NAŠE PRIČE SLAJDER
IVONA ČOVIĆ-JAĆIMOVIĆ O VRŠNJAČKOM NASILJU: Naša je sramota što dozvoljavamo junacima jednog nakaznog vremena da budu uzori djeci
Foto: Duško Miljanić
Sociolozi, psiholozi, roditelji, prosvjetni radnici, vladini i nevladini eksperti nude široku lepezu razloga za objašnjenje eskalacije vršnjačkog nasilja. Oni koji se studioznije bave ovom temom, smatraju da je lakše detektovati ovu ,,društvenu bolest” nego pronaći odgovarajući model za suzbijanje narastajućeg trenda vršnjačkog nasilja, kaže za MNE magazin glumica i vršiteljka dužnosti direktorice Gradskog pozorišta Podgorica Ivona Čović-Jaćimović.
– Široku lepezu uzroka nasilja među maloljetnicima moguće je tražiti u ostavštini još nedovršenog tranzicionog društva, s jedne i izazova koji dolaze sa sveznajuće, nekontrolisane i manipulativne scene globalne informatike, s druge strane. Jednoj javnoj manifestaciji vršnjačkog nasilja, inspirisanog domaćim ,,društvenim oboljenjem”, prisustvovala sam na dječijem igralištu, gdje izvodim svoju djecu. Dva dječaka, otprilike po 10 godina, ,,čašćavaju se” epitetima, gotovo prepisanim iz nekih situacija viđenih na Parlamentarnom i ostalim TV kanalima, kada se ,,birani ljudi”, zaneseni nacionalnim ili vjerskim pitanjima, hvataju za grla. Sukob djece je prerastao u međusobne udarce i jedan slomljeni nos. Sjutradan sam na jednom portalu pročitala da je policija identifikovala vinovnike, ali nije izgovorena niti jedna riječ o uzrocima ove, maloljetničke rasprave – sjeća se nedavnog događaja Čović-Jaćimović.
Naša je zajednička sramota, prije svega nas roditelja, što dozvoljavamo nekim ljudima da iz još nezatrpanih bunkera minulih ratova, truju djecu, što dozvoljavamo junacima jednog nakaznog vremena da i u ovom vijeku, budu uzori našoj djeci, smatra naša sagovornica.
– Prosto, nijesam mogla da zaobiđem ovu priču, jer ona je naša, čisto domaća i samo potvrđuje konstataciju o velikoj razuđenosti uzroka koji motivišu djecu na nasilje. Bilo da se radi o socijalnim, ideološkim, vjerskim, navijačkim, internetskim ili drugim podstrekačima ,,regrutacije”, maloljetničke populacije u zonu nasilja, uvijek je posrijedi bezobzirna manipulacija djecom. Olako prišivanje epiteta nasilnik djeci, takođe je manipulacija, kojom se želi pribaviti izgovor za odlaganje neminovnog suočavanja sa problemom vršnjačkog nasilja – naglašava Čović-Jaćimović.
Kaže da je i u vremenu njenog djetinjstva i odrastanja, sve do do šesnaeste godine ,,kada se zaustavi ,,ringšpil u glavi”, bilo guranja, štipanja, poneki šamar ili udarac”
Bilo je to dječije koškanje, motivisano borbom za sličice, albume, klikere, prepirkama čije odjeljenje je bolje ili čiji tata je ljepši, objašnjava ona.
Dodaje da niko nije ni pomišljao ,,da su nam za te male ratove potrebni noževi, pištolji, palice…”
– Sjećam se, jednom sam imala ,,uspješan obračun” sa dječakom koji je za godinu i glavu bio viši. Gurnuo je moju drugaricu u blato, a ona iznijela novu haljinicu da nam je pokaže. No, kada se nestašluci i dogode, na scenu su odmah stupali roditelji, koji održe čas lijepog ponašanja, svojoj i tuđoj djeci. Bilo je manjih sukoba i u školi, ali kada razredni starješina zakaže roditeljski sastanak, svima nam je bilo veoma bitno šta će o nama reći razredni profesor. Bilo je to vrijeme kada su nastavnici istovremeno bili tumači znanja i vaspitači. Drugi roditelji – sjeća se perioda svog odrastanja Čović-Jaćimović.
Sad joj se čini da su prosvjetnim radnicima oduzete ingerencije vaspitača, te da učenici imaju veća prava od svojih učitelja.
– Vrijeme mojeg djetinjstva i odrastanja nije zapamtilo dolazak narko-dilera u školska dvorišta, niti je svjedočilo ,,reformu školstva”, kojom su osnivana VIP odjeljena, čime je ozvaničen proces diferencijacije među djecom. Neću da kažem da je vrijeme mog djetinjstva bilo bolje od sadašnjeg. Naprotiv. Izazovi ovog vremena neuporedivo su veći i to bi valjalo da bude naša stalna tema, i briga – kaže naša sagovornica.
Foto: Duško Miljanić
Sa svog odrastanja i kako se tada rješavalo pitanje vršnjačkog nasilja, prelazi u sadašnjost i na ,,teren” svoje dvoje djece.
– Nije prijatno kada čujete vijest da se u dvorištu škole u koju ide vaše dijete, dogodilo vršnjačko nasilje. Nije prijatno, kada vas zbog dojave o postavljenoj bombi, pozovu iz škole i traže da dođete i preuzmete svoje dijete. Prošla smo kroz te epizode. Još neprijatniji osjećaj imate kada takve i slične epizode postanu uobičajenost, kada se prihvate kao ovovremena realnost, u kojoj se začinje osjećaj ,,zadovoljstva” što su vaša djeca i ovom prilikom zaobiđena. Kako pripadam pozitivcima, onim osobama koje se ne plaše suočavanja sa izazovima vremena, stalo mi je, zbog sve naše djece, da učestvujem u nekom osmišljenom udruženom društvenom procesu, u odlučnoj akciji protiv navikavanja na ,,uobičajene nenormalnosti” – naglašava Čović-Jaćimović.
Dodaje da i u svojim kućama imamo ,,instalirane nove realnosti”
– Odavno se u naše domove, posredstvom TV kanala, sajtova, društvenih mreža, uselila moćna industrija raznovrsnih vizuelnih sadržaja. Pitala sam moju prijateljicu, dječiju psihološkinju, kako i koliko na djecu utiču oni tipovi sa štitovima i mačevima koji se nakon crtanih filmova nude u prodavnicama igračaka.
– Svaka zabrana proizvodi kontraefekat. Sa djecom treba razgovarati. Razgovarati, razgovarati, objašnjavati, upućivati ih na medijske sadržaje koji su upriličeni njihovom uzrastu. Sport je najbolja i najzdravija zona za odrastanje i sazrijevanje djece – savjet je moje prijateljice. Slijedim njena uputstva. Za sada su plodotvorna – kaže Čović-Jaćimović.
U protekloj deceniji kroz njen umjetnički atelje Arlekin prošlo je ,,na stotine klinaca i klinceza”
– U svakoj priči sa polaznicima, bilo da su u pitanju semestri glume, slikanja ili stranih jezika, ključna riječ je samopouzdanje. Danas kada se sretnem sa bivšim đacima, a gotovo su svi završili fakultete, mnogo mi prija njihova priča, kako su, zahvaljujući samopouzdanju stečenom u Arlekinu, odoljeli svim mladalačkim izazovima – priča nam Čović-Jaćimović.
Iako je tragično okončala život, naša prelijepa Šejla, upravo iskazujući hrabrost i samopouzdanje, ostaće upamćena kao simbol otporu prema nasilju, sjeća se slučaja Šejle Bakije, Čović-Jaćimović.
– Ispunila sam obećanje. Arlekin je producirao dokumentarni film ,,Šejla”, koji je prikazan na nekoliko festivala i gotovo svim gradovima Crne Gore. Prepoznajući edukativnu dimenziju filma, britanska vlada je ovo ostvarenje prikazala za 150 sudija sa prostora Zapadnog Balkana, sa ciljem ,,buđenja” usnulog sudstva u regionu. Šejlina tragika ujedinila je građanski otpor prema svim oblicima nasilja. Stoga je moja poruka djeci koja trpe nasilje: Samopouzdanjem, blagovremenim prepoznavanjem opasnosti i hrabrošću, nikada ne dozvolite da dođete u poziciju trpljenja nasilja – kaže Čović-Jaćimović.
Naglašava i to da nema brzog načina rješavanja pitanja vršnjačkog nasilja.
– Sve što je brzo, može biti kuso. Naspram veličine problema, a on je veliki i slojevit, neophodno je suprotstaviti cjelovitu društvenu strategiju koja će uvažiti istinu da ,,život čine male stvari”. Vjerujem da će Arlekin uskoro krenuti u produkciju novog dokumentarnog filma. Cilj nam je da na primjerima koji život znače, ukažemo na odlučujuću i najodgovorniju ulogu roditelja u suzbijanju vršnjačkog nasilja. To će biti moja participacija u borbi protiv nasilja – zaključuje Čović-Jaćimović.
Bojana Radonjić
(Tekst objavljujemo u okviru projekta realizovanog u saradnji sa Ministarstvom kulture i medija Crne Gore)
