba vjerovati svima dok te ne iznevjere. Važno je samo da svaki čovjek shvati na vrijeme da ga patnje i razočarenja, neuspjesi i iznevjerene nade ne mogu zaobići i da nauči da ih podnosi bez sujete i želje za osvetom.
vesna mirko tabasevic fotoŽene često kao argument ostajanja u lošem braku navode djecu. Što Vi kažete?

– Znate, život je lijep. Niko, pa čak ni djeca, nisu razlog da ga provedeš u četiri zida sa nekim koga ne voliš, a da ne govorim sa nekim ko sa tobom manipuliše. Uostalom, djeca rastu uz nas i kakav model života im pokazujemo ako dopuštamo da nam neko gazi dostojanstvo i da lišavamo sami sebe ljubavi.
U romanu ,,Sunce tebi, sunce meni“ inspiracija je bila pjesma Miladina Šobića, sada je kao inspiracija poslužila pjesma Ane Bekute ,,Ničija“. Vaš komentar o pjesmama koje su Vam često inspiracija u romanima?

– Od „Zlatnog dana“ u mom prvom romanu „Zauvek u srcu“ do balade „Ničija“ u mojih osam romana junakinje su voljele i patile uz mnogo pjesama. I moje čitateljke. I svaka je bila s razlogom uvrštena u roman. Najljepše je kada uđem u kafanu i djevojke naruče neku od tih balada, nazdrave mi i izgovore naslov mog romana zbog kojeg su zavoljele i tu pjesmu.
Zašto tuđe zlato uvijek sija sjajnije, kako kaže Saša Matić u pjesmi ,,Zabranjena ljubav“ koja Vam je, takođe, poslužila kao inspiracija?

– Svojim sjajem nas uvijek mami ono što ne možemo imati, a upravo čežnja je često glavni podstrekač strasti i maštanja o ljubavi. Sve ono što dobijemo na dlanu nema važnost poput onoga za šta smo se izborili. Nije to samo kada pričamo o ljubavi, već i o ambicijama, zdravlju, roditeljstvu, prijateljstvu…
Roman ste pisali uz stručnu pomoć kardiologa koji je pričao o bolesti slomljenog srca, ginekologa  koji je pričao o estetskim ginekološkim intervencijama, sudije i notara, čitateljki koje žive u inostranstvu i gej prijatelja koji su pričali o kompleksnim odnosima sa roditeljima i partnerima. Čini se da ljudi olako shvataju problem slomljenog srca. ,,Ah, zaliječiće se.“, kažu, jer ,,vrijeme liječi sve.“ Da li je zaista tako?
– Žene ne smiju da trpe, ne smiju da budu žrtve i ne smiju da se stide svojih problema. Žrtve se često više stide od mučitelja. Ovdje su žene vaspitavane da trpe. Nekada su mlade umirale, a sada mlade oboljevaju od raka, štitne žlijezde ili bolesti slomljenog srca. Tuga je uzrok svega, zato je neophodno vratiti majkama, kćerkama, ženama…osmijeh na lice. Ovo zvuči kao patetična izjava žene koja piše ljubavne romane, ali vjerujte mi, osnovni politički problem i zadatak vlada i Srbije i Crne Gore je da riješe pitanja: da majke vode djecu u čiste bolnice i ne čekaju satima u redovima, da djeca uče iz udžbenika lijepo napisanih i da majke ne rade dodatne poslove da bi se naplaćale privatnih profesora, da samohrane majke imaju bar prve dvije godine poslije razvoda neku pomoć dok ne organizuju život sebi i svojoj djeci, da država finansira vantjelesne oplodnje, da se uvedu đačke kuhinje u sve škole da nam djeca ne jedu iz pekare i majke da ne ustaju u zoru i ne liježu u ponoć da bi bdjele nad loncem pasulja…
Bojana Radonjić
Foto: Mirko Tabašević