ART SLAJDER
KOMEMORACIJA IVANI MRVALJEVIĆ: ,,Sanjaj sa očima van svakog zla, mi ćemo ti snove čuvati”
Posvetu Gradskog pozorišta Podgorica nedavno preminuloj crnogorskoj glumici Ivani Mrvaljević u Velikoj sali KIC-a ,,Budo Tomović” obilježilo je mnoštvo emocija i dug aplauz.
Na samom početku prikazan je kratak film u kojem su se smjenjivale njene izjave o pozorištu, uloge i fotografije, a sve to uz klavirski instrumental pjesme ,,Liberta”, koja je savršeno opisivala nju, njen život i stvaralaštvo.
Dio koji je izazvao suze u ovom filmu nalazio se na samom kraju. Odlomak iz predstave ,,Neobjavljeni dnevnik Katerine Radonjić”, premijerno prikazane protekle godine, u kojem Ivana Mrvaljević kroz svoju pozorišnu ulogu, govori o smrti i kako je se ne boji, te da je to samo prelazak iz jednog prostora u drugi i da tamo gore svi vole da se vesele.
Uslijedio je dug aplauz svih kolega i kulturnih radnika u sali KIC-a.
Direktor Gradskog pozorišta Stevan Koprivica istakao je kako pozorište odražava život, a ne podražava smrt.
– Beskrajna energija koju je Ivana neštedemice isijavala u životu i beskrajni talenat koji je darivala pozorištu nisu primjereni ovakvim odlascima sa životne i pozorišne scene. Ivana, da smo kako mogli spriječiti, zabraniti ovu podjelu, uradili bismo to, nego nam se nije dalo. Ni tebi, ni nama. Istina, nosila si svoj usud bolesti gordo i ponosno, sve pazeći da ne bi druge opteretila, vjerujući negdje da si jača, da neće biti onako kako je moralo biti – rekao je Koprivica.
Podsjetio je i na premijeru koja je bila planirana sredinom februara, a u kojoj je ulogu trebalo da ostvari upravo Mrvaljević.
– Nije smrt za taj osmijeh. Nije smrt za njene borbe, za dostojanstvo žene, za istinu o zemlji koju je beskrajno voljela, za profesiju u kojoj je tražila više i bolje i, prije i poslije svega, za njenu malenu Idu, kojoj je u amanet ostavila ponos i privilegiju da joj je ona bila majka. Onda, Ivana, dogovorili smo se, u ovoj predstavi smrti nećeš igrati. Spavaj i sanjaj sa očima van svakog zla, a mi ćemo ti snove čuvati – kazao je Koprivica.
Glumica Branka Femić-Šćekić pročitala je pismo rediteljke, profesorice režije, saradnice i prijateljice Ivane Mrvaljević Alise Stojanović.
– Ivana Mrvaljević je bila progresivna Crnogorka i ponosna Cetinjanka. Kad kažem progresivna, mislim na njena uvjerenja, ambicije i djela. Kad kažem Cetinjanka, mislim na svijetlu cetinjsku tradiciju drugačijeg mišljenja. Osjećala je odgovornost da mijenja sredinu koju voli. Razumijela je da se promjene neće desiti ako ne probamo, da progres nije ni linearan ni lak, ali je njena vizija bila zasnovna na uvjerenju da može i treba da se živi pravednije, kulturnije i dostojanstvenije – istakla je Stojanović.
Nije se, dodaje ona, zadovoljavala samo uočavanjem nepravdi, već je tražila načine da širi svijest o njima, kao i da se protiv njih bori.
– Vjerovala je da je to moguće u pozorištu i kroz umjetnost glume i kroz vođenje pozorišta. Na filmu, takođe, ali i u društvenom aktivizmu. Prije svega je zanimao položaj žene u društvu, ali i svih manjinskih i obespravljenih grupacija, kao i onih nevidljivih. Ta progresivna, samosvjesna, savremena Crnogorka bila je autentična pojava, za mene fenomen. I u trenutku kad je gledam posljednji put onako lijepu i mirnu, kako javno progovara o bolesti, raku dojke, znam da ona to radi za sve žene, za preventivu, za borbu, za pravo na izbor i da još jednom prkosi predrasudama. Radila je za sve nas, vas i za svoju Idu. Da joj ostavi ljepši i pravedniji svijet i bolju Crnu Goru – navodi se u pismu Alise Stojanović.
Kulturni radnik Neven Staničić prisjetio se na početku govora smijeha Ivane Mrvaljević u Centru za kulturu Tivat još na probama ,,Betule u malu valu” i njene uloge Marucele.
– Koliko je samo obogaćivao sve što smo dijelili. Sazrijevali smo zajedno. Zadužila si nas, Ive, sposobnošću i voljom da uskočiš i zamijeniš sve na sceni i okolo nje. Sve osim sebe. Dobro bi došao onaj osmijeh s početka, da ohrabri. Hvala ti, Ivana, za sve što si uradila za Centar za kulturu Tivat – rekao je Staničić.
Glumica Ivona Čović-Jaćimović sjetila se događaja nekoliko dana pred smrt svoje koleginice i prijateljice.
– Dva dana uoči tužne vijesti, Ivanin glas u mom telefonu. ,,Mislim da mogu da putujem za Ljubljanu, ali ne avionom, doktorka tako kaže. Organizuj prevoz, idemo autom. Vodim Idu, treba da primi vakcinu. Mogu ja to, dušo. Nemoj da brineš. Vodi te tvoja Ive na najbolje zdrave kolače u Ljubljani.” Danas, kada znamo ishod njene borbe i nadanja, uobražavam da sam slušala one Vitove ,,Još mogu poneki osmijeh da slažem, poneku sreću da odglumim, još mogu ponešto da kažem, svakome osim sebi. Još mogu poneki osmijeh da slažem, ali sve tiše, tiše, tiše.” Ivana je pozorištu poklonila mladost, glumi strast, prijateljima osmijeh koji umije da zgrabi i izbavi čovjeka, osmijeh što nam danas dušu steže. Ive, vilo gorska, đe god da si pošla, požurila si. Neka ti tamo đe si pošla bude sve lakše nego što je ođe bilo. Počivaj u miru, dušo draga. Volim te, volimo te – kazala je Čović-Jaćimović.
I Dubravka Drakić podijelila je sjećanja na koleginicu i prijateljicu.
– Ive moje, rekla si mi prije 15 dana da smišljaš i režiraš svoju sahranu sa ironijom i blistavim cetinjskim cinizmom, znajući da te sve smrti ubiti neće. A i tad si sve znala. Sve si uradila da nikog ne opteretiš. Da pokažeš snagu i moć ženske ljubavi. Da ubrzaš let. Sa osmijehom koji smo zvali crkut, a sa glasom grlice. Kako je tamo, Ive? Sad znaš sve tajne. Pohitala si. Svi smo se uzdali u tvoj ponos, hrabrost, odlučnost i volju da ideš dalje i završiš ulogu koju si počela. Da budeš kao uvijek pouzdana partnerka, dobronamjerna koleginica, ona koja vidi i prepoznaje sve džepove sa pozorišnim tajnama, a jutros si zaspala – rekla je Drakić.
Život je san, istakla je Drakić, po Kalderonu.
– A tvoj san, Ive, bio je borba za sve nas, za profesionalizam, visoke estetske i etičke kriterijume, za ravnopravnost, za budućnost, za viziju dobra, opšteg dobra koju si ti imala, jer si visoko širila krila i cvrkutom nas bodrila da vjerujemo da je moguće. Eh, kad bi, Ive, sve ove naše riječi mogle da te vrate, kad bi mogla ona slomljena srca na društvenim mrežama da se sastave i da te probude, kako bi samo znala koliko si voljena. E, onda bi život bio san. A danas smo tu. Hvala, Ive, za sve. Neka ti je vječna slava i hvala ti – kazala je Drakić.
Tekst i foto: Bojana Radonjić
