ART PREPORUKA
KIC: ,,Bajka o ribaru i ribici” na Svjetski dan pozorišta za djecu
Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade biće proslavljen 20. marta, sa početkom u 12h izvođenjem predstave ,,Bajka o ribaru i ribici” (6+), koju je po tekstu A. S. Puškina, režirao Evgeny Ibragimov, poručuju iz Gradskog pozorišta Podgorica.
Svjetsku poruku ove godine napisala je predsjednica ASSITEJ International Sju Džajls, a prije početka predstave pročitaće je glumac Gradskog pozorišta Podgorica Pavle Ilić.
Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade počeo se obilježavati od 2001. godine, a od 2012. godine koristi se slogan ,,Povedite dijete u pozorište”. Poziv je to na akciju kako bi učinili umjetnost dostupniju djeci i mladima.
Iz svjetske poruke Sju Džajls, Gradsko pozorište izdvojilo je dio: ,,Odvedite dijete u pozorište danas ili dovedite pozorište djetetu danas!”
Cilj ove kampanje je, ističe se, da omogući pristup pozorištu i izvođenjima svoj djeci i mladima.
– Prepoznavanjem uloge odraslih u tome imamo dvostruki fokus: ulogu odrasle osobe koja brine o djetetu ili mladoj osobi, onoga ko omogućuje njihov pristup kulturi; i ulogu umjetnika koji stvaraju djela koja mogu doprijeti do djece i mladih gdje god se nalazili – ističe Džajls.
Ovaj dan – 20. mart 2024. – trenutak je, dodaje ona, fokusa za ,,naše članove širom svijeta kako bi pogledali šta se događa u našem sektoru, u našim društvima i među našom publikom.”
– Kao globalno udruženje koje radi na unifikaciji praktičara i zalažemo se za prava djece i mladih na umjetnost i kulturu, moramo postaviti pitanja koja nas sve pogađaju. Zagovaranje znači gledanje van našeg ličnog kruga uticaja i lične brige. To je način otvaranja većih pitanja koja se odnose na ljudska prava i vrijednost djece i mladih u našim vlastitim kontekstima i u odnosu na svijet. Šta je ono što imamo zajedničko u svakom kontekstu? – naglašava Džajls.
Vjeruju, kaže ona u govoru, u njenoj organizaciji u moć pozorišta u izvođenja.
– Pruža nam istraživanje ideja koje proširuju ono čemu svjedočimo i razumijemo na druge dijelove mozga, srca i duha. Omogućuje nam ljudsku povezanost. Inspiriše fantaziju i maštu i bavi se nemogućim temama s igrom i srcem. Uključuje mlade ljude u empatičnu razmjenu koja omogućuje individualnu i kolektivnu transformaciju. Koristi sve inteligencije. Koristi sva čula kako bi stvorila čudo i podstakla razmišljanje. To je ono što radimo širom svijeta, gdje god se naši članovi okupljaju, i to činimo s ekspertizom, vještinom i inovativnošću. To radimo na ulicama i u velikim pozorišnim kućama, u školama i domovima te na scenama. Stvaramo izvođenja za, sa, od i o djeci i mladima, gdje god se nalazili. Djeca i mladi trebaju pozorište I izvođenja, a zbog njihove manjkave moći, trebaju odrasle osobe koje im pomažu da to dožive – smatra Džajls.
Dok se ovaj Svjetski dan pozorišta približava, duboko su, kaže ona, svjesni rada koji se odvija u ,,našem sektoru za i s mladima i porodicama koje su žrtve rata, terora, političkih i porodičnih sukoba, siromaštva, nasilja, raseljenja i beskućništva, diskriminacije.”
– Neki su se pitali ,,Kako još uvijek možemo govoriti o budućnosti pozorišta i izvođenja u ovom svijetu? Što to znači osim tragedije i nepravde koja nas okružuje?” Vjerujem da kroz stvaranje pozorišta i izvođenja za i sa djecom i mladima neprekidno učestvujemo u činu nade. Naša umjetnička forma nudi interpretaciju i direktnu povezanost s temama i situacijama s kojima se djeca sreću u svakodnevnom životu i koje im mogu govoriti glasom koji sluša i razumije. Njihovo promišljanje o vlastitom položaju olakšava se zbog onoga što možemo otvoriti na siguran način, nudeći istinu uz mogućnost i zamisliti budućnost ili put koji može podstaći ideje mladih ljudi o tome što bi moglo biti drugačije. Čin stvaranja je nada – poručuje Džajls.
Za nas kao umjetnike, i za nas kao odrasle osobe koje omogućuju djeci i mladima pristup umjetnosti, kulturi i kreativnosti, važno je postavljati pitanja, naglašava ona.
– Bez primjećivanja i validacije njihove stručnosti u igri i područjima mašte, bez priča i mogućnosti bijega, zabave i radosti, bez istraživanja ljubaznosti i ljudskosti koja dolazi s ovom publikom, možemo li razumjeti sebe? Bez razvoja stvarne agencije i sudjelovanja djece i mladih, možemo li zadržati vlastitu nadu? Možda sada moramo shvatiti da sve nije samo na nama, i hodajući uz djecu i mlade ljude možemo prepoznati i crpiti snagu iz moći njihove mašte i urođenog, instinktivnog osjećaja mogućnosti – zaključuje govor Džajls.
B.R.
