PREPORUKA ZDRAVLJE
DR NINA MANDIĆ: Dobre vile crnogorske nejači s autizmom
Svako ima neku svoju snagu.
Rana intervncija.
Odrasla sam u blizini tetke koja je imala smetnje u razvoju i od malena naučena da se od nje ne sramim. Da smo tu da joj pružimo ljubav i zaštitu. Naša Jeka je bila kao velika mala djevojčica, vesela, ali i lako povredljiva, radoznala i uvijek vrlo informisana o daljim i bližim rođacima, druželjubiva. Posjećivala sam je kad god sam mogla, kasnije i sa djecom. Voljeli su sa njom da gledaju partizanske filmove i da joj se podsmijevaju dok je govorila:” Beži, bre, ubiće te Nemci”. Iako su bili još mali, nije mi to bilo po volji i opominjala sam ih i ućutkivala.
O autizmu sam malo znala. Svim pacijentima koji dođu u našu ordinacoju, pokušamo da izađemo u susret i ohrabrimo roditelje, damo svoj skromni doprino , a bez da smo u mogućnosti da posavjetujemo stručno ili napravimo neku intervenciju.
Tri dana smo se, nedavno, obrele na skupu o autizmu, održanome za zdravstvene i socijalne radnike, te vaspitačice u vrtićima.
Koleginica Iva Ivanović, dječiji psihijatar, je dala neobično zanimljiv prikaz ovog poremećaja, opisala njegovu suštinu i način kojim se prilazi, teško razumljivom i dokučivom pacijentu. Objasnila, za mene do tada neobjašnjivo, držeći se medicine zasnovane na dokazima, a prateći i savremene tokove i najnovija naučna dostignuća. Posebno se osvrnula na zablude o uzrocima i bespotrebna “lutanja” u terapiji.
Nekako je naročito dirljiva i saosjećajna bila njena, rekla bih, besjeda o roditeljima. Mukama s kojima se susreću, kako s njihovim odrastanjem, tako i s okolinom koja često nema razumijevanja.
Komplementarno njenom izlaganju, bilo je i predavanje Ivane Popović, defektološkinje, koja “u dušu” zna svoje pacijente i radi sa njima. Insistira da moramo prihvatiti različitosti i prilagoditi im se. Pa ako su opsjednuti vozovima, zdravu djecu u vrtiću treba ohrabriti da priđu i oni se uključe u ređanje kompozicije. A ne forsirati njih, s smetnjama u razvoju, da priđu grupi djece. To ih čini frustriranim i uznemirenim.
Bila je tu i Anita Marić, jedna od heroina inkluzije. Njih nekoliko defektološkinja su uspjele da izvuku ovu djecu iz tmine specijalnih škola i uvedu ih u život, među zdrave školarce, učine ih nama vidljivim. Kroz čuveni proces inkluzije, hvaljeni i osporavani. Za takav poduhvat je trebalo mnogo strpljenja, vjere i ogromne energije.
I ostale dobre vile su pričale o svojim iskustvima- resursni centri Podgorica i 1. jun. Mogućnostima da dijete provede jedno vrijeme na tretmanima u kontinuitetu u ovim ustanovama.
Psiholozi su nas podsjetili na jednu čarobnu istinu: da svako živo biće, svako dijete, pa i autistično dijete ima neku svoju snagu. I da od nje treba krenuti kada se traži rješenje i kada se bira terapeutski plan i program.
Posebno je bila inspirativna priča psihološkinje Vesne Minić iz Centra za socijalni rad Bijelo Polje. O “muškom” i “ženskom” opštinskom stanu za punoljetne štićenike iz Bijele, koji moraju napustiti dom. O mladim socijalnim radnicima – pomažu bivšim štićenicima da se prilagode na samostalan život. Centar je zaposlio njih 10-ak.
I… da pomenem i ostale, ne manje važne dobre vile: Milicu, Dr Snježu, Natašu, Suzanu…
Svako autistično dijete ima pravo na oko 500 eura pomoći mjesečno od države.
Neizrecivo je teško. I mališanima i njihovim porodicama.
Ali… postoji neki doprinos i, nadam se, osjećaj da nisu sami.
Ipak…se neke sfere naših života pomjeraju naprijed. Dago mi je i ponosna sam da Crna Gora prepoznaje ove svoje najtananije grupe.
Dr Nina Mandić, pedijatar
