KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: I djeca mogu biti u depresiji
Piše: Dr Jovica Dostinić
Čovjekov psihički aparat, služi se raznim trikovima da bi duši omogućio opstanak u ljudskoj koži. Zato su naša sjećanja, zapravo naše interpretacije događaja, moglo bi se reći falsifikati, iz kojih smo izbacili ono što se ne uklapa a dodali ono što se uklapa u našu sliku svijeta.
Ko je na sudu imao posla sa svjedocima događaja, zna koliko se na njih (ne) možemo osloniti. Slijedstveno, odrasli ljudi najčešće njeguju jednu uljepšanu predstavu o sopstvenom djetinjstvu. Polazeći od te predstave, skloni smo da sopstvenu djecu vidimo kao bezbrižna i razigrana bića, a istina je da i njih, kao i nas, život nemilosrdno šiba i da su i ona jednako podložna oboljevanju od depresije. Razlika je jedino u starosno karakterističnim simptomima, kao što su razdražljivost ili agresivno ponašanje koji se javljaju umjesto ili pored depresivnog raspoloženja. Ako vaše dijete postane ćudljivo, neposlušno, prkosno, ljutito ili počne da sabotira školski red, pomislite da se možda radi o prikrivenoj depresiji. Djeca od sedme godine, pate kao i odrasli od depresivnog raspoloženja, nesposobnosti da se raduju, zamora, problema sa koncentracijom i suicidalnih promišljanja. Češće nego kod odraslih je prisutno osjećanje krivice i suprotno očekivanjima, pokušaji suicida. Dakle, depresiju u ovom uzrastu treba vrlo ozbiljno shvatiti. Računa se da manje od jednog procenta predškolske djece pati od depresije. Kod školske djece je to već dva do tri procenta, dok ovaj procenat kod djevojčica od dvanaeste godine raste i do trinaest odsto.
Zašto djeca oboljevaju od depresije ? Nasljedni faktor se mora uzeti u obzir. On stupa u interakciju sa uticajima iz okoline. Ako je majka depresivna, to provjereno povećava vjerovatnoću da će i dijete oboljeti. Izraženi emocionalni problemi, bilo kog roditelja će se odraziti na porodičnu atmosferu, pa samim tim i na zdravlje djece. Dokazana je veza depresije kod roditelja i, na primjer, poremećaja ponašanja kod njihove djece. Svakako da se uticaj okoline ne može svesti samo na interakciju sa roditeljima. Ali, na žalost, u svijetu u kojem živimo, svijetu iz kojeg kao da je neko gumicom izbrisao sve humanističke vrijednosti, jedino uporište u kome nježna dječija duša može naći utočište jeste roditeljska ljubav.
A ljubav se ne može odglumiti, niti se može otkupiti bilo kakvim materijalnim „protivvrijednostima“. Čak ni njegovo veličanstvo „euro“, kojim se mogu pribaviti mnoga zadovoljstva, u ovom slučaju pokazuje potpunu nemoć.
Jedno pitanje za brižne i vrlo zaposlene roditelje: Kada ste posljednji put svojoj djeci pokazali da ih volite? Da vas podsjetim, to je ona situacija kada vi sa uživanjem gledate svoje dijete, divite mu se što je upravo takvo kakvo je i spontano mu izjavljujete da ga volite ili ga jednostavno zagrlite. Kada dijete postane depresivno, onda ono sa okolinom razvija jedan obrazac odnosa koji održava depresiju. Takvo dijete emituje manje topline, čak postaje i neprijatno za okolinu, zbog čega ono biva izolovano ili odbačeno. To dalje ruši njegovo samopouzdanje, produbljuje depresiju i još više remeti odnos sa okolinom.
Pretjerana kritika od strane roditelja, naročito urušava osjećanje sopstvene vrijednosti kod djece. Nauka ispostavlja sve više dokaza kako djeca na osnovu iskustava sa svojim roditeljima formiraju stavove koji utiču na njihovo samovrjednovanje. Ako su ovi stavovi negativno intonirani, onda to pogoduje razvoju depresije, razvija se tzv. depresiogeni kognitivni stil.
U liječenju depresije kod djece mogu se primjenjivati i lijekovi, ali se akcenat stavlja na psihoterapiju. Dječiji psihijatar je obučen da se u ovakvoj psihoterapiji koncentriše na tipične teme kao što su odnosi sa vršnjacima, odvajanje od roditelja i pitanje autoriteta. Najbolji rezultati se postižu ako se u liječenje uključe porodica i škola. Nekada je potrebno liječiti roditelje (po starom psihijatrijskom načelu da kada sa djecom nešto nije u redu onda treba liječiti roditelje), navesti ih da koriguju svoje pesimističke stavove o životu i svijetu ili svoja pretjerana očekivanja od djeteta i poraditi na atmosferi u kući. Dijete treba obučiti kako da se efikasno odnosi sa vršnjacima, da bi se u tim relacijama potvrđivalo, a ne da dolazi i situacije da se povlači ili reaguje agresivno.
