ART SLAJDER
TIJANA DUJOVIĆ-LIŠČEVIĆ: Kad je nešto čistom emocijom rađeno, onda je emocijom i uzvraćeno
Za našu današnju sagovornicu, slikarku Tijanu Dujović-Liščević, kritičari kažu da ima inovativni, inventivni pristup radu, da su njena djela odjek prošlih i sadašnjih vremena, da su u njima spojene mediteranska bonaca umjetničkog beskraja, arheologija i poetika forme i linije. Ističu, takođe, da su njena djela igra – materijala, radoznalosti, slobode, iskrenosti, smjelosti, odvažnosti, izražaja. Pored toga, pokret i prostor neke su od snaga u njenom radu.
Originalnost i elegancija pokreta vidljiva je i u postavci u Modernoj galeriji u Podgorici gdje do 10. marta traje izložba pod nazivom ,,Linije i one“. Postavku čine ciklusi „Kotrljam kroz vrijeme“, „Ćutanje sekunde“, „Gledajući svoje knjige vidim šareno groblje moga duha i pomalo uma“, “ Linije i one“ i „ Plutovanja“.
Razgovor smo nastavili u kafeu ,,Nero“ gdje nam je govorila o inspiraciji, djetinjstvu, vremenu u kojem umjetnici žive, igri, materijalima i putovanjima.
Retrospektivna izložba ,,Linije i one“ posvećena je Vašim roditeljima. Na koji način su Vas inspirisali?
– Roditelji uvijek inspirišu samim tim što su vam život dali. Prosto osjećamo dug prema njima. Prirodno mi je bilo da ovu izložbu posvetim njima. Ne mogu reći da je retrospektivna, jer smatram da još dosta godina ima preda mnom rada, nego mogu da je nazovem mogućim mini-presjekom dosadašnjeg rada. Predstavila sam se sa pet cjelina. Veća grupa radova nastajala je zadnjih osam godina, a samo sam jednu cjelinu predstavila po kojoj me najčešće ljudi prepoznaju pod nazivom ,,Kotrljam kroz vrijeme“. Nastala je prije 15 godina.
Grupa radova „Gledajući svoje knjige vidim šareno groblje moga duha i pomalo uma“ posvećena je ocu?
– To je posebna cjelina. Nazivam je izložba u izložbi. Iznjedrena je u zadjih šest mjeseci. Podstaknuta sam bila gubitkom oca, koji je važna figura za jednog čovjeka. Od svih radova je izdvajam i za mene je to posebna priča. Zahvalna sam organizatoru što me je natjerao da ne odustanem od izložbe, dogovorenog termina zbog svih okolnosti u kojima se to stvaralo, zato što sam uspjela tu cjelinu da napravim i svoju ideju realizujem kroz neobične materijale koje sam koristila. Klirit kao savremeni industrijski materijal i gvožđe, rđa, nađeni predmeti. Satkani su ti radovi od stihova uz koje sam odrasla, uz stihove oca koji je bio književnik, novinar. Asocijacije na njega kroz forme nalik knjigama, nazive njegovih knjiga, kroz miris lule uz koji sam odrasla, tragove vina kao simbola života. Kad je nešto čistom emocijom rađeno, onda je emocijom i uzvraćeno. Na tu grupu radova vidim reakciju kod ljudi koji su znali i onih koji nisu poznavali mog oca da uzvraćaju emocijom i tu se najviše izražavam.
Koje su to knjige i trenuci koji su obilježili Vaše odrastanje?
– Kad rastete uz zvuk pisaće mašine, uvijek ste okruženi poezijom, to vam je prirodno stanje stvari. Svi smo postali ono od čega smo oblikovani. Mislim da se da primijetiti da čistoća poezije izbija iz mojih radova, naročito iz te grupe radova. Rasla sam uz miris novina. Uvijek su nam kao djeci bili poturani zanimljivi tekstovi. Otac kao figura, bitna, kreativna nam je svojim životom i stilom života, pokazivao. Vjerovatno je i genetika to što nas određuje. U mojoj izložbi ima dosta isječaka iz novina. Ocu su novine bile sredstvo da se riječima izrazi, a meni su isto na neki način sredstvo, jer ih režem, cijepam, … Vrlo često pored uzglavlja znali smo da zateknemo isječke iz kulture naglašene meni kao kćerki Tijani, uz ,,Dovoljno ti je ovoliko za današnji dan.“ To je bila naša hrana koju je on uspio da istrgne iz svojih svakodnevnih novina. Rasli smo uz to. To su signali, putokazi. Majka je na drugi način bila kreativna, više kao esteta koji nas je drugim stvarima oblikovao, da budemo praktični.
U radu koristite mnoge materijale. Što za Vas ti materijali znače?
– Dužnost umjetnika je da bude radoznao. Izazov nalazim u različitosti kojom smo okruženi, materijalima pored kojih prolazimo. Najčešće inspiraciju nalazim na otpadima. Rđa metala, odbačeni predmet su forme koje prepoznajem kao zanimljive. Zatrpam atelje njima i dođe trenutak kada ideju realizujem koristeći ih. Metal, samim tim što mi pruža otpor, stvara i veći izazov kod mene. Izazov nalazim i u kombinovanju materijala kao što je slučaj priče pod nazivom ,,Šareno groblje moga duha i pomalo uma“. Naizgled nespojivi momenat ta dva materijala, hladnog industrijskog materijala i toplih zarđalih metalnih predmeta, koji su mi pomogli da ideju sprovedem do kraja, mi je donijela mir. Često na napuštenim plažama prepoznam neke forme. Grupa radova pod nazivom ,,Linije i one“ bile su odbačene vertikale, nađene kao gomila, tako da su poslije rezanjem, varenjem sa žicama nastajale nekoliko godina. Zadate forme moje biće ne trpi. Kad uzmem platno s namjerom da to bude to, na granici omeđenost me provocira, mora da bude pocijepano na kraju i da ima slobodu, živost, nepristajanje na format. Ni crtež nije u formi nego bježi kroz žicu, on izranja u prostor, odlazi, osvaja ga. Slike-objekti se tako pretvaraju u skulpture-objekte, tako da se može postaviti pitanje da li oni bježe u prostor ili se vraćaju na zid. Tu je i dilema gdje prestaje crtež, a gdje počinju skulpture.
Umjetnik govori svojim dijelom, podsjeća i opominje. Što želite da poručite svojim djelima?
– Nepristajanje na zadato, nemirenje. Pokret, energija. Čovjek mora da se suočava, da ide naprijed, da bude čvrst, postojan, dostojanstven. Opstajanje. Možda i te moje vertikale sugerišu misao o čovjeku kao vertikali, individui i njegovom učinku, zadatku da traje i opstaje. Nastajanje, trajanje, tačka, pa možda i ta forma kruga koji često tka moje radove, možda je to prosto protok, kretanje.
Miroslav Krleža rekao je: ,,Dječja igra je borba protiv ispraznosti društvenog života… Sve buduće sklonosti ili nadarenosti obično progovaraju već u dječjim igrama.” Vaš komentar, s obzirom da se i kroz Vaše djelo provlači element igre?
– Sve počinje od igre. Kažem vrlo često da od djece treba učiti. Da se vratimo na njihov model komunikacije, lakoću. Kad god čovjek ima neke dileme, mislim da treba samo da se osvrne, da čuje kako ta djeca komuniciraju. Nema ništa čistije od dječjeg crteža. Igra je početak. Sama igra sa nemogućim materijalima, lakoća stvaranja mislim da prati moj rad.
Umjetnički put vodio Vas je u Beograd, potom Atinu i Cetinje?
– I tu je prisutan pokret. Beograd, pa sam bila u Atini, bila sam dobitnik stipendije grčke Vlade i to u nekom periodu kada je to bilo možda i rizično. To su bila ona naša nemirna vremena. U tom trenutku imam kćerku koja ima godinu, ali nekako se sve stizalo. Zbog sticaja okolnosti se nismo vratili u tadašnju Jugoslaviju nego smo otišli u Italiju. Pa onda opet Beograd, pa Crna Gora. Uvijek su bila neka pomjeranja. To vas nekako određuje kao čovjeka i umjetnika. Vječita želja za pokretom. Taj nemir je prisutan i u mom radu i razvoj kroz rad svih tih situacija nosim. Mislim da su putovanja najvrednija stvar. I kad drugi putuju, ja već u priči sa njima putujem. Uvijek rado pričam o putovanjima.
Da li je u pripremi nova izložba?
– Svaka izložba izgleda u svakom prostoru drugačije. Prostor Moderne galerije je na neki način bio izazov jer trebalo ga je savladati, ali konkretno bih rado izmjestila posljednju cjelinu posvećenu ocu i nastojala da nađem intimni prostor gdje ću to predstaviti, uz igru svjetla, jače akcente, gdje bi efekti odraza crteža, slovnih i slobodnih, imali efekat koji ja želim da postignem. Radove koji su nastali u vremenskom tjesnacu najbolje opisuje citat muzičkog kompozitora da je za dobar rad bitan vremenski tjesnac i dobra ideja. Znači ne razvlačiti. Manje-više smo svi danas kampanjaši, svi funkcionišemo po tom principu. Lično, kada imam zadate termine, iz sebe ću izvući maksimum. Čim je tu neka opuštenost, pitanje je šta ću uraditi. Prosto sam osjetila dug kroz ovu formu i vrlo često ljudi znaju da mi kažu: ,,Jao, divno, ti imaš način da svoju tugu, radost iskališ kroz vid profesije kojom se baviš.“ Voljela bih da napravim dogovore sa tom pričom van granica Crne Gore.
Kroz Vašu umjetnost provlačite prošla i sadašnja vremena. Kako je biti umjetnik u ovim vremenima?
– Kako god da nam je teško, mislim da smo mi ipak povlašćeni zato što ipak pobjegnemo u taj naš svijet. Koliko god da nas prate finansijske nedaće, tako je bilo u svim vremenima. Vrijeme mecena svi priželjkujemo i bilo bi lijepo da ih ima. Uvijek smo u procjepu kako preživjeti. Lijepo je kad nam izložbe donesu eventualne finansijske olakšice, u smislu ako se nešto proda, to je dobro. Najčešće kada pravim izložbe, to je čisto likovna priča i to je moj dug, da čistotom, svim svojim bićem, bez ikakvih kalkulacija je pravim. U slučaju ove izložbe i ovog prostora u Modernoj galeriji, tu se umjetnik osjeća kao čovjek zato što su oni kao organizatori vrlo profesionalni, štampaju odličan katalog, dolaze po radove, fotografije, sve je na njima. Relacija umjetnik-organizator pomjeri čovjeka. Tako je bilo i u ovom slučaju Moderne galerije. Te su priče rijetke. Kada sam bila u Italiji, pokazala sam katalog umjetniku koji je priznat i koji se zadivio kada je vidio formu kataloga. ,,Ko Vam je to štampao, zar to može?“ To mi je bio važan motiv, uz dodatni izazov prostora, jer najčešće, znate kakva su vremena, da umjetnici plaćaju prostor u kojem izlažu, da ne pričamo o teškoćama koje prate sve to – materijale, skladištenje, prenošenje, fizički napor. Volimo to što radimo, pa se nosimo sa svim. Prisutna je misao o tržišnoj orijentaciji, šta ako nemate stalni posao, kako se boriti. Vidite po finansijskim poteškoćama koliko je aktivnost umjetnika smanjena. Ako nema ovako privilegovanih priča, komunikacija tog tipa prosto nije ni moguća, galerije imaju svoj koncept i vi kao umjetnik morate da dođete na red. Podrška institucija, prepoznavanje, bilo bi lijepo da je malo umreženije. Nažalost, dešava se da polako galerije zamiru, umjetnik, ako mora da plati prostor, onda radije neće izlagati, tako da je to onda povlačenje umjetnika u neki svoj svijet. Bilo bi lijepo da je to prepoznato, da postoji mogućnost kao što je u ranijim vremenima bilo, da su velike firme otpisivale porez tako što bi kupile umjetnička djela. Da se i društvo okrene više, da osluhne glas umjetnika. To je u rukama nas umjetnika, da budemo malo bučniji. Udruženje likovnih umjetnika Crne Gore je sada nevladina organizacija, oni kao takvi nemaju podršku Ministarstva kulture, nemaju pravo da konkurišu na konkursima. To je udruženje koje postoji šezdeset i nešto godina. Sada imamo situaciju opstajanja, preživljavanja. To je priča za sebe. Mislim da su ranije generacije živjele povlašćenije nego ova generacija umjetnika. Bili su prepoznatljivi. Sretne okolnosti trenutno jesu, što se tiče ne mogu reći većine, te što imam prostor koji sam dobila od Opštine, tako da to nije za zanemariti. Taj prostor plaćam po principu kompenzacije. Rad prođe Komisiju na godišnjem nivou, ona odabere rad kojim ja to platim i to je isto lijepa stvar. Kada za to ispričam kolegama u Beogradu, vrlo mi zavide. Bilo bi lijepo da postoji galerija koja pripada Opštini gdje će biti izložena djela koja uzimaju od drugih umjetnika, jer najčešće ta djela vjerovatno završe po nekim opštinskim institucijama. Možda bi trebalo razmišljati i u tom pravcu. Nažalost, kultura je uvijek na zadnjem mjestu, naročito likovna. To su dobre i loše strane.
Bojana Radonjić
Foto: Boris Šekularac
