SLAJDER SPORT

IGOR KOLAKOVIĆ: Pozivi prijaju, ali ostajem u ,,Kanu“

22.05.2015. u 7:07

Crnogorski odbojkaški stručnjak Igor Kolaković dolazi u Podgoricu u ponedjeljak, a ekipa MNE magazina već mu je, kako se našalio, napravila problem. Koji, vidjećete već u odgovoru na prvo pitanje.

Ovih dana se u inostranim medijima pojavila informacija da će preuzeti vođenje ,,Peruđe“, iako je ugovorom vezan za ,,Kan“ do ljeta 2016. godine. On kaže da interesovanje drugih klubova postoji i da mu to prija, ali da ostaje u ,,Kanu“.

Dolazite u Podgoricu u ponedjeljak. Da li to znači da ćete u rodnom gradu proslaviti rođendan 4. juna?

– Hahahaha…Ne podsjećajte me na godine. Iako je prošla polovina života (50 godina), previše ih imam da bih ih slavio, ali sad ste mi napravili problem, neću moći izbjeći čašćavanje.

Mnogi igrači iz ,,zlatne“ generacije ostvarili su se kao uspješni treneri. Koliko je značaja to igračko sazrijevanje imalo za rezultate u trenerskom poslu?

– Igračko iskustvo je značajno, ali ne i presudno. Socijalna i emotivna inteligencija je, po mom mišljenju, značajnija u toj mjeri da kada postanete trener zaboravite da razmišljate kao igrač. U suprotnom upašćete  u klopku sopstvenog ega koliko god da ste bili kvalitetan igrač.

Za koji klub Vas vežu najljepše uspomene?

– Bez dileme to je O. K. ,,Budućnost“. Puno titula, pregršt emocija, prijateljstava, svoj grad…, nije uporedivo ni sa jednom drugom uspomenom. Sa ove distance to se još pojačava, jer shvatam koliko smo sjajnih stvari u tih 12 godina ostvarili. Tu ne mislim samo na titule, tu mislim na sistem rada i odnosa. Uz jedan dobar budžet za naše prilike, a skroman za evropske, klub je funkcionisao na najsvremeniji način. Organizacija kluba, kvalitet i potencijal igrača, ambicija, humanost, sve ovo je bilo na nivou na kojem bi nam pozavidio bilo koji uspješan sistem, ne samo sportski. Od predsjednice Radmile Savićević, a kasnije predsjednika Mladena Rabrenovića pa do najmlađeg člana selekcije kluba, svi su radili sa ljubavlju, profesionalnošću i odgovornošću i sve za dobrobit kluba i trajanja. Nažalost, O. K. ,,Budućnost“ danas više nije na tom nivou i ne mogu da vjerujem da nikog ali baš nikog nije više briga za odbojku u Podgorici, i za takav kolektiv koji je pokazao sve svoje vrijednosti koje treba da ima jedan sportski klub.

Ovih dana se na inostranim portalima pojavila vijest da ćete biti trener ,,Peruđe“. Pronašla sam podatak da imate ugovor sa ,,Kanom“ do ljeta 2016. godine, pa možete li da nam kažete da li je onda vijest da ćete preuzeti vođenje ,,Peruđe“ od Nikole Grbića tačna?

– Imam ugovor sa ,,Kanom“, to je  tačno. Bez obzira na to neki klubovi su bili zainteresovani da me angažuju za sledeću godinu, najkonkretniji je bio ,,Berlin“. Ovo sa ,,Peruđom“ je ipak bilo nekonkretno jer su me oni samo svrstali u jednog od kandidata za trenera ,,Peruđe“ i to je procurilo na neki od italijanskih sajtova pa se vijest raširila kao da sam već u Italiji. ,,Kan“ je sjajan kao klub, a i kao destinacija. Veoma se lijepo osjećam ovdje, za sada.  Za sledeću godinu AS ,,Cannes volley“ ima određenih problema sa visinom budžeta, što je uslovilo da sastavimo skromniju ekipu, ali želim ipak da ovaj ugovor i projekat u Kanu odradim do kraja, uprkos pozivima i interesovanjima drugih klubova, koji mi prijaju.

Da li možete podvući paralelu između odbojke nekad i sad?

– S obzirom na to da sam u odbojci od 1974. godine teško mogu da razgraničim šta je to nekad (osmijeh). Odbojka je sport koji ima intenciju da se stalno mijenja. Velika je želja FIVB-a (Svjetska odbojkaška federacija) da se odbojka približi gledaocima po interesovanju i atraktivnosti i iz tog razloga se pravila često adaptiraju, mijenjaju se lopte i po boji i po karakteristikama. Uvodi se ,,video check“ kao u tenisu, ragbiju, hokeju…, što će povećati atraktivnost, a i neutralisati loše sudijske odluke. Tendencija da poeni duže traju, a utakmica kraće sa promjenom pravila i lopti polako daje rezultate. Ali kao i drugi sportovi, odbojka očigledno teži da što više postane biznis. To je nešto što, možda, isključuje ravnopravnost federacija i timova i što nas udaljava od sporta.

Kako volite da provodite slobodno vrijeme?

– Slobodno vrijeme uglavnom koristim za porodicu i prijatelje. Ovog ljeta, nakon 11 godina, konačno imam duži odmor i imam puno planova kako da odmor provedem. Više Vam mogu reći na kraju avgusta šta se od toga ostvarilo (osmijeh).  Tokom sezone nemam previše slobodnog vremena. Sportisti i treneri znaju o čemu pričam. Svaki dan je isplaniran u sat, a ovdje u Francuskoj još moram dodatno i da učim jezik koji je poprilično težak, a naročito za moje godine. Takođe, učim i radim za državnu diplomu koju propisuje Ministarstvo rada Francuske, a ona je uslov da dobijem licencu, jer naše trenerske škole ne priznaju u EU. Bolje je da kažem da vremena slobodnog nemam.

Koji Vam je grad u kojem ste živjeli ostao u najljepšem sjećanju?

– Svi gradovi u kojima sam radio su ostavili utisak na mene. Rodni grad, Podgorica je dio mene, ona ne može da ostavi utisak. Privilegija je da možete da radite i živite u svom gradu.

Beograd svojom raznolikošću, toplinom i veličinom pruža puno mogućnosti za lijep život.

Ljubljana, grad koji plijeni svojom jednostavnošću i sigurnošću. Tu sam proveo dvije sjajne godine. Prelijep grad u predivnoj državi. Sve liči na jednu dobro sređenu apoteku, a uz to Ljubljana je blizu mnogim atraktivnim mjestima i gradovima.

Kan i Azurna obala je jedno od najatraktivnijih mjesta u Evropi. Monako, Nica, Antib, Kan, San Trope, sve su to predivna mjesta da nekad pomislite da ste upali u neki kadar od filma, ali ono što mi smeta je ta svijest da nije naše i da mi je to sve nekako daleko. Možda to ima veze sa tim da mislim da i naše primorije može biti tako brižno i savjesno sređeno. Za sada je samo ljepota prirode uporediva.

Supruga Sandra kaže da se roditeljstvo ne može prepričati, već se mora doživjeti. Na koji način Vi doživljavate i proživljavate roditeljstvo? Koliko je teško biti roditelj danas?

– Ovo je baš preopširna tema i veoma osjetljiva, naročito za roditeljstvo uz  posao kojim se ja bavim. Slažem se, danas je teško biti roditelj koji u isto vrijeme pruža djeci ljubav, sigurnost i perspektivu. Ritam današnjeg života, a i ekonomska situacija kod nas,  pomalo nas je odvojila, po mom mišljenju, od prvog roditeljskog zadatka, a to je da provodimo što više vremena sa djecom. U dječijem odrastanju postoje periodi kada smo kao roditelji obavezni i neophodni da im prenesemo ljubav, samopouzdanje i vaspitanje.

Bojana Radonjić