DRUŠTVO

NAJČITANIJE U 2016: Vršnjačko nasilje: Djeci više znači ono što vide, nego što im se govori

16.01.2017. u 8:15

Uvaženi čitaoci,  podsjetićemo vas na neke od tekstova koji su bili najčitaniji tokom protekle godine. Izbor za danas je uvijek aktuelna priča o vršnjačkom nasilju.

Brojna su istraživanja koja nastoje da utvrde šta je uzrok nasilnog ponašanja djece u školi i da li je ono u sprezi sa porodičnim vaspitanjem, a naše sagovornice koje obavljaju posao pedagoga saglasne su da vaspitni stil roditelja svakako utiče na ponašanje djece. Mališani se, smatraju one, ponašaju agresivno ukoliko se u porodicama toleriše i podržava takvo ponašanje.

Pedagog Ana Ćalov – Prelević koja radi u Osnovnoj školi ,,Branko Božović” u Podgorici kaže za MNE magazin da se agresivnost češće javlja u porodicama u kojima roditelji postavljaju mnogo zabrana, često kažnjavaju djecu, naročito fizički, a malo podržavaju i podstiču. U takvim porodicama, smatra ona, međusobni odnosi su hladniji, izostaje poželjna porodična toplina i roditelji se opažaju kao odbijajući i nezainteresovani.

-I djeca iz porodica u kojima su roditelji previše popustljivi, ne postavljaju granice i udovoljavaju svim djetetovim željama, mogu ispoljiti nasilno ponašanje. U ovakvim okolnostima, veća je vjerovatnoća da će dijete postati emocionalno nestabilno i samim tim sklonije konfliktnom ponašanju – kaže ona.

Nije, međutim, dodaje naša sagovornica, sva odgovornost samo na postupcima roditeljima i u porodičnim odnosima. Ona tvrdi da na vaspitanje utiču i drugi modeli, odnosno druge djetetu važne odrasle osobe, nastavnici, vršnjaci, ali i društvo u cjelini. Postupci koje dijete opaža u ranom uzrastu, uvjerena je ona, oblikuju njegovo kasnije ponašanje.

-Često postoji razlika između poruka koje šaljemo – kako nešto TREBA, a šta nikako NE SMIJE i onog što sami radimo. Treba imati u vidu da djeci mnogo više znači ono što vide nego ono što im se govori – pojašnjava Ćalov -Prelević.

Naša sagovornica ističe i da putem različitih medija djeca imaju uvid u nasilno ponašanje koje se, u nekim slučajevima, prezentuje kao pozitivno ili poželjno, ili se označi kao negativno, ali se ne sankcioniše. Iz takvih poruka, kaže ona,  dijete izvlači zaključak da je nasilno ponašanje prihvatljivo ili bar nije kažnjivo.

-Osim odraslih, tu su i vršnjaci. U detinjstvu je pripadnost grupi veoma važna. Ali, da bi dijete bilo prihvaćeno od strane grupe, ono se mora i ponašati kao ostali njeni članovi. To znači da se pojedina djeca i ne bi tako ponašala kada ih drugovi ne bi nagovarali na nasilje – rekla je ona.

Tuče, uvredljivi komentari…

Vršnjačko nasilje, prema njenim riječima, postoji i česta je tema u školama. Pojava je oko koje su, navodi ona, zabrinuti svi oni koji su, na pravi način, posvećeni ne samo obrazovnom, već i vaspitnom radu.

– Kada su u pitanju dječaci, najčešći problem su fizički obračuni, odnosno tuče, a potom se žale na uvredljive komentare, nadimke i sično. Najčešće od strane starije ili fizički snažnije djece. Kod djevojčica je češća tzv. socijalna izolacija. Ona podrazumijeva isključivanje iz kruga prijatelja, ignorisanje, ogovaranje i nagovaranje drugih da se ne druže sa tim djetetom. U posljednje vrijeme i dječaci i djevojčice se jednako žale na nasilje putem moderne tehnologije. Ono se uglavnom odnosi na slanje uvredljivih poruka, uznemiravajućih fotografija, širenje nasilnih ili neistinitih komentara… – prisjeća se naša sagovornica.

Ona objašnjava da najčešće djeca sama potraže pomoć i žale se na postojanje nasilja. Dešava se, kaže ona, da roditelji nisu upoznati sa tim šta dijete doživljava i na koji način proživljava nasilje.

-Tu su i roditelji koji dođu ili samostalno ili sa djetetom i iznesu problem. Naravno, i nastavnici su ti koji ukažu na postojanje problema, ali budu i ključni za rješavanje istog –kaže ona.

Plakanje

Nakon saznanja o postojanju nasilja, precizirala je ona, obavezan je, između ostalog, individualni razgovor i sa djetetom koje trpi nasilje i sa djetetom koje se ponaša na neprihvatljiv način. Ona ističe da u najvećem broju slučajeva djeca koja se ponašaju nasilno, tokom individualnog razgovora počinju da plaču.

-Često se ispostavi da djeca prolaze kroz težak period u svom životu kao što su razvod ili gubitak roditelja. Neki se bore sa alkoholizmom ili narkomanijom u porodici, ili i sami trpe nasilje od strane nekog člana porodice. Čuju se različite priče… Zanimljivo je da djeca iz veoma siromašnih i veoma imućnih porodica iznose sličan problem, smatraju da su  zanemareni od strane roditelja – rekla je Ćalov-Prelević.

Tokom susreta stiče se, kaže ona, potpunija slika o uzrocima nasilnog ponašanja kod djeteta. Da bi došlo do promjene nepoželjnog ponašanja, naša sagovornica smatra da je potrebno biti uporan, pronaći šta to dijete motiviše da se mijenja i uključiti što više podrške. Najbolje je, smatra ona, kada roditelji prepoznaju da postoji problem i zajednički se posvete njegovom rješavanju.

– U situacijama kada do promjene ne dolazi, kada dijete intenzivno ugrožava druge ili sebe, uključuju se Centar za rad i socijalno staranje, Centar ,,Ljubović” i Policija – pojašnjava ona.

Razgovor

Ono što psiholozi uvijek ističu, dodaje Ćalov- Prelević, kao veoma važno je ostvariti dobar odnos sa svojim djetetom. Ona smatra da od najranijeg uzrasta treba stvarati osnovu za iskren odnos i kasnije, ozbiljnije razgovore.

-To se postiže kroz međusobno prihvatanje, razgovaranje, izdvajanje vremena za djetetova interesovanja,… Roditelji će olakšati i djetetu i sebi ako mu pomognu da razvije socijalne vještine, nauči kako da se zauzme za sebe i aktivno rješava problem. Važno je da su roditelji/staratelji prisutni, da imaju uvid u ponašanje i raspoloženje svoje djece- rekla je ona.

Prvi znaci nasilja

Objašnjavajući koji su to prvi znaci koji mogu ukazivati na to da dijete trpi nasilje u školi, ona kaže da dijete tada postaje povučenije ili razdražljivije nego inače, lošije jede ili spava, kasni u školu ili izbjegava nastavu, mijenja uobičajeni put do škole, ima modrice. Nakon početne sumnje, preporučuje ona, neophodan je razgovor sa djetetom.

-Ukoliko se ispostavi da dijete zaista trpi nasilje, ne preporučuje se da se roditelj lično sveti djetetu koje vrši nasilje ili nekome njemu bliskom, već da bude podrška svom djetetu i da razgovaraju o daljim planovima. Dobro je prijaviti postojanje nasilja. Ukoliko se ne prijavi, malo je vjerovatno da će prestati- istakla je Ćalov- Prelević.

Ona smatra i da često nije lako ni roditeljima djece koja su prepoznata kao nasilnici. Roditeljima se, kaže ona, savjetuje da prihvate da problem postoji i pristupe njegovom rješavanju.

-Važno je djetetu staviti do znanja da se nasilje ne toleriše. Nećete poslati pravu poruku ukoliko dijete istučete, jer se potuklo u školi. Odgovor bilo kojim vidom nasilja nije rješenje. Uskraćivanje nečega što dijete voli je mnogo efikasniji metod kažnjavanja. Pohvale i nagrade su neizostavan dio vaspitanja. Nekada djeca nemaju uvid u posljedice svog ponašanja. Pitanja poput – kako se drugo dijete osjećalo dok je ismijavano, tučeno ili mu je iznuđivan novac, nekad budu prvi korak ka rješavanju problema- pojašnjava ona.

U svakom slučaju, ističe naša sagovornica, korak ka rješavanju problema je uočavanje i prihvatanje da problem postoji.

-Bilo da dijete trpi ili obavlja nasilje, i roditeljima i djeci će biti lakše ukoliko potraže pomoć. Biće im lakše ukoliko i van porodice imaju saradnike koji ih podržavaju i koji im pomažu u prevazilaženju stresnog, a nekad i traumatičnog, perioda- rekla je ona.

Pažnja

Njena koleginica Vesna Ćetković koja radi u JU Srednja građevinsko-geodetska škola ,,Marko Radević“ ističe za naš portal da je važno da roditelji ne zaboravljaju  činjenicu da su oni prvi model ponašanja koji usvajaju njihova djeca.

-Porodica je izuzetno bitna u razvoju ličnosti-  nedostatak pažnje, porodične harmonije i topline, nasilno ponašanje u porodici ( među roditeljima i prema djeci), kao i nedovoljna briga i roditeljski nadzor mogu predstavljti pogodnosti da se razvije dijete nasilnog ponašanja-rekla je ona.

Ćetković smatra da nasilje najčešće obavljaju djeca koja prolaze kroz težak period u životu (razne gubitke i lomove u porodici), pa svoje nezadovoljstvo pokazuju kroz agresiju prema vršnjacima, kao i djeca koja su žrtve porodičnog nasilja u čijim se porodicama toleriše i podržava agresivno ponašanje.

-I, takođe, djeca koja su u porodičnom okruženju usvojili ovakav model ponašanja kao prihvatljiv i poželjan- rekla je ona.

Ćetković kaže da nasilje nad vršnjacima u školskoj praksi, najčešće, prijavljuju nastavnici, roditelji, učenici koji prisustvuju nasilju kao i same žrtve.

-Djeca nasilnici su skloni kršenju pravila. Ne izvršavaju školske obaveze, ne poštuju autoritete, prkosni su, imaju potrebu da osjete moć i kontrolu nad drugima. Neempatični su, čak često ne razumiju kako se žrtva osjeća. Neadaptirani su  na školu i imaju lošu samokontrolu- pojašnjava ona.

Djeca žrtve su, kaže naša sagovornica, najčešće introvertni, skloni izolovanju, povlačenju, defanzivni, zbog nečeg ranjivi i odskaču od druge djece. Vrlo često, smatra Ćetković, imaju roditelje previše zaštitnički nastrojene.

-Djetetu koje je počinilo nasilje dužni smo da jasno i nedvosmisleno pokažemo da ne tolerišemo nasilje- rekla je ona.

Naša sagovornica poručuje da je bitno  da se zaustavi nasilno ponašanje, da se ohrabruje prijavljivanje nepoželjnog ponašanja i da se obavezno da primjer prikladnog ponašanja. S.Đ.