ART PREPORUKA
NA DANAŠNJI DAN: Osam godina od smrti klavijaturiste Laze Ristovskog
Na današnji dan preminuo je jedan od najpriznatijih klavijaturista na prostorima bivše Jugoslavije Laza Ristovski.
Ristovski je dugo bolovao od multiple skleroze.
Bio je privezan za invalidska kolica, ali i u tim teškim trenucima borio se, kako je govorio, kao lav.
Svirao je sa ,,Smakom” na albumima ,,Smak”, ,,Rok cirkus” i ,,Zašto ne volim sneg”, sa ,,Bijelim dugmetom” na albumima ,,Eto! Baš hoću!”, ,,Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo”, ,,Ćiribilibela”, ,,Stižemo” sa Ipetom Ivandićem, ,,Naos” sa Sašom Loknerom”, objavio solo albume ,,Merge”, ,,Vojnički dani”, ,,Roses for a general”, ,,Opera”, ,,Quit”, ,,Gondola”, ,,Laza Ristovski plays Simon & Garfunkel”, ,,Ave Maria” sa Dubravkom Zubović, komponovao je numere za filmove ,,Nečista krv”, „Lazar“, „Sveto mesto“ i „Velika frka“, „Paket aranžman“ i „Lepa sela lepo gore“.
Prenosimo intervju koji je Ristovski dao novinarki ,,Blica” Simonidi Milojković 2000. godine.
Kako je došlo do toga da iz ,,Smaka” pređete u ,,Bijelo Dugme”?
– Imali smo zajedničkog menadžera Mihu, zajedničke svirke i turneje. Veoma smo se družili. Pokojni Ipe Ivandić i ja postanemo odlični drugari. Bili smo i vršnjaci. On najmlađi u Dugmetu, a ja u Smaku. Kovali smo planove da pravimo zajednički bend. Smislili smo da je najbolje da ja prvo dođem u ,,Dugme”, pa da poslije nešto iskombinujemo. Ali, Ipe ode u vojsku…
Da li vas je Goran zvao da pređete u ,,Dugme”?
– Naravno. Goran je baš zapeo da dođem u ,,Dugme”. Pita on mene, ja kažem – važi. Po principu: šta me košta da obećam. I Indeksi su me zvali. Tada je sa njima svirao Milić Vukašinović koji je kasnije, kad je Ipe otišao u vojsku, došao u Dugme. Goran navalio: dođi, dođi… Ja kažem doći ću i – ništa. Ali on je ozbiljan, kad mu jednom nešto kažeš – nema tu zezanja!
Da li je Točak znao za to?
– Nije znao niko. Ni sam nisam znao. Te hoću, te neću.
Bili ste u dilemi: šta gubite, a šta dobijate?
– Strašna dilema! Gubim tu slobodu u svirci… To sam znao da ću da izgubim, a šta ću dobiti nisam imao pojma.
Novac.
– Ne, ma kakva lova. Nisam uopšte imao svijest o tome. Trebala mi je neka promjena.
Ili fascinacija tako velikom grupom?
– Bio sam isuviše mlad da bih razmišljao o tome koliko je ,,Bijelo dugme” veliko ime.
Kakav pristup muzici je imalo ,,Dugme”?
– Navikao sam na drugi način svirke, prilično samoupravni. A ,,Dugme” je bilo disciplinovanije. Dogovor mora da se poštuje.
Dogovor da sve bude kako Goran naredi.
– Nije. Dogovorimo se ko šta svira i nema vrdanja. Ni improvozacije, ni slobode. Ali, evo i danas kad čujem šta sam svirao na ploči: ,,Eto! Baš hoću!”, kažem: ,,pa to je mrak!” Tada sam bio mnogo mlad i mislio sam da dobra svirka znači što komplikovaniju svirku. Onda ukapiraš da to uopšte nije pravilo. U ,,Dugmetu” sam naučio šta je disciplina u svirci. To mi je mnogo pomoglo i u životu. Da se ponašam disciplinovano, da spustim loptu…
Kako ste podnosili Goranov autoritet?
– Svi su me gledali kao dobrog muzičara, niko mi ništa nije zamjerao, niti mi nametao svoju volju. Imao sam potpunu slobodu.
,,Dugme” je uvijek zvučalo savršeno usvirano. Koliko je vježbe prethodilo tome?
– Mnogo. Vježbali smo na Borikama, to je raj na zemlji. Po dva mjeseca smo tamo po cio dan vježbali prije nego što bismo otišli u London da snimimo ploču. Kad izađe album, vježbamo za turneju. Svaku pjesmu, ponaosob, doveli bismo do perfekcije, tako da je publika u svakom gradu mislila da nam je ta svirka najbolja.
A koja je, po vama bila najbolja?
– Čuveni Koncert kod Hajdučke česme, 28. avgusta ‘77. Bio je to posljednji trzaj hipija na ovim prostorima. Kažu da je bilo preko 100.000 ljudi. Totalni haos!
Kakav je osjećaj svirati pred tolikim brojem ljudi?
– Kada smo oko tri popodne došli na tonsku probu već je bilo puno ljudi. Rekao sam pokojnom Ipetu: Biće dobro ako ovi ostanu i večeras, samo da ne pobjegnu u međuvremenu. Kada smo iz hotela krenuli na svirku nije bilo šanse da se kroz masu probijemo do bine. Jedva smo zaobilaznim putem uspjeli da nekako prođemo. Toliko ih je bilo da nismo mogli da vjerujemo svojim očima.
Kako je publika reagovala, da li je bilo euforije?
– Totalni haos. Klinke na rukama nose do bine da nas vide izbliza. I šta se desi? Sve, baš sve do jedne, onesvijeste se kad nas vide! Nevjerovatno! Kao na koncertima ,,Bitlsa”. Čovjek sa miksete viče: ,,Šaljite lekara, šaljite lekara!” Ali odakle?! Kako da prođe?! Totalna panika, kažem ti.
Postoji li strah od mase u tim situacijama?
– Postoji, naravno. Nakon koncerta, u ,,citroenu” odlazimo sa ,,mjesta zločina”, nas sedmorica. Čim su nas provalili, podigli su nam auto u vis.
Kakav je osjećaj biti tolika zvijezda?
– Ne znam. Uopšte nisam imao osjećaj da sam zvijezda, nisam o tome tako mislio. Sve se spontano desi. Čovjek se prosto nađe tu i nosi to što ga je snašlo. Sve je to propraćeno strahom, ali i nekim lijepim osjećajem. Kad znaju ljudi za tebe, mnogi te vole i pružaju ti pogodnosti, privilegije… Ali te neki i namjerno zezaju. Mnoga su ti vrata otvorena, ali su mnoga i zatvorena. To je mač sa dvije oštrice.
Kažu da u Sarajevu niko nije zvijezda.
– Ne dozvoljavaju ti da se ponašaš kao zvijezda. Možeš da budeš najpopularniji u cijeloj Jugoslaviji, ali kad prođeš Baščaršijom ti si samo dio raje. Prosto će ti ignorisanjem to pokazati.
Ipak, žene vas nisu nikad i nigdje ignorisale. Čak, šta više.
– To su sve propratne pojave u koje se ja nisam pretjerano petljao.
Možete li da opišete neku situaciju u vezi sa navalentnim obožavateljkama?
– U Rijeci je jedna toliko navaljivala i proganjala me da sam morao da zovem policiju.
Ko je bio najveći ženskaroš u grupi?
– Bebek. Ljudima koji to sa strane posmatraju sve izgleda veoma interesantno i prosto nevjerovatno. Ljudi misle: ,,Jaooo, samo da mi se desi da me jure tolike žene!” Ali, kada se to stvarno desi, nije ti ni do čega. Izgubi se to muško u čovjeku, da on osvaja. Već prelazi u pasivno stanje i biva biran. Nije ni interesantno kada je sve servirano i nadohvat ruke.
Zbog čega su muzičari tolika fascinacija ženama?
– Valjda misle da tu ima neke magije, da smo Bogom dani… A nismo. Sve se postiže napornim radom i danonoćnim vežbanjem po podrumima. Muzika i vežbanje bili su moja opsesija. Ništa me drugo nije zanimalo. Vežbao sam kao magarac. Sećam se, kada sam sa Bokijem Miloševićem bio na moru, ustajao sam u 8 ujutru i po ceo dan vežbao. Prži zvezda, a ja sedim i sviram. Uveče se presvučem, pa opet na svirku. I tako non stop, tri meseca. Nemam ni jednu drugu želju i sebe vidim samo u tome. Potpuno posvećenje muzici. Ceo život po podrumima i pod sijalicom. Moraš da budeš uporan da bi nešto postigao.
Godinama niste govorili sa Goranom. Zbog čega ste se posvađali?
– Nakon albuma ,,Eto! Baš hoću!” i živog albuma ,,Koncert kod Hajdučke česme”, Goran odlazi u vojsku. Posvađali smo se, jer je zahtjevao da nigdje ne sviramo dok je on u vojsci. Tada smo Ipe i ja snimili album ,,Stižemo”.
Tada su članovi ,,Bijelog dugmeta” uhapšeni zbog posjedovanja droge?
– Ako mi vjeruješ, ja ni dan-danas ne znam šta je to bilo.
Šta vam je Ipe pričao o tome?
– Bilo je tu neke droge, ali ne teške. Pazi, ja nikad nisam bio na drogama bio sam na rakiji. Našli su im neki hašiš i bilo je spektakularno suđenje. Uhapsili su sve članove, sem Gorana koji je bio u vojsci, Ipetove sestre i mene. Bio je to montiran proces koji je trebalo da služi kao primjer. Ipe je bio osuđen na tri godine, a odležao je dvije.
Vi ste se tada vratili u ,,Smak”.
– Da. Tada je Točku umro brat i, u stanju totalnog ,,dauna”, napravio je album ,,Zasto ne volim sneg”. Jedan potpuno mračan album na kom je pjevao Dado Topić. Na Kalemegdanu smo održali oproštajni koncert.
Utisak je da ste u ,,Smaku”, kao svirač, više dolazili do izražaja i samim tim vam je grupa ,,Smak” bila mnogo bliža od ,,Dugmeta”.
– Ja to ne mogu da kažem. Te dvije stvari je nemoguće porediti. Uživao sam da sviram sa Točkom, ali sam podjednako uživao i na nastupima sa ,,Bijelim dugmetom”.
Mišljenje je da je muzički potkovanija i zahtjevnija publika dolazila na koncerte grupe ,,Smak”, a da je ,,Dugme” bilo za široke mase.
– Sa ,,Smakom” sam svirao pred 200 ljudi, i to odlično, ali sa ,,Dugmetom” pred 100.000 ljudi! Znaš li ti koja je to magija? ‘Ajde da više ne poredimo te dvije stvari, jer ne želim težište da stavim ni na jednu.
Vjerovatno vam je negdje bilo malo bolje? Nemoguće da vam je svuda podjednako dobro.
– Zašto sam ja počeo da sviram sam? Ti kažeš da mi je svuda bilo dobro. Ništa mi nije bilo dovoljno dobro! Zato sam i počeo da sviram sam. Je l’ sad u redu?
Dobro, znači ne valja ni ,,Dugme”, ne valja ni ,,Smak”.
– Ne, nego meni je u tom trenutku najviše prijalo da sviram sam. Snimio sam i dva solo albuma.
Ipak se ‘85. vraćate u ,,Dugme”.
– Poslije pet godina, Brega i ja smo progovorili. Bebek je otišao, a došao je Tifa. Odličan pjevač, ali je imao kompleks Bebeka. Trudio se da pjeva kao on, a i drugi su to valjda očekivali od njega. Sjećam se da na koncertu odlično krene, ali se preforsira i bržo istroši.
Kažu da je Alen Islamović bio izdržljiviji, ali i poslušniji.
– Kako poslušniji?
Više je slušao ,,velikog šefa”.
– Da bi jedan tako veliki bend uspio mora da postoji čvrst dogovor. Alen je na koncertima odlično pjevao, od prve do posljednje pjesme. Istim intenzitetom i kvalitetom.
Kako se raspalo ,,Bijelo Dugme”?
– Bili smo prava jugoslovenska grupa, a svuda je mirisalo na rat.
Koji su prvi konkretni znaci bili?
– Na koncertu u Splitu, ‘89. godine, samo što nas nisu kamenovali dok smo svirali ,,Đurđevdan”. Rat je bio na pragu, a ,,Bijelo dugme” na kraju. Svi smo slutili da ,,Dugme”, bez Jugoslavije, nema smisla.
Utisak je da je kod ljudi iz javnog života, a posebno muzičara, veoma izražena jugonostalgija.
– Postoji žal za bivšom Jugoslavijom. Ipak mi se cijela karijera (mrzim tu riječ), odvijala na prostorima koji nisu više naši. Ovo sadašnje zatvaranje u šibicu djeluje klaustrofobično.
Pamtite li osjećaj kada ste, nakon svirki sa velikom bendom, prvi put sami, sa sintisajzerom, stali pred publiku?
– Uuu! Frka velika. Sjećam se prvi solo koncert imao sam u ,,Doku”, u Beogradu. Došli su svi najeminentniji beogradski muzičari da vide šta ću ja to da radim. Imao sam tremu, nije da nije. Frka teška! Došao je i Brega, iako nismo govorili. Izguram ja nekako taj koncert, sve prođe super.
Svirali ste i sa svjetskim zvezdama.
– Sa Alvinom Lijem. Trebalo je sa njim da idem u Ameriku. Ali, umjesto u Ameriku, odem u vojsku. Poslije vojske odlazim u Njemačku. Tamo sam radio sa pokojnim Falkom.
Sarađivali ste sa Sašom Loknerom, ,,Pilotima”… Koji vam je najdraži projekat?
– ,,Naos”. Mislim da je jako, jako dobar.
Prir. B.R.
