MAGAZIN SLAJDER
IGOR KOLAKOVIĆ U OGLEDALU: Mirisi mi najčešće vrate sjećanja na djetinjstvo
Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je odbojkaški trener Igor Kolaković.
Rođen je u Podgorici i iz perioda djetinjstva, pored mnogih stvari, pamti mirise – ruže u Staroj varoši, lipe u Hercegovačkoj i nakvašene zemlje i asfalta nakon ljetnje kiše. Kaže da se u to vrijeme odmor od tri do pet popodne poštovao više neko bilo koji zakon danas.
U igračkoj karijeri bio je vjeran dresu dva kluba. U OK Budućnost igrao je u sezonama 1979-1987, 1991-1993 i 1994-1997, a u OK Partizan 1987-1991 i 1993-1994. Sa Partizanom je osvojio Kup Jugoslavije i Prvenstvo Jugoslavije.
Kako je počeo igračku karijeru, tako je i trenersku – u OK Budućnost, od 1997. do 2009. Sa njima je osvojio Kup Jugoslavije, Prvenstvo Jugoslavije, Kup Srbije i Crne Gore, Prvenstvo Srbije i Crne Gore, Kup Crne Gore i Prvenstvo Crne Gore. U ljubljanskom ACH Voleju je bio od 2010. do 2012 i sa njima osvojio Kup Slovenije i Prvenstvo Slovenije, a u Kanu od 2013. do 2016. godine.
Asistent selektora Srbije i Crne Gore bio je od 2003. do 2006, selektor Srbije od 2006. do 2014, a selektor Irana od 2017. do 2020. godine. Sa reprezentacijom Srbije osvojio je zlato (2011) i bronzu (2007. i 2013) na Evropskom prvenstvu, srebro (2008, 2009) i bronzu (2010) u Svjetskoj ligi i bronzu (2010) na Svjetskom prvenstvu. Sa Iranom je osvojio 2017. bronzu na Svjetskom kupu šampiona, što je bila prva medalja na svjetskim prvenstvima za tu zemlju, zatim zlato na Prvenstvu Azije i zlato na Azijskim igrama, a pod njegovim vođstvom izborili su i plasman na Olimpijske igre u Tokiju.
Na Olimpijskim igrama, kao asistent Ljubomira Travice stigao je do četvrtfinala 2004. godine, a isti rezultat je ponovio kao selektor Srbije 2008. godine. Te godine u Pekingu Srbija je osvojila peto mjesto, a 2012. deveto u Londonu.
Dvogodišnji ugovor potpisao je u maju sa poljskim klubom Varta i tako sada vitez vodi Vitezove (prim.a. igrači Varte se nazivaju još Jurajskich Rycerzy (Jurassic Knights)).
O kakvom je treneru riječ, najbolje su rekli igrači. Predsjednik Varte Krispin Baran kazao je da su i oni imali velikog udjela da poželi da Kolaković bude dio kluba, jer ,,nikada nisam više čuo riječi poput ,,moj odbojkaški otac” i ,,dugujem mu sve što jesam u odbojci” od velikih imena.”
Kolaković u ovom razgovoru kaže da u poslu insistira na iskrenim odnosima.
U braku sa nekadašnjom rukometašicom, trenericom i selektorkom Sandrom ima sinove Veljka i Aleksu. Aleksa igra za RK Sen Rafael i rukometnu reprezentaciju Srbije. Veljko je bio rukometni golman, ali je sada u drugoj branši – završio je Ekonomski fakultet u Ljubljani na engleskom jeziku i magistarske studije u Francuskoj, na smjeru međunarodni marketing i biznis.
Za pravu ljubav, naš gost kaže da su potrebni sklad energija, pogleda na život i životne situacije.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Asocira me na titogradsku ljetnju vrelinu, koja nam nije smetala da budemo od zore rane napolju, sa loptom, osim od tri do pet popodne kada je bio obavezan odmor. To nije bilo ni u jednom zakonu, ali se taj odmor više poštovao nego bilo koji zakon danas. Morao si tada da ležiš u krevetu, htio to ili ne. Ne daj Bože da te neko vidi tada napolju. To je bila odgovornost roditelja i njihova sramota. Asocira me i na kolektivnu ushićenost, radost, strast i patnju kada igra Budućnost ili vozi Ljero auto trke Titogradom. Na košćele i džanje kod stare bolnice, na igranje lore u malu koka- kolu i mali Moto keks, na bježanje od Butka, na bježanje od Velja bureka šumara. Svi smo se bojali šumara, pazili smo to zelenilo iako nismo bili ekološka država tada. Asocira me na neke divne dječake i djevojčice iz komšiluka, sada rasute ko zna gdje, po čitavom svijetu i na onom svijetu. Na smrznute ruke od rijetkoga snijega, oprhle i ispucale od klikera. Na beskrajnu roditeljsku ljubav, ali i na jedan težak period naše porodice. Mirisi mi najčešće vrate sjećanja na djetinjstvo. Miris ruže u Staroj Varoši, miris lipe u Hercegovačkoj ili nakvašene zemlje i asfalta nakon ljetnjeg pljuska.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sjećam. Prvi honorar sam zaradio sa 14 godina. Tada je odbojkaški klub Budućnost bio u Drugoj ligi, ali se tadašnje rukovodstvo kluba izborilo da imamo pristojnu stipendiju-džeparac, koja je bila dovoljna da se izvede društvo na po koji gusti, fruktalov sok ili koktu, u bašti restorana SC ,,Morača”. Tamo mi je pošla prva stipendija ili honorar.
Na čemu insistirate u poslu?
– Insistiram na iskrenim odnosima. U mom poslu često smo različiti po obrazovanju, kulturi, interesovanjima, navikama, većinom smo različiti i po jeziku koji govorimo, religiji, ali nam je cilj isti. On nas ujedinjuje i do njega možemo doći samo zajedničkim, upornim, posvećenim radom ali, prije svega, otvorenim i iskrenim odnosima.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Film: Incendies (Zgarišta), kanadski film i Bilo koja nedelja (Any given Sunday) Oliver Stoun, sportski film.
Knjiga: Kad je Niče plakao (Irvin Jalom) i Uspavanka za Vuka Ničijeg (Ksenija Popović-Ivanišević)
Koje jelo najviše volite?
– Veliki sam gurman, tako da nemate vi dovoljno prostora koliko bih ja mogao da nabrajam, ali ću izdvojiti iz svježih sjećanja jedno iransko jelo kome ne mogu da odolim. Zove se festenđun. Kuva se dugo piletina, može teletina ili jagnjetina u sosu od oraha, luka i šipka. Dobije se boja kao gulaš, ali drugačijeg ukusa. Ima tu još vjerovatno puno sastojaka, ali ja volim da ga jedem, ne i da ga spremam.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ako mislite na ljubav između muškarca i žene, osim što je potrebno da se napravi sklad energija, pogleda na život i životne situacije, potrebno je i veliko razumijevanje, tolerantnost, poštovanje želja, navika, ambicija pa i podnošljivih mana suprotnog pola.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Sad da se ne bih razbacivao velikim svjetskim imenima slikara, vajara ili kompozitora koji nisu moji savremenici, ja bih izdvojio jednog meni teritorijalno, jezički bliskog, On nema tu naglašenu titulu velikog svjetskog umjetnika, ali je za mene bio veliki muzičar. Otišao je prerano, a siguran sam da je toliko toga još mogao muzici ovih prostora da pruži. Toše Proeski.
Putovanje koje pamtite?
Detalj sa putovanja sa porodicom u Rim
– Pamtim mnoga putovanja. Putovanja su nezaobilazni dio moga posla, ali ona nemaju tu težinu kao kada putujem, doduše rijetko, sa porodicom. Zato mi se urezalo porodično krstarenje Mediteranom. Možda i porodični put, nas četvoro, feribotom do Barija, pa autom do Rima.
Pjesma Vašeg života je?
– Ključ života (Oliver Dragojević)
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
