ART SLAJDER
BRANISLAV STRUGAR: Kad vidim da posjetilac na izložbi na sličan način doživljava fotografiju, znam da sam uspio
Branislav Strugar bavi se fotografijom i izlaže od 1968. godine. Član je Udruženja likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS) i Saveza novinara Srbije.
Nosilac je umjetničkog zvanja Majstor fotografije FSJ.
Godine 2002. dodijeljeno mu je zvanje istaknutog umjetnika fotografije ULUPUDS-a, dok je 2008. dobio je nagradu za životno djelo „za cjelokupno stvaralaštvo i doprinos razvoju primijenjenih umjetnosti i dizajna”.
Više od dvije decenije radio je kao fotoreporter u TV Beograd, a od 1993. godine sa supugom ima izdavačko preduzeće ,,Studio Strugar”.
Imao je 24 samostalne izložbe. U domaćim i inostranim knjigama, časopisima, prospektima, nalazi se više od 10.000 njegovih snimaka. Radio je plakate, kalendare, naslovne strane knjiga i časopisa, razglednice. Objavio je 13 autorskih monografija: Pećka Patrijaršija, Studenica (velika), Studenica (mala), Sopoćani, Ostrog, Kotor, Crna Gora‒Ekološka država, Srednjovekovni srpski novac, Manastir Dečani, Crna Gora na razglednicama, Crna Gora, Budva i Beograd, raskršće vekova i puteva.
Monografija ,,Branislav Strugar: fotografske ekspresije” objavljena je povodom pedeset godina rada i, pored biografskih podataka, mnogobrojnih stručnih osvrta i komentara, knjiga sadrži 300 reprodukcija radova izlaganih na mnogobrojnim izložbama tokom pola vijeka.
Za MNE magazin govori o radu i Crnoj Gori kao inspiraciji.
1974. POD KUPOLOM
Objavljena je foto-monografija ,,Branislav Strugar: fotografske ekspresije”. Kako u jednu knjigu stane 50 godina rada? Da li Vam je bilo teško napraviti odabir koje će fotografije biti dio ove monografije?
– Tokom višedecenijskog profesionalnog rada objavio sam više od deset hiljada fotografija u monografijama, propagandnim materijalima, kalendarima, razglednicama… Ti radovi štampani su u velikim tiražima i bili su dostupni javnosti. Međutim, ono što sam radio za izložbe mogao je da vidi samo manji broj posjetilaca, pa ni mojim kolegama mnogi od ovih radova nisu poznati. I, mada se objavljeni radovi svrstavaju u domen primijenjenih umjetnosti, već samim tim što su u službi neke ideje i moraju da zadovolje kriterijume radnog zadatka, autor ima mnoga ograničenja. Nasuprot tome, kad fotografsku tehniku umjetnik koristi da bi izrazio svoja osjećanja, nikakva ograničenja ne postoje i sloboda je potpuna.
Kako se bližilo 50 godina od dana kad sam na jednoj izložbi umjetničke fotografije izložio svoj prvi rad, rodila se ideja o izradi monografije koja će obilježiti moju izlagačku aktivnost. Zato se u ovoj monografij nalazi malo radova koji su već objavljivani. Prvenstveni cilj je prikazati (a samim tim i sačuvati) segment potpune i nesputane kreativnosti, segment u kome je fotografija način umjetničkog izražavanja.
Ne bih rekao da mi je bilo teško napraviti izbor radova, ali ipak, rad na knjizi trajao je pune dvije godine, pa je bilo dovoljno vremena za razne korekcije i dopune. Kao što pri radu na nekoj fotografiji volim da napravim pauzu i nekoliko mjeseci pa da joj se onda vratim, tako su i u radu na knjizi te ,,pauze” bile korisne.
Pored podataka o meni kao autoru, zatim o izdavačkom preduzeću Studio Strugar koje je osnovala i vodila moja supruga Vlatka Rubinjoni -Strugar, knjiga sadrži i neka moja razmišljanja o fotografiji kao umjetnosti.
Što Vam je najbitnije da ,,uhvatite” na fotografiji?
– Kad radim ,,za svoju dušu”, kako volim da naglasim kad je u pitanju umjetnost a ne radni zadatak, želja mi je da fotografijom dočaram osjećanje koje sam imao dok sam radio na njoj, prvo tokom snimanja a zatim naknadnim intervencijama i doradom. Poslije svega, kad vidim da posjetilac na izložbi na sličan način doživljava fotografiju, znam da sam uspio.
2017. MISTIKA
Što čini dobru fotografiju?
– Tehnika fotografije koristi se danas u bezbroj oblasti, a da bismo mogli za neku fotografiju reći da je dobra ili loša moramo znati njenu namjenu. Najbolji portret Yusufa Karša ne bi se mogao upotrijebiti za izradu pasoša ili lične karte a portretu snimljenom u policijskoj ustanovi ne bi bilo mjesto na izložbi.
Ako govorimo o umjetničkoj fotografiji, onda pri njenom ocjenjivanju treba imati u vidu iste kriterijume kao pri ocjenjivanju bilo kog djela likovne umjetnosti. Po dr Pavlu Vasiću likovno djelo čine: forma, boja, tamno-svijetlo, valeri i ekspresija, bez obzira da li se radi o ornamentima na tkanini, grafici ili arhitektonskom objektu. Znači, ovi elementi su relevantni pri ocjenjivanju svakog umjetničkog rada.
Da li imate fotografiju koja Vam je posebno draga, koja u Vama budi posebna osjećanja?
– Ako mogu da izdvojim tri fotografije onda su to: ,,Pod kupolom”, 1974. godina, ,,Savršenstvo”, 2013. godina i ,,Mistika”, 2017. godina.
2013. Savršenstvo
Što/ko Vam je predstavljalo/predstavljao u karijeri najveći izazov za fotografisanje?
– U profesionalnom smislu uvijek je izazov raditi cjelovite projekte kao što su autorske monografije: Crna Gora, Budva, Beograd, manastiri Dečani, Pećka Patrijaršija i drugi. Pored tehnički zahtjevnih snimaka reprodukcija fresaka, ikona, eksponata iz riznica, u monografijama se uvijek nađe mjesta i za neke ljudske djelatnosti i pejzaže.
Ono što je poseban izazov a i teškoća kod fotografija koje ja nazivam ,,za svoju dušu” odnosno umjetničke fotografije, to je moja želja da dočaram svoje raspoloženje u određenim situacijama. Fascinira me snaga prirode: nevrijeme, vjetar, bujice, ali nije lako foto-aparatom iskazati taj osjećaj. Jednog ljeta prošao sam presušenim koritom rijeke Cijevne. U hladu je bilo 40 stepeni a na osunčanom kamenju u dnu korita rijeke osjećao sam se kao na nekoj drugoj planeti. Neizdrživo i fascinantno. Foto-aparat je tu nemoćan.
Fotografija nekad i sad i kakvo je Vaše mišljenje o pravljenju fotografija mobilnim telefonom?
– Digitalna fotografija, a tu su i mobilni telefoni, dostupnija je ljudima od nekadašnje analogne fotografije. Analogna fotografija nije trpjela velike greške, tražila je osnovna znanja iz tehnologije, dok digitalni aparati automatikom sve rješavaju i uprosječuju. Čovjek više ne mora ništa da zna, telefon radi sve. Taj površan pristup odgovara ljudima koji ne žele da ulože malo više napora, a rezultat je najčešće isto tako površan. Ako je nekada na konkurse za izložbu stizalo hiljadu fotografija, danas stiže i deset hiljada. Međutim, i tada i sada nije bilo više od sto fotografija koje su mogle biti izložene.
Naravno, mogućnost snimanja mobilnim telefonom može biti izuzetno korisna u svakodnevnom životu, ali, ako neko želi da fotografiju iskoristi kao sredstvo kreativnog izražavanja onda treba da ima bar mogućnost izbora ekspozicije i blende. Mora da ima neka osnovna znanja iz ove oblasti.
Koliko Vam znače Nagrada ULUPUDS-a za životno djelo i priznanje Istaknuti umjetnik fotografije ULUPUDS-a?
– Nagrade i priznanja uvijek znače mnogo, a posebno kad dolaze od stručnih udruženja i kolega.
Objavili ste nekoliko publikacija o Crnoj Gori – ,,Kotor”, ,,Ostrog”, ,,Crna Gora – ekološka država”, ,,Crna Gora na razlednicama”, ,,Crna Gora” i ,,Budva”. Što Crnu Goru čini inspirativnom za jednog fotografa?
– Za mene su crnogorski pejzaži nešto posebno. Planine, kanjoni, rijeke, jezera… a sve na malom prostoru. Već sam pomenuo da sam sklon prirodi koja može biti dramatična pa i surova, sa svojom ljepotom i brzim promjenama. Razmišljajući o tome šte je to što me vuče baš takvim predjelima, nameće mi se misao koju je doduše nemoguće dokazati, da mnoga svoja osjećanja nasljeđujemo putem gena, od svojih predaka. Nisam u djetinjstvu živio u Crnoj Gori da bih to upamtio ili sačuvao tragove u podsvjesti. Više vremena sam počeo da provodim u Crnoj Gori tek kao odrastao čovjek, ali moj djed je tu rođen i vjerujem da se neki kodovi prenose.
U knjigama koje sam radio uvijek sam poseban značaj dao i kulturnom nasljeđu, što je neodvojivo od ambijenta prirode.
Bojana Radonjić
Foto: Branislav Strugar
