DOM SLAJDER

IZ UGLA LOGOPEDA: Disleksiju ima pet odsto djece na našim prostorima

14.07.2015. u 8:15

Disleksija je jedna od  teškoća u učenju koja, prema riječima logopeda Anite Marić,  na našim prostorima pogađa oko pet odsto djece školskog uzrasta. Uprkos mnogim istraživanjima u neurologiji, logopediji, psihologiji i drugim naukama, uzroci disleksije nisu do kraja razjašnjeni. Primijećeno je, kaže naša sagovornica, da se često javlja u pojedinim porodicama pa se smatra nasljednom, ali ne kao bolest, nego kao stanje.

-Disleksija predstavlja značajno neslaganje između postojećeg i očekivanog nivoa čitanja u odnosu na mentalni uzrast. Što znači da djeca uprkos prosječnim ili natprosječnim intelektualnim sposobnostima, bez kašnjenja u psihomotornom razvoju, pokazuju teškoće kod usvajanja jezičke strukture, koja se oglada u najvećoj mjeri u teškoćama pri usvajanju jezičkih simbola i prevođenja glasa u slovo- kaže Anita Marić za MNE magazin.

Ona napominje da djeca uče jezik u prvim danima preko njegove melodije i emocija koje on nosi sa sobom. Prihvataju ga kao cjelinu koja će im poslužiti da bi ostvarili interakciju sa sredinom, kako bi se u njoj ostvarili i uz pomoć jezika učili pojmove i gradili saznanja.

-Reformom obrazovanja dali smo mogućnost učiteljima da u prvom razredu osnovne škole razvijaju samo fonološku komponentu jezika, što podrazumijeva razvijanje fonemskog sluha ili sluha za glasove, učenje kroz igru: razdvajaju riječi na slogove, prepoznaju prvi glas u riječi, spoznaju da se riječi sastoje od glasova i da postepeno speluju ili razdvajaju riječi na glasove, pri čemu uvijek treba slijediti postupnost i krenuti od najkraćih riječi kako bi motivisali i ohrabrili djecu da učestvuju u tako bitnoj aktivnosti za razvoj suštinskih komponenti jezika, čitanje i pisanje- objašnjava naša sagovornica.

Ona kaže da tokom školovanja, mnogi učenici u određenim fazama učenja samih vještina čitanja i pisanja griješe i pokazuju simptome koji su slični disleksiji, a nemaju disleksiju.To su djeca koja dolaze iz nestimulativne sredine, koja ne podstiče učenje u bilo kom smislu, pa je i njihovo napredovanje znatno sporije, zatim djeca koja su često odsustvovala iz škole na samom početku kada se uči pisanje i čitanje, djeca koja usljed emocionalnih teškoća, nijesu u stanju da se koncentrišu, pamte i uče. Tu su  i nedovoljno ,,zrela” djeca kojima je tempo odvijanja nastave prebrz, a metodički postupci ne odgovaraju njihovu kognitivnom stilu, ali i djeca koja pokazuju određena odstupanja u ponašanju- objasnila je logoped.

Prema njenim riječima znaci koji upućuju na disleksiju se tiču poteškoća u čitanju, brzini i preciznosti čitanja i nivoa razumijevanja pročitanog, teškoća pri fonološkoj obradi glasova, teškoće pri pisanja i samostalnom sastavljaju tekstova, vizuelna percepcija, problem kratkoročnog pamćenja, teškoće snalaženja u vremensko-prostornim odnosima, teškoće u organizaciji informacija, i neujednačenost u sposobnostima.

-Djeca s disleksijom dugo slovkaju, izgovaraju glasove u sebi pa tek onda na glas i ne čitaju tečno. Često prave pauze u sred riječi, ponavljaju prvi ili posljednji slog, sa teškoćom prelaze s jedne riječi na drugu…Prilikom čitanja ne poštuju znake interpunkcije zbog čega se i dešava da ne razumiju pročitano- smatra ona.

Kada je fonološka obrada riječi u pitanju, Anita Marić kaže da dijete teško postaje svjesno glasova u riječi, pa ne može prepoznati početni ili završni glas, ili teško uočava ritam i rimu riječi, što su važne predčitalačke vještine.

-Mnogi se autori slažu da je jedna od temeljnih teškoća u čitanja upravo teškoća obrade glasova jezika ili fonološka neosviješćenost. Teškoće fonološke obrade mogu se, a ne moraju, odražavati na govor djeteta. Neka djeca većinu riječi izgovaraju pravilno, a da ipak imaju teškoće s rasčlanjivanjem riječi na glasove, dok kod nekih govor upućuje na to da imaju fonološke teškoće, jer nepravilno izgovaraju ili mijenjaju glasove nekim drugim, nijesu u mogućnosti da pravilno izgovore duže riječi, ne koriste veznike tako da govor zvuči telegrafski, kažemo da je agramatičan. Sve ovo upućuje na to da bi dijete u školi moglo imati teškoća s učenjem početnog čitanja, a možda i pravu disleksiju- napominje ona.

Kod pisanja se javljaju teškoće oblikovanja, pravilnosti i organizovanosti slova i rukopisa, i teškoće u samostalnom sastavljanju teksta. Prva grupa je  vezana za teškoće koje onemogućuju pravilno nizanje slova u riječi koja se piše, i mogu biti posljedica istih onih fonoloških nedostataka koji se pojavljuju i u čitanju.

-U pisanju su one najvidljivije u diktatu kada dijete piše onako kako čuje i kako izgovara, tj. zamijene izgovorenih glasova prate i zamjene slova (kost – gost, kosa-koza). Postoje i zamjene grafički sličnih slova kao i u čitanju (zamjena latiničnih slova B i D ili ćiriličnih N i I). Pisanje velikog slova, jedno je od najtežih zadataka u pravopisu, i djeci s disleksijom često je kamen spoticanja- kaže logoped.

Kada je riječ o samostalnom sastavljanju teksta onda se radi o teškoći koja je posljedica neusklađenosti u razvoju govornog i pisanog jezika.

-Pisani jezik je složeniji po svom formalnoj strukturi od govornog jer se u njemu sve mora izraziti riječima (u govoru se puno toga izražava gestom, mimikom i pauzama). Riječi u pisanom jeziku moraju biti tačno napisane, postavljene u gramatički ispravan redoslijed, razgraničene zarezima i tačkama. Zato je samostalno sastavljanje, opisivanje ili odgovaranje potpunim rečenicama najteži dio u jezičkom razvoju. Djeca s disleksijom, ali i sva ostala, u početku, teško oblikuju svoju misao u riječi i gramatički potpune i jasne rečenice- rekla je ona.

U polju vizuelnoga, dodaje, postoje teškoće koje sama djeca često opisuju kao: okretanje slova, pretapanje redova teksta, gubljenje dijelova rečenice, završetka riječi, dezorijentaciju u smjerovima lijevo -desno, gore – dolje.

-Kada se govori o problemu kratkoročnog pamćenja, ona objašnjava da sposobnost zadržavanja sekvenci neke trenutne radnje ili misli u svijesti je dvadesetak sekundi.Disleksija, iz nekog razloga, pogađa upravo tu fazu kratkoročnog pamćenja, i tako onemogućava suptilnu usklađenost pretvaranja slova u glasove i stvaranje slogova koji se nižu jedan za drugim i oblikuju jasne riječi koje se izgovaraju u čitanju na glas ili se ,,misle” ako se čita u sebi- napominje ona.

Česta karakteristika djece koja imaju disleksiju je da imaju izražene sposobnosti u nekim područjima i slabosti u drugima. To potvrđuju rezultati testova njihovih kognitivnih sposobnosti.

-Djeca s disleksijom imaju dobru sposobnost predviđanja, originalnost, kreativnost, dobar vizuelni kapacitet, kapacitet opšteg razumijevanja, istovremenu obradu informacija, intuiciju, „umjetnički” način mišljenja. Neki od njih su znalci na polju  informatike, vrlo se vješto služe kompjutorskim programima. Neka djeca (češće djevojčice) u višim razredima osnovne škole uprkos teškoćama u pravopisu i gramatici pisanog jezika, pišu priče i pjesme pokazujući maštovitost i snalaženje u pripovijedanju i isprepletanju radnje, ili u poetskom izrazu. Često se od najranijih dana posvete proučavanju biljnog i životinjskog svijeta ili prirodnih nauka, pokazuju zavidno znanje- objašnjava Anita Marić.

Savjet roditeljima čija djeca imaju ove poteškoće je da  potraže pomoć logopeda.

– Takođe, želim da skrenem pažnju prosvjetnim radnicima da ne karakterišu učenike sa teškoćama u učenju kao lijene i nezainteresovane, već da im uz pomoć svojih znanja na polju metodike rada i individualizacije nastave omoguće da se iskažu u svom punom kapacitetu, te da se ostvare kao uspješni članovi društva. Da njihove sveske ne budu poligon za crvenu hemijsku olovku i niz znakova pitanja, jer na taj način ne nudimo rješenje problema već samo demotivišemo i učenike i roditelje- kazala je ona.

Naša sagovornica sugeriše da djeca s disleksijom, bez obzira rade li to samostalno ili uz pomoć terapeuta i roditelja, puno čitaju, pišu, analiziraju jezik.

-Djeca sa kojom roditelji i terapeuti ne rade na obogaćivanju jezika, a ona sama ne čitaju, tokom godina razvijaju čak i jak otpor prema čitanju i pisanju, čime se gubi prilika da se iskoristi bogatstvo pisanog jezika kao najsnažnijeg pokretača govorno-jezičnog i saznajnog razvoja. Kod njih, na žalost, postoji velika šansa za pretvaranje disleksije u teškoću pri učenju u onom najdrastičnijem obliku koji je ozbiljna prepreka svakom uspješnom školovanju- zaključila je ona.

Katarina Janković