MAGAZIN
ZOJA ĐUROVIĆ U OGLEDALU: Moj posao i ja smo u velikoj ljubavi
Profesorica solfeđa i hora i magistar dirigovanja Zoja Đurović kaže u razgovoru za MNE magazin da ne voli improvizacije, pogotovo kada je riječ o poslu. Ne prihvata sintagmu ,,lako ćemo” i smatra da je studiozan pristup put do uspješno završenog posla. Kad govori o ljubavi kaže da u emotivnoj vezi ne podnosi neizvjesnost i smatra da je život kratak da bi ga provodili u tuzi i čekanju na lijepo. Klasike čija muzika je, po njenom mišljenju, plijenila i plijeni svakog čovjeka, ljubomorno čuva od ,,nasrtaja današnjice”. Pjesma koju voli je ,,Sreću čine stvari male”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Moja sjećanja na djetinjstvo su prilično jasna. Taj period me asocira na beskrajnu ljubav roditelja i na beskrajnu tugu, jer sam izgubila mlađeg brata… To znači da sam veoma rano upoznala realnost života. U osnovnoj školi bila sam nekako povučena, a kad sam se upisala u Srednju muzičku školu, proradila je moja prava ,,ovnovska priroda”. Puna energije i želje za učenjem, započela sam to životno razdoblje. 
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Kako da se ne sjećam (smijeh). Zaradila sam ga pjevajući partizanske pjesme u duetu sa mojom drugaricom Danijelom Sekulić, uz pratnju vojnog orkestra. Kako sam potrošila honorar? To nije bilo teško. Ali, nama se to tada učinilo kao pravo bogatstvo. Lijepo je bilo to vrijeme. Eto, partizanske pjesme pjevam i dan danas sa svojom klapom Alata. I ponosne smo na to.
Na čemu insistirate u poslu?
-U poslu insistiram, prije svega, na detaljima, profesionalnom prilaženju bilo kojoj vrsti rada – da li u učionici ili sa horom, svejedno je. Ne volim nikakvu improvizaciju kad su u pitanju pravila, jer bez toga se ništa valjano ne može uraditi, pogotovo u mojoj branši. Dakle, ništa ne prepuštam slučaju, nema onog ,,lako ćemo”, svemu se mora studiozno pristupiti, ako želite da posao uspješno završite. Naravno, veoma je važno voljeti to što radite, a moj posao i ja smo u velikoj ljubavi.
Koju knjigu/film bi preporučili?
– Nijesam baš zagriženi filmofil, ne zato što ne volim filmove nego ne posjedujem to vrijeme koje bih poklonila gledanju. Prvi koji mi je pao na pamet je ,,Mostovi okruga Medison”, valjda zato što volim Meril Strip. Film mi se dopao jer je to jedna fina, pitka životna priča. Od pisaca sam se prvo sjetila mog omiljenog Oskara Vajlda i knjige ,,Portret Dorijana Greja”.
Koje jelo najviše volite?
– Nijesam neki veliki gurman. Volim ukusna jela, ali nijesam veliki probirač. Najvažnije mi je da je lijepo servirano i da miriše lijepo. Volim lešo kuvano meso, povrće, salate… bogami, volim i pečenje, ali ovom prvom dajem prednost.
Sa Božićnog koncerta
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ehhh… ko je to ikad otkrio? Nekako mi se čini da se razlikuje od slučaja do slučaja. Nekog je baš lako voljeti, kao mene, na primjer (smijeh). Potrebno je samo povjerenje i nikad ne lagati, pa o čemu god se radilo. Ja sam osoba koja nikako ne podnosi neizvjesnost, nagriza me, čini mi se kad znam o čemu se radi, znam i šta mi je raditi. Iz iskustva mislim da nema onoga: ,,Samo jednom se ljubi”. Ljubi se uvijek kad ti neko uspije pokrenuti sve što kucka i živi u tebi. Ne valja iz navike ostajati u vezi, čekati da se nešto spektakularno desi, a vidite da to više ne ide. Naravno, nekad se treba izboriti sa nekim stvarima, ali ako to ne daje rezultate, uzalud je trošiti ono lijepo u vama na nešto što propada. Ovo možda malo hladno zvuči, ali nije. Život je mnogo kratak da bismo ga provodili u tuzi i čekanju na lijepo. Treba ga živjeti i udisati punim plućima, a kad se malo potrudimo, svi to možemo.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Pitate me teško pitanje. Oživjela bih sve klasike, čija muzika je plijenila i plijeni svakog čovjeka koji posjeduje imalo duše. Ne mora je svako voljeti, ali kad muzika izazove bilo kakve osjećaje, onda je ona ispunila svoju misiju. Ne mogu da izdvojim nikog posebno. Svaki od ovih umjetnika na koje mislim ima kod mene svoju posebnu odaju i mjesto koje ljubomorno čuvam od raznih napadaja današnjice (pri tome mislim na umjetnike svih prethodnih epoha, od baroka do romantizma).
Alata
Putovanje koje pamtite?
– Obožavam putovanja i ne postoji odlazak vani, a da ja nemam predivna sjećanja. Pomenuću posjetu ruskom gradu Sankt Peterburgu koji me fascinirao svojom arhitekturom, a i još nečim – mojim osjećajem boraveći u njemu. Sad mi ne pada na um nijedna riječ kojom bih opisala onu opčinjenost koju sam proživljavala prolazeći ulicama tog carskog grada…Kao da sam odjednom bila sudionik tog vremena… Nisam ljubitelj staklarije i betona, to na mene djeluje hladno.
Pjesma vašeg života je?
– Definitivno je to ,,Sreću čine stvari male” koju pjeva Tereza Kesovija. Onaj koji je slušao i zna, znaće o čemu govorim.
