ZDRAVLJE ZDRAVLJE_IZDVOJENO
RIJEČ STRUČNJAKA: Kako prepoznati da li dijete koristi drogu
Većina roditelja kojoj su djeca u tinejdžerskom ili adolescentnom uzrastu, bar jednom tokom njihovog odrastanja, ima strah koji se odnosi na korišćenje psihoaktivnih supstanci. Na sreću, ovakvi strahovi su većinom neutemeljeni. Sami početak uzimanja psihoaktivnih supstanci nije ni po čemu upadljiv i dijete se može normalno ponašati. Ipak roditelj koji dobro poznaje svoje dijete i tada može da primijeti diskretne znakove kao što su prestanak kontakta, povlačenje u sebe, nagli pad uspjeha u školi i izostajanje sa časova. Sve navedeno može biti i dio života tinejdžera koji nije u kontaktu s drogom, ali ipak je, na neki način, znak upozorenja.
Uvijek treba imati na umu da je od neprocjenjivog značaja uočiti problem na samom početku, jer liječenje pravog zavisnika je dugo, neizvjesno i s vrlo skromnim rezultatima.
Tinejdžeri su manipulativni. To je karakteristika njihovog uzrasta i ne treba ih kriviti zbog toga. Ukoliko koriste bilo kakve psihoaktivne supstance, uradiće sve da to sakriju od roditelja, a tada može biti kasno za bilo kakvu intervenciju.
Dr Nina Mandić
Većina roditelja koja posumnja, kasnije pomisli da optužuje svoje dijete bez razloga i ima osjećaj griže savjesti zbog toga. I tako, od sumnje do negiranja sumnje, i natrag.
Evo šta stručnjaci o tome misle:
Vjerujte svojim instiktima:ako imate neku sumnju, nemojte je ignorisati. Porazgovarajte sa djetetom i otvoreno, ali mirno, bez emotivnog unošenja, izrazite svoju zabrinutost do u detalje. Budite pripravni i pripremljeni-dijete će možda iskreno reći da koristi drogu i tražiti pomoć.U tom slučaju panici i optuživanju nema mjesta. Budite jaki i pružite podršku.
Ukoliko dijete odbija mogućnost konzumiranja droge, nemojte odmah računati da je problem riješen. Pažljivo ga pratite. Ako se pojave „dokazi“ (prisustvo supstance u njegovoj sobi, sumnjive poruke na telefonu ili Fejsbuku), potrebno je nešto preduzeti. U sljedećem koraku se postavlja pitanje da li imamo pravo da ugrožavamo djetetovu privatnost. Ako nema neke naročite zabrinutosti u vezi sa djetetovim ponašanjem, logično je da se njegova privatnost poštuje u mjeri u kojoj to godine i zrelost dozvoljavaju. Međutim, ako postoji bilo kakva očigledna sumnja, roditelj ima puno pravo da ugrozi privatnot svog djeteta za njegovo dobro. Tinejdžeri nisu „slobodni stijelci“ i slučajni stanari roditeljskog doma!
Ne razgovarajte s djetetom ako ste ljuti ili nervozni. Ne osuđujte. Svedite na minimum mogućnost prekidanja razgovora (mobilni telefon, drugi ukućani…). Imajte u glavi plan kako bi razgovor trebao da teče. Na kraju krajeva, možda nijeste u pravu! Možda dijete ima neke tekuće probleme u društvu ili u školi, zbog kojih je promijenilo ponašanje ili se „zatvorilo u sebe“.
Dr Nina Mandić, pedijatar
