DRUŠTVO SLAJDER

TALENTOVANI UČENICI GIMNAZIJE „PANTO MALIŠIĆ“ IZ BERANA: S lakoćom rješavaju zadatke i vode debate

2.03.2016. u 7:15

Danas predstavljamo talentovane učenike Gimnazije „Panto Mališić“ iz Berana i njihove profesore.

Ana Bogavac je učenica četvrtog razreda. Ona za MNE magazin kaže da ima bogato iskustvo kada su u pitanju takmičenja.

-U osnovnoj školi sam išla na takmičenje iz matematike, i u devetom razredu osvojila peto mjesto na Državnom takmičenju, kada su me tri boda dijelila od trećeg. Satima sam sjedjela za pisaćim stolom i družila se s matematikom. To je bio veliki izazov, jer su mi teški zadaci zadali mnogo muke, ali istovremeno i pričinili ogromno zadovoljstvo, kada bih nakon nekoliko ispisanih listova dobila tačan rezultat. Međutim, u gimnaziji se desilo nešto neočekivano – posvetila  sam se društvenim naukama. Naravno da nijesam zapostavila matematiku, još uvijek s lakoćom rješavam zadatke, ali se sada u meni probudila ljubav prema retorici. U drugom razredu sam se opredijelila za debatu kao izborni predmet. Profesorica Mila Barjaktarović – Jelić je zapazila moje govorničke sposobnosti. Jako su me radovale njene pohvale i sa velikom motivacijom sam pristupala pisanju govora. Počela sam sve češće, slobodnije i spremnije da izlazim pred govornicu. Prijavila sam se za školsko takmičenje u debati i moj tim je osvojio prvo mjesto, a ja sam izabrana za najboljeg govornika. Već treći put smo šampioni škole u debati. Sa timom sam se predstavila i na Državnom prvenstvu u debati. Upoznala sam izvanredne retoričare iz različitih krajeva naše države, a sudili su nam profesori i iz susjednih zemalja, tako da sam upoznala različite formate i načine debatovanja. To je bio poseban događaj u mom životu. Pripremajući govore na zadate teme, usvojila sam znanja iz različitih oblasti, a zatim sam, poprimajući  retoričke osobine drugih učesnika, poboljšala svoj stil i strategiju u debatovanju, i argumentaciju pri javnom nastupu-priča Ana.

Osim učenja, dodaje, učestvovanje na takmičenju bilo je i prilika za druženje i upoznavanje novih ljudi.

-Takmičenja imaju mnogostruke važnosti i koristi za naše obrazovanje i socijalizaciju, tako da i samo učešće predstavlja  veliku nagradu. Moju želju za napredovanjem je podstakla i porodica, koja je uvijek podržavala moje ambicije i omogućavala mi uslove za usavršavanje. Društvo igra ogromnu ulogu u tom procesu. Oni neprestano hvale moj talenat i rad, i predviđaju mi svijetlu budućnost – u premijerskoj fotelji. Obično su negativne asocijacije na riječ škola – obaveze, učenje, ocjene. Ali, moja škola, moja gimnazija, je mjesto za koje će me uvijek vezivati najljepša osjećanja. U njoj sam stekla obrazovanje, postala sam odgovorna i savjesna osoba i dobila najbolje smjernice za budućnost. Ulažući u sebe, ulagala sam i u školu. Već drugi put sam predsjednica Učeničkog parlamenta, trudim se da zajedno sa profesorima i učenicima osmislim  kreativne aktivnosti u kojima će učenici razvijati potencijale i širiti znanje. Osim toga, predstavnik sam naše škole u Uniji srednjoškolaca i na taj način doprinosim povezivanju učenika i poboljšavanju edukativnih standarda-naglašava Ana. Ona kaže da bi osnovcima poručila da će ispravno postupiti upisujući gimnaziju, jer će na taj način imati mogućnost da steknu kvalitetno, opšte znanje i najbolju podlogu za budućnost i karijeru.

Jasna Lalević je učenica trećeg razreda.

-Moj mentor je bila profesorica Mila Barjaktarović – Jelić i ona je zaslužna za sve ono zbog čega volim i cijenim debatu. Da mi je neko u osnovnoj školi rekao da će moje neprestano pričanje biti na ovaj način preusmjereno, iskreno, ne bih vjerovala. Debatu sam odabrala u drugom razredu za svoj izborni predmet. Mnogo mojih vršnjaka debatu je posmatralo samo kao neku ,,napornu stvar“ zbog informacija kojima morate da raspolažete, ali za mene je sve to predstavljalo izazov. O debati sam slušala i od moje majke koja je vodila debatni klub u školi u kojoj ona radi. Malo po malo shvatala sam da je debata svakako bila pravi izbor za mene. Profesorica Mila Barjaktarović-Jelić mi je pomogla da shvatim suštinu i da jakim argumentima koje pravilno iznesem mogu da ostvarim sve svoje ciljeve. Vođena ovom željom i uz njenu pomoć debata i govorništvo postali su moja svakodnevna školska aktivnost. Prvo državno takmičenje je za mene predstavljalo nešto veliko i nešto u čemu sam uživala. Uživala sam da budem u društvu ljudi koji gledaju debatu kao ja, i da se takmičim sa istima-priča Jasna.

Pored debate Jasna dugo se bavim recitovanjem.

-Tri godine sam osvajala prvo mjesto na Opštinskoj smotri recitatora, a učestvovala sam i na Državnoj smotri recitatora. Debata i recitovanje su slični jer se radi o sposobnosti pojedinca da vlada svojim govorom i da na taj način ubijedi ljude da vjeruju u sve ono što kaže. Pored mog mentora, značajnu ulogu igraju moji roditelj i stariji brat koji mi pružaju podršku i koji su mnogo puta radili na tome da izvuku moje maksimume. Svakako dosta dugujem nekom koga sam upoznala na prvom debatnom takmičenju. Djevojka koja je samo godinu dana starija od mene i koja je tada bila moj protivnik. Ona je na  „BaLMUN 2015“ konferenciji postala moj dobar prijatelj i osoba koja pred svaku moju debatu satima razgovara sa mnom preko telefona jer ne živimo u istom gradu i  govori sve suprotno od onoga što ja sama kažem kako bi moja moć ubeđivanja bila veća-priča Jasna.

Ona kaže da joj je svaka nagrada važna.

-Sjećam se kad sam prvi put osvojila prvo mjesto za recitovanje i u suzama primila tu nagradu, ali isto tako se sjećam svog prvog govora za debatu i koliko mi je bilo teško da govorim o nečemu sa čim se ne slažem. Svako sljedeće prvo mjesto i svaka sljedeća debata postajale su mi još draže, ali početak svakako pamtim kao najljepši period. Ono što bih lično poručila osnovcima koji žele da upišu gimnaziju jeste da se ne plaše jer gimnazija je mjesto gdje će pronaći sebe i svoj talenat i možda, baš kao i ja, od nečega kao što je bilo obično pričanje, napraviti nešto po čemu će drugi da ih poznaju i cijene-ističe Jasna.

Mila Barjaktarović-Jelić, profesorica u Gimnazija „Panto Mališić“, po zanimanju je psihološkinja.

-U odnosu na druge vidove neposrednog rada sa učenicima, vođenje Debatnog kluba predstavlja posebnu i specifičnu aktivnost. Tu rad nije sveden samo na učenje pravila debatovanja i na formalno razlikovanje bitnih pojmova, već moj pravi angažman nastupa upravo poslije toga. Treba usmjeriti učenike u njihovim istraživanjima, predložiti im prave izvore, motivisati ih i pratiti realizaciju – od početne ideje, do zaokružene debate sa valjanim argumentima i govorničkim nastupima koji su kvalitetni i uvjerljivi. Danas, kada svi težimo praktičnoj primjeni stečenih znanja, debata predstavlja oblast  u kojoj povezivanje sa različitim životnim situacijama dolazi do potpunog izražaja. I upavo tu naši učenici mogu da iskažu i znanja i vještine, pa je samim tim, i zadovoljstvo nastavnika koji sa njima radi višestruko. Lijepo je pratiti kontinuirani napredak učenika i biti učesnik jednog dinamičnog procesa koji i mene kao nastavnika obogaćuje i doprinosi mom profesionalnom razvoju-kaže profesorica Barjaktarović-Jelić.

Profesorica njemačkog jezika Karin Schwedes kaže da u pedagoškoj literaturi postoji pojam ,,pedagoški eros”, koji mnogi pedagozi vole da označe kao zastario.

– Ja se, uprkos tome, pozivam na taj pojam i kažem da ja takav stav imam u svom poslu. Uzbuđuje me rad sa učenicima, upoznavanje i vrednovanje njihovih različitih ličnosti. Zadovoljstvo je kada kao nastavnik doživite da učenici pohvalom i priznanjem razvijaju interesovanje za nastavu i kada nastoje da otvore svoju ličnost. Za mene je važno da svaki učenik doživi da kao sagovornik bude ozbiljno shvaćen od strane nastavnika i odjeljenjskog vijeća. Važno je i  da ispoljim humor, da se smijem i šalim sa učenicima i da tako opustim grč i ozbiljnost uobičajene nastave. Nastojim da tokom nastavnog procesa učenike vaspitavam da budu društveno senzibilni i empatični. Tokom priprema za ispite za sticanje njemačkih jezičkih diploma I i II još više se pojačava socijalna kohezija, jer učenike dijelim na male grupe. Naravno da sa godinama nastavnik sve više stiče rutinu. Zato za stručne pripreme treba sve manje vremena. Postepeno se formira baza nastavnog materijala, koji olakšava pripremanje nastave. Za Državno takmičenje iz stranih jezika u Podgorici počinjem sa pripremama šest nedjelja prije takmičenja. Isto važi i za godišnje regionalno takmičenje u čitanju – kaže profesorica Karin Schwedes. Ona ističe da sa takmičarima ima jednosatni trening obično dva do tri puta nedeljno van nastave.

-Pod pojmom maternji jezik smatra se jezik koji dijete prvo nauči ili jezik koji dijete najbolje zna i koristi. Ako je već tako, mogu reći da imam dva maternja jezika, onaj kojim govore svi oko mene i onaj koji sam usvojila skoro od rođenja – njemački jezik- kaže za MNE magazin Gordana Mihajlović, učenica III razreda.

-Iako je nova tehnologija u vidu televizije, mobilnih telefona, interneta i sl. često na lošem glasu, u mom slučaju je upravo televizija jedan od faktora kojem mogu najviše da zahvalim što mi je znanje njemačkog jezika na veoma zavidnom nivou. Naravno, da nije bilo mojih roditelja, ne bih ni bila u mogućnosti da pišem ovo sada. Oni su moja najveća podrška. Njima mogu da zahvalim što pripadam tzv. Fernsehkindern djeci, koja su naučila jezik uz pomoć televizije. Crtane fimove sam počela da gledam sa nepunih godinu dana života. Tada, na svu sreću, nije bilo crtaća tako često tokom dana na našem jeziku, pa su mi roditelji prebacivali  da gledam na njemačkim kanalima. Iz crtaća je gledanje preraslo u filmove, zatim serije, pa onda i u čitanje knjiga. Ljudi u okolini su mi se divili, stalno su me zapitkivali kako sam to naučila, kako razumijem sve što pričaju likovi u filmovima, tražili su da objasnim i njima pa i oni da uče i sl.. Ali, kako da ne naučim jezik koji slušam bukvalno od kako znam za sebe? Razumijevanje i čitanje išlo mi je odlično, ali je bio problem u gramatici, jer to nisam mogla da naučim uz pomoć televizije. Na tom polju  takođe sam imala sreće. U sedmom razredu osnovne škole, što je i moj početak izučavanja njemačkog jezika u školi, pojavila se profesorica njemačkog, tadašnja razredna Tanja Stijović. Ona je na početku prepoznala moj talenat i pomogla mi u usavršavanju istog. Izabrala je mene kao predstavnika škole na Državnom takmičenju. Sa spremanjem smo počele u 9. razredu. Zaista smo naporno radile. Profesorica je uvijek imala vremena za mene, na čemu sam joj veoma zahvalna. Stalno mi je govorila da se trud na kraju uvijek isplati i zaista je tako bilo. Na vijest da sam osvojila prvo mjesto na Državnom takmičenju krenule su mi suze radosnice, prvi put u životu. Osvajanje prvog mjesta bio je jedan od trenutaka koje ću pamtiti cijelog života. Zahvaljujući njemačkom jeziku, takvi momenti su nastavili da se množe-priča Gordana.  Ona kaže da nije imala dilemu oko upisa srednje škole.

– Kada sam saznala kakve projekte Gimazija organizuje, ne samo što se njemačkog jezika tiče, samo me je još više privukla. Jedan od takvih projekata je razmjena učenika. Nakon kratke pauze, razmjena učenika je obnovljena i imala sam sreću da obuhvati moju generaciju. Po programu razmjene  Njemci su, prvo, došli kod nas, a onda smo, nakon par mjeseci, mi otišli u posjetu njima.  Mnogo mi je drago što sam imala priliku da budem domaćin jednoj predivnoj djevojci, sa kojom i dalje održavam kontakt. Ona me je sa svojom porodicom ugostila na jedan veoma lijep i srdačan način, na čemu sam joj zahvalna. Ta posjeta je nama gimnazijalcima, i to baš svima, bila jedno veliko iskustvo. Ne samo što smo vidjeli njihov način života, nekoliko dana i bili dio njega, već smo se upoznali sa kulturom, u jednom dijelu usavršili jezik i stekli brojna prijateljstva. Zahvaljujući sjajnom kontaktu naše škole sa njemačkom Ambasadom dobila sam priliku da posjetim Njemačku ponovo, ali sada na duži period, i to u trajanju od mjesec dana. U tom programu imaju mogućnost da učestvuju dva učenika iz Crne Gore uzrasta od 15 do 17 godina. Moja sadašnja profesorica njemačkog jezika, Karin Schwedes, dodijelila mi je tu čast, shodno njenoj procjeni mog znanja jezika, da budem jedan od ta dva učenika. Jedan od ciljeva ovog programa je upoznavanje i druženje sa učenicima iz cijelog svijeta koji izučavaju njemački jezik. Ovom prilikom moram pomenuti  i moju prethodnu profesoricu njemačkog jezika iz Gimazije, Birgit Münzel, koja je, takođe, učestvovala u mom unapređivanju znanja njemačkog jezika.  Jedna od povoljnosti koje nudi ova škola, a koju nisam pomenula, je mogućnost dobijanja DSD diplome. Sa dobijanjem ove diplome potvrđuje se da je učenik dovoljno savladao njemački jezik i da sa tim znanjem može, bez problema, pohađati fakultete u Njemačkoj-objašnjava Gordana.

Ona kaže da gimnazija iziskuje veliki rad i trud, ali se zato, zauzvrat, dobija i usvaja velika količina znanja koje mnogo pomaže u daljem školovanju.

-Zato je moja topla preporuka svim osnovcima da upišu ovu školu, jer kako se oduvijek kaže: Ipak, znanje odvaja-smatra Gordana.

Rialda Ramusović je učenica IV razreda koja kaže da, kada se takmiči izaziva sebe i ispitujem svoje granice, želeći da svaki put pokaže više.

-Svoj talenat za strane jezike otkrila sam još u najranijem uzrastu. Prateći njemačke TV programe, crtaće, serije i filmove, počela sam da usvajam jezik, što mi je kasnije otvorilo mnoga vrata i pružilo razne mogućnosti. Sa četiri godine sam znala da brojim do deset na njemačkom, sa devet da pišem i čitam njemačke tekstove, a sa četrnaest sam osvojila prvu nagradu na Državnom takmičenju. U drugom razredu gimnazije, zauzela sam drugo mjesto. Nagrade su mi pružile dodatnu volju i motivaciju da nastavim kao do sada, sigurnim koracima u nove pobjede. Prošle godine mi se ukazala nevjerovatna prilika koju sam dugo čekala – boravila sam mjesec dana u Njemačkoj, kao jedna od dvije učenice iz Crne Gore koje su na Međunarodnom programu za nadarene učenike predstavljale našu zemlju. Uspomene i iskustva koja sam stekla na ovom putovanju ne mogu se uporediti ni sa čim i zato sam nemizmjerno zahvalna što sam baš ja odabrana da učestvujem u tom programu. Ovo bih izdvojila kao najdražu i najvažniju nagradu do sada-kaže Rialda i dodaje da je zahvalna mentorki Simoni Karin Schwedes  i direktoru Sretenu Lutovcu, koji su, kako kaže, prepoznali njen potencijal i omogućili joj da otputuje u zemlju koju je oduvijek maštala da posjeti.

–Osim sklonosti prema stranim jezicima, u slobodno vrijeme bavim se muzikom i pisanjem tekstova koje objavljujem na svom blogu i dijelim sa vršnjacima. Neke od mojih drugih nagrada koje bih izdvojila jesu: bronzana lira na takmičenju iz klavira, drugo mjesto na opštinskoj smotri recitatora i drugo mjesto na ,,Beranskoj liri” – lokalnom takmičenju pjevača amatera. Glavna podrška na putu ka uspjehu je moja porodica i prijatelji, koji prepoznaju moje sklonosti i podstiču me da radim na sebi i vjerujem u sebe-kaže Rialda.

Ona bi osnovcima preporučila da upišu gimnaziju jer, osim što će im pružiti sveobuhvatno znanje i idealnu podlogu za željeni fakultet, njegovaće njihove talente prema određenim oblastima, i truditi se da ih afirmiše.

-Ultimativna pobjeda polazi iz unutrašnjeg zadovoljstva i saznanja da ste dali sve od sebe da dođete do cilja. Put ka cilju nije jednostavan, ali se svaki trud garantovano isplati-poručuje Rialda.

 

Nikola Bućković, profesor fizike smatra da je,,biti profesor  više od zvanja“.

-Biti profesor je prije svega poziv, pa tek onda posao. To je poziv koji ispunjava. U skladu sa tim, rad sa djecom za mene prvenstveno predstavlja zadovoljstvo. Zadovoljstvo što nekome mogu da pomognem u razvijanju i proširivanju svojih znanja i interesovanja. Zadovoljstvo što u mladim ljudima mogu probuditi, rasplamsati žar  za novim. Rad sa djecom oplemenjuje i predstavlja jednu vrstu časti, jer je meni, kao njihovom profesoru, povjeren jedan dio njihovog obrazovanja i vaspitanja. A to je privilegija koju nijedan drugi poziv nema. Privilegija, ali i obaveza. Obaveza da svoj posao radim moralno i časno, da tim mladim ljudima budem, između ostalog, i uzor, od kojeg će preuzeti i dalje proširiti određena znanja, ali isto tako naučiti da sjutra i svoje buduće poslove obavljaju jednako pošteno, i jednako profesionalno. Rad sa  djecom tako, predstavlja jedan kompleksan posao koji ne može uspješno obavljati svako. Da bi se stekla određena znanja, da bi se proširio spektar interesovanja učenika, da bi se naučili novi i obnovili stari sadržaji, da bi se učenik kvalitetno pripremio za provjeru svojih znanja i sposobnosti i da  bi na toj provjeri zadovoljio i ostvario zacrtani cilj, zaista je potrebno dosta vremena. O nekom konkretnom vremenskom roku nemoguće je dati precizan odgovor, jer sve zavisi od individualnih karakteristika i navika učenika koji se priprema za provjeru svojih znanja na državnom takmičenju. Ipak, da iza svakog dobrog rezultata mora stajati veliki trud, kako učenika tako i nastavnika – nije i ne može biti sporno-ističe profesor Bućković.

 

Mateja Ivanović je učenik  IV razreda. Fizika je predmet njegovog  interesovanja.

-Još od ranog djetinjstva sam sa oduševljenjem posmatrao prirodu koja me je okruživala i volio sam da često zapitkujem roditelje u nadi da će mi oni pružiti odgovore vezane za neke pojave. Moje usmjeravanje na put fizike počelo je dosta rano. Ključnu ulogu u tom postupku imali su moji roditelji, ali i moj deda koji se i sam bavio fizikom. Kroz dalje školovanje, ljubav prema ovoj nauci konstantno je rasla  i uz pomoć profesora fizike Gorana Babovića i Nikole Bućkovića, stekao sam adekvatno znanje kojim uspijevam da odgovorim na neka svoja pitanja iz djetinjstva i zadovoljim svoju znatiželju. Pored mentora, roditelji i društvo predstavljaju značajnu motivaciju da se dalje bavim fizikom, međutim, najveći podstrek dajem sam sebi. Želja za znanjem i traženjem odgovora je ono što me pokreće i ono što mi daje istrajnost u tom poduhvatu. Trudim se da sebi ne namećem idole, međutim, ako bih morao da izdvojim nekog fizičara kao uzora, to bi vjerovatno bio Majkl Faradej. On je klasični primjer ljubavi prema fizici ovjekovječene izuzetnim otkrićima na polju elektromagnetizma. Međutim, iako značajan za cjelokupnu nauku, njegov rad nije ono što ga čini mojim herojem. Ono što ga izdvaja u mojim očima jeste njegova velikodušnost i istrajnost u postupku popularizacije nauke. Značajno mjesto u mom životu zauzima i takmičenje iz fizike. Međutim, ono za mene predstavlja nešto više od samog nadmetanja, jer smatram da je to sjajna prilika za upoznavanje ljudi sa sličnim interesovanjima. Iako sam osvajao nagrade  takmičući se, one nikada nijesu bile glavni razlog zbog kojih učestvujem-priča Mateja.

On kaže da je išao sam na mnoge kampove fizike i sjajno se proveo. Naučio je brojne stvari i sklopio nova prijateljstva, te svima preporučuje slična iskustva.

-Od porodice uživam potpunu podršku u svemu. Moje društvo takođe predstavlja značajnu kariku u mom životu i ponosan sam što s njihove strane dobijam razumijevanje i podršku za ono čime se bavim. U slobodno vrijeme bavim se astronomijom, muzikom i pisanjem, ali vrijeme najviše volim da provodim u krugu porodice ili prijatelja, uz opušten razgvor ili neki dobar film. S obzirom da sam maturant i da se nalazim na svojevrsnoj raskrsnici života, mogu reći da u potpunosti razumijem kroz šta mladi ljudi koji sad završavaju osnovnu školu prolaze. Odluka koju sada donesu će sasvim odrediti put njihovog daljeg školovanja. Zato je bitno dobro izabrati. Za sve vas koji gajite ljubav prema prirodnim ili pak društvenim naukama, siguran sam da je gimnazija pravi izbor. Moj savjet je: postanite svestrani, ostanite svoji, slijedite svoje snove-poručuje Mateja.

Ognjen Čejović je učenik III razreda i jega su, još kao dječaka zanimale brojke, tako da je matematiku jako brzo zavolio.

-Možda je na to uticalo očevo iskustvo iz te oblasti. U školi sam uz profesora koji je otkrio moje talente, uporedo počeo da se bavim matematikom i fizikom.  Podrška profesora i roditelja mi je jako važna, oni me podstiču i bodre na svim takmičenjima, tako da sam većim dijelom za svoj uspjeh zahvalan i njima. U početku, takmičenja sam doživljavao previše stresno i možda – sa previše želje za uspjehom.  Danas to shvatam kao igru i otvorenu šansu za uspjeh i prosperitet. Svoj talenat nadograđujem, usavršavam vježbanjem zadataka, učešćem na takmičenjima i tako ću nastaviti do kraja svoga školovanja.  Svi koji mi pomažu u tome, moja su velika podrška, a nagrade koje osvajam su mi podstrek za sticanje ugleda i poštovanja. Pored svih tih obaveza, ja sam najbolji bokser Crne Gore u svojoj kategoriji i najbolji sportista moga grada, što je potvrda da su sport i nauka neodvojivi-ističe Ognjen.

Mn.M.