Piše: Dr Jovica Dostinić
Prisilna neuroza je podmukla bolest i polako osvaja prostor ličnosti do potpunog porobljavanja. Preovlađujući simptomi su prisilne misli i prisilne radnje. Prisilne misli –opsesije, se često nameću iako ih doživljavate kao besmislene i kod vas izazivaju neprijatnost u spektru od dosade pa do užasa. Prisilne radnje – kompulzije, su rituali koje ponavljate u namjeri da spriječite nadolazeću katastrofu ili nesreću koju biste nanijeli drugima.
Prisile su po sadržaju vrlo raznolike i među ljudima rasprostranjene pojave. Teško da ima čovjeka koji ih nije doživio u nekoj formi. Nekad ste se možda, u strahu da ste ostavili upaljen šporet, vratili ponovo u stan. Nekad vam se, dok pokušavate da čitate knjigu, u glavi vrti muzička špica TV dnevnika. Nekad hodate ulicom i primjećujete kako nevoljno brojite prozore na kućama. Ako ste malo uredniji nego ostali, malo više razmišljate ili sumnjate, ponekad se uplašite od sopstvenih misli ili ste pomalo sujevjerni – to još spada u uobičajene ljudske razlike.
Bolest nastaje kada prisile značajno ovladaju vašim životom: Češalj vašeg frizera je mogao biti kontaminiran virusom HIV – a, zbog toga se podvrgavate testiranju i beskonačnim dijagnostičkim procedurama, stalno pretražujete svoje tijelo i tražite simptome bolesti, perete i dezinfikujete sve sa čime dođete u kontakt da ne biste zarazili druge. Zbog pomisli da biste mogli ubiti svoje dijete, uklanjate sve noževe i plastične kese iz kuće, a da biste se dodatno osigurali nikad ne ostajete sami sa njim. Ili, vratili ste se kolima iz kupovine, a onda još deset puta vozite istu rutu samo da provjerite da li ste usput nekoga pregazili, zatim minuciozno pregledate auto tražeći ogrebotine i na kraju za svaki slučaj telefonski kontaktirate policiju i hitnu pomoć da provjerite da li je neko nastradao u saobraćaju… Provodite sate i sate da bi tegle u vašoj ostavi i peškiri u ormaru bili precizno složeni. Pranje odjeće je za vas nemoguća misija jer svaki komad prije stavljanja u mašinu morate da protresete do 30 puta kako biste se uvjerili da nešto nije ostalo u džepovima. U strahu da biste mogli ostati bez nečeg važnog, stan pretvarate u deponiju otpada, pročitanih novina, pokvarenih električnih uređaja…
Sve nabrojano opisuje opsesivno-kompulzivni poremećaj koji zahtijeva stručno i energično liječenje. Što poremećaj duže traje, sve su manje šanse za izlječenje, a sve veće za značajnu hendikepiranost. Uostalom, i pod najboljim uslovima procenat potpunog izlječenja je samo 20 odsto.