KOLUMNE

ZAŠTO RODITELJI NEMAJU AUTORITET: Ko je gazda u vašoj kući

10.03.2016. u 21:34

Piše: Jelena Lovrinčević

Odgovor na pitanje o tome zašto roditelji nemaju autoritet vrlo je jednostavan: zato što su ga se odrekli. Da li je to bila svjesna odluka ili nije, drugo je pitanje, ali jednostavnost ideje roditeljskog autoriteta možda će nam biti jasnija ako pogledamo kakvo ustrojstvo vlada u prirodi.

Na Zemlji postoji između tri i trideset miliona životinjskih vrsta. Od tog broja sisara je oko 5.000. Ako posmatramo samo sisare, vidjećemo da svi oni, bez izuzetka, brinu o svojim mladuncima. To je i razumljivo, naravno, i predstavlja instinktivno ponašanje koje omogućuje održanje vrste. Sisari uglavnom o svojim mladima brinu dok oni ne dostignu zrelost. Sličnost s ljudima, svakako u zavisnosti od vrste, postoji u manjoj ili većoj mjeri. Iako smo na vrhu evolucione ljestvice i iako nas od životinja razlikuju rezonovanje i razum, kao vrsta smo ipak, prije svega, dio prirode. U tom smislu, a u vezi s pitanjem roditeljskog autoriteta kojim se bavimo, veoma je zanimljiva sljedeća činjenica: u životinjskom svijetu ne postoji vrsta u kojoj mladunče što nije ostvarilo zrelost preuzima vođstvo u odnosu na roditelja i u kojoj je ono superiornije od roditelja. Takve vrste nema. Ideje o mladunčetu tigra koje se prijeteći kezi na oca, o mladunčetu gorile koje udara svoju nekoliko puta veću majku jer mu nešto nije po volji ili o slončetu koje ide na čelu krda odraslih slonova – tjeraju na smijeh. One su smiješne upravo zato što su apsurdne i što je tako nešto nemoguće.

Naravno, ideja o poređenju autoriteta u životinjskom svijetu i našoj porodici nekom može izgledati sasvim nelogično ili čak i uvredljivo. Ipak, kada je pitanje autoriteta u porodici tako loše uređeno da remeti njeno normalno funkcionisanje i negativno utiče na sve članove porodice, nije li vrijeme da se zapitamo jesmo li možda sve suviše iskomplikovali? Nisu li nas silna pitanja i dileme oko toga ko je, zašto i u kojoj mjeri autoritet odveli na pogrešan put, pa smo se izgubili – na svoju štetu i na štetu svog djeteta? I nije li vrijeme da se prisjetimo toga da je pitanje autoriteta možda jednostavnije nego što nam se čini? Pa da onda, prije nego što počnemo da se bavimo pitanjem vraćanja autoriteta, time na koji ćemo način to učiniti i zašto, prvo shvatimo kako smo mi, roditelji, osobe kojima autoritet pripada po prirodnom ustrojstvu stvari i da nam za to nisu potrebni ničija saglasnost ni odobrenje, pa ni oni našeg mališana. Takođe je važno da to tako i doživljavamo.

Kad postanemo svjesni činjenice da je cijela ideja o djetetu kao nekom ko donosi odluke i od koga strepimo, ne znajući kako da zadobijemo autoritet, u suštini apsurdna, neke odluke vjerovatno će nam lakše pasti i sve će nam postati jasnije…

Roditelji koji imaju teškoće u uspostavljanju autoriteta u odnosu na djete mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe.

To su:

1. Roditelji koji ne misle da imaju bilo kakav problem i (ili) smatraju da je pitanje autoriteta bez značaja. Oni najčešće uživaju u svom malom „diktatoru“. Nedostatak sopstvenog autoriteta objašnjavaju time da im je to nebitno („Ja sam sa svojim djetetom prijatelj i mi smo ravnopravni“), ili time da ne žele djetetu da nametnu svoj autoritet („Ne želim da frustriram svoje djete“) ili djetetovim posebnim osobinama („On je takva ličnost. Tačno zna šta hoće i ne smiruje se dok to ne dobije“, „Pravi je Bik, u podznaku Strijelac“).

2. Roditelji koji nisu zadovoljni nedostatkom svog autoriteta i žele to da promijene.

Oni su često svjesni toga da problem koji imaju opterećuje ne samo njih same već i dijete. Obično za sobom imaju neuspješne pokušaje vraćanja autoriteta neefikasnim metodama (vikanjem, ucjenama, razgovorima, ubjeđivanjem, batinama itd.), koje dodatno narušavaju povjerenje, a problem autoriteta ne rješavaju. Pri tome nije rijetkost da je i odnos između samih roditelja narušen zbog postojećih teškoća. Takvi roditelji ponekad (sasvim pogrešno!) vjeruju da je situacija u kojoj se nalaze mahom teška njima, ali da je dijete takvom situacijom zadovoljno i da „dobija ono što hoće“.

…Petogodišnji Matija donio je odluku da ga više neće čuvati žena koja je to dotad radila, a roditelji su ga u tome potpuno podržali, bez ikakvog udubljivanja u problem, smatrajući da on takvu odluku može donijeti, to jest da je kompetentan za tako nešto.

…Trinaestogodišnja Sanja sama odlučuje o tome kada će se vratiti iz večernjeg provoda. To što ona često dolazi kući poslije ponoći i što se ponekad ne zna gdje provodi vrijeme roditelji ne doživljavaju kao problem jer smatraju da o tome Sanja treba sama da odlučuje.

Objašnjavati roditeljima poput Matijinih ili Sanjinih kako to što rade nije dobra ideja i zbog čega to nije dobro jeste gubljenje vremena jer su oni uglavnom zadovoljni i sobom i svojim djetetom. Jednom rječju, oni nemaju utisak da bilo šta treba da promijene. Upravo kod takvog tipa roditelja možete vidjeti kako su spremni da žustro i strastveno brane svoj „pedagoški“ pristup, uz mnogobrojna i složena objašnjenja, a da im pri tom zakazuje najjednostavije zdravorazumsko rezonovanje. Kada se u socijalnom ili (i) emocionalnom razvoju njihovog djeteta pojave problemi, često praćeni poremećajima ponašanja, takvi roditelji najčešće su skloni da ili i dalje negiraju postojanje problema, zatvarajući pred njim oči, ili da krivce traže na nekoj drugoj strani (drugovi, vaspitačica, škola, ekonomska kriza, profesori, moralna kriza, bake i deke itd.), ne prepoznajući svoj udio u nastanku problema.

Priča o jednakosti roditelja i djece je zamka koja je samo uvijena u oblande istih prava, poštovanja, prijateljstva itd. Da li vaš petogodišnjak ujutru sjeda u automobil i odlazi na posao, ide u prodavnicu ili možda plaća račune? Tek kada to bude radio, što će moći kad odraste i dostigne fizičku, emocionalnu i socijalnu zrelost, uz materijalnu nezavisnost, onda će moći i da zaposli nekoga; a tek kada nekoga zaposli, moći će i da donese odluku o tome da ta osoba više neće raditi za njega. Naravno da bi bilo sasvim primjereno da Matijini roditelji razmotre situaciju u kojoj Matija nije zadovoljan osobom koja ga čuva, da pažljivo ispitaju sve okolnosti (eventualno nepodudaranje dadiljinih vrijednosti i pravila sa svojim, Matijinu tugu zbog toga što oni rade i ne provode mnogo vremena sanjim, djetetov temperament, osobine ličnosti i temperament dadilje i tome slično) i da poslije toga donesu odluku. Suprotno tome, iskarikiran odnos jednakosti, u kojem se petogodišnjaku omogućuje da donosi neprimjerene odluke, predstavlja sve – samo ne jednakost i poštovanje dječjih prava.

Roditeljima koji nisu zadovoljni podjelom moći u porodici svakako će laknuti kada uvide da roditeljski autoritet jeste nešto na šta oni imaju pravo, ali i što je njihova obaveza, te da postoje efikasni načini na koje mogu (ponovo) da steknu autoritet.

(Odlomak iz knjige ,,Ko je gazda u vašoj kući” Nevene Lovrinčević, Kreativni centar, 2012.)

Izvor: detinjarije.com