Porto Novi
ART PREPORUKA

OVAKO JE GOVORIO POL OSTER: To je sve o čemu sam sanjao, učiniti svijet boljim nego što sam ga zatekao

Foto: Todd Heisler/The New York Times

Američki pisac Pol Oster preminuo je sinoć u 77. godini od posljedica raka pluća. 
Književnik u svoja djela uvijek unosi sebe, pa je on u svojoj ,,Bruklinskoj reviji ludosti” (The Brooklyn Follies) zabilježio kako je čitanje bilo i njegov bijeg i utjeha, pribježište, simulacija izbora, ,,čitanje iz čistog zadovoljstva, zbog predivnog mira koji vas okružuje dok slušate treperenje piščevih riječi u svojoj glavi.”
– Kada osoba ima sreću da živi unutar priče, unutar imaginarnog svijeta, bol ovoga svijeta nestaje. Dok god se priča nastavlja, stvarnost ne postoji – napisao je u istom djelu. 
Upravo tu ističe i da nikada ne bi trebalo potcijeniti moć knjige, ali i da jedna osoba unutar sebe sadrži mnoga lica, pa se često može izgubiti u prebacivanju iz jednog lika u drugi do tačke da više na kraju ne zna ni ko je.
Govorio je tu i kako istina priče leži u detaljima. 
U ,,Njujorškoj trilogiji” kazivao je kako je ponavljao sebi da je svaki život neobjašnjiv.
– Koliko god je činjenica ispričano, koliko god detalja dato, suštinska stvar se opire ispričanju. Da se ​​kaže da je taj i taj rođen ovdje i otišao tamo, da je uradio ovo i ono, da je oženio ovu ženu i dobio onu djecu, da je živio, da je umro, da je ostavio za sobom ove knjige ili ovu bitku ili taj most – ništa od toga nam ne govori mnogo – piše on u ,,Njujorškoj trilogiji” o suštini jednog čovjeka i njegovog života. 
I tu je nekako isticao da nije bio srećan na ovom svijetu, bar ne u njegovoj realnosti.
– Drugim riječima: čini mi se da ću uvijek biti srećan na mjestu na kojem nisam. Ili, otvorenije: Tamo gdje nisam, mjesto je na kojem sam pravi ja – objašnjavao je u ,,Njujorškoj trilogiji”. 
Tako je govorio i da suština priče nije u riječima, već u borbi, te da se zapravo priče dešavaju samo onima koji su u stanju da ih ispričaju.
U ,,Mjesečevoj palati” dotakao se i ljubavi, napisavši:
– Skočio sam s litice, a potom me je nešto, u zadnjem času, zgrabilo. To nešto ja definišem kao ljubav. To je jedina stav koja čovjeka može spasiti pada, dovoljno moćna da negira zakon gravitacije. 
U istom djelu govori kako je u ustima osjetio ukus smrtnosti.
– U tom trenutku sam shvatio da neću živjeti vječno. Potrebno je mnogo vremena da se to nauči, ali kada to konačno uradite, sve se promijeni u vama, više nikada ne možete biti isti. Imao sam sedamnaest godina i odjednom sam, bez trunke sumnje, shvatio da je moj život moj, da pripada meni i nikom drugom – istakao je u ,,Mjesečevoj palati”. 
Ne možete staviti noge na tlo prije nego što ste dotakli nebo.
– To je sve o čemu sam ikada sanjao, gospodine Bouns. Učiniti svijet boljim mjestom. Unijeti malo ljepote u mračne kutke duše. Nije bitno u kom obliku. Ostaviti svijet malo boljim nego što si ga zatekao. To je najbolje što čovjek može da uradi – pisao je u ,,Timbuktuu”. 
I ostavio je, svoja djela za vječnost.

B.R.