Porto Novi
MAGAZIN SLAJDER

PODGORIČANIN MIJAT NIKČEVIĆ U MILANU: Studenti su solidarniji u Crnoj Gori, nego u Italiji i Kini

Podgoričanin Mijat Nikčević je na magistarskim studijama arhitekture na Politecnico di Milano, koji se rangira u prvih deset u svijetu u oblasti arhitekture, a njegov željeni posao je da radi na inovativnim stvarima koje mogu doprinijeti sveopšti napredak i komfor, kako čovjeku tako i ostalim bićima koja nastanjuju ovu planetu.

Volio bi da se zaposli u inostranstvu, možda, u nekoj od alpskih ili skandinavskih zemalja, pa, čak, i Kina dolazi u opticaj i da nakon nekoliko godina pokrene samostalni posao.

– Da imam svoj biro koji radi na internacionalnom nivou i da je sastavljen od kolega sa kojim dijelim taj biro i sa kojim se sjajno slažem i uz koje je posao avantura, a ne obaveza. I, naravno, da sve to radim iz Crne Gore bez ikakvih prepreka u poslovanju i bez brige za materijalnu egzistenciju – rekao je on u razgovoru za MNE magazin.

Mijatova priča o studiranju u inostranstvu je zanimljiva iz nekoliko razloga. Govorio je u čemu se sve razlikujemo u odnosu na Italijane, pa i Kineze, gdje je, takođe, proveo dio studija – kakvi su nam fakulteti, životni standard, navike… Ispričao je i jednu anegdotu. Dok je boravio u Kini imao je  situaciju koja se okončala na način da su pojedinci bili u uvjerenju da je on glumac, pratili su ga, fotografisali se sa njim i tražili autogram.

Svaka priča ima svoj početak, a Mijatov prvi odlazak u inostranstvo radi sticanja boljeg obrazovanja desio se u drugom razredu gimnazije. Tada je otišao na razmjenu u SAD, gdje je proveo godinu u njihovoj srednjoj školi.

– Iskreno, uvijek sam imao želju da vidim svijet – rekao je on.

Pratio je i kasnije edukacione programe razmjene kao dobre i ekonomski prostupačne prilike za ostvarenje tog cilja. Prisjeća se da se prijavio na razne fakultetske adrese i na kraju posrećilo mu se da ga prime na Politecnico di Milano i da dobije stipendju. Zatim se prijavio za plaćene programe razmjene i dobio je i Šangaj.

U Italiji mu odlično odmiču studije. Ostao mu je još završni master rad.

Fakultet

– Kada sam se prijavljivao znao sam da je Politecnico di Milano vrlo cijenjen fakultet, ali nijesam imao pojma da se rangira, čak, u prvih deset u svijetu u oblasti arhitekture. Iako zvuči paradoksalno toga nijesam bio svijestan kada sam se prijavljivao za taj univerzitet. Ne mali dio profesora su veoma poznati i cijenjeni pojedinci u svijetu arhitekture danas. Posvećenost profesora, asistenata i pristupačnost cijelog nastavnog kadra je veoma zapanjujuća na fakultetu – priča on.

Dešavalo se nekoliko puta da profesori ili asistenti ostanu dosta duže od predviđenog radnog vremena da bi održali konsultacije i da bi  pomogli studentima.

– Takvu posvećenost nijesam očekivao – kaže on.

Oduševile su ga sjajne mogućnosti koje nudi univerzitet, kao što su razni programi razmjene, kako za studiranje, tako i za praksu u poslu. Kaže da je  dio toga iskoristio.

– Zadnji semestar sam završio na Đao Tong Univerzitetu u Šangaju, jednom od boljih univerziteta u Kini. Svidjela mi se veoma internacionalna sredina, i mogućnost da upoznam ljude iz raznih krajeva svijeta i steknem lijepa prijateljstva – kaže on.

Kada bi sabirao pojedine mane fakulteta, ističe da je loša strana italijanskih fakulteta  organizacija.

– Sve mi se čini da stereotip o Italijanima kao lošim organizatorima i nije baš stereotip. Dosta puta se u administrativnom dijelu dešavaju razne nepredviđene okolnosti koje vas koštaju živaca – navodi on.

Upoređujući tamošnji način studiranja sa našim, Mijat kaže da je kurikulum usmjereniji na praktično znanje, u smislu da ima manje predmeta, ali da je količina znanja mnogo veća, jer se prikuplja u toku jednog kompleksnijeg zadatka i vrlo se praktično na projektu upotrebljava. Mnogo se, prema njegovim riječima, više vodi računa i o samom procesu pomoću kojeg se dolazi do rješenja, dosta se prođe promišljanja da bi se došlo do konkretnog zaključka.

– Proces je jednako važan kao i krajnji rezultat i naravno pridaje se nevjerovatna pažnja detaljima, što u Crnoj Gori nije baš slučaj. Mnogo je više nadmetanja, između studenata i rijetko ko želi da vam pomogne, tako da ste prepušteni sami sebi. Zanimljivo, to je još izraženije u Kini nego u Italiji, jer tamo vlada još veća konkurencija, dok u Crnoj Gori studiranje se vidi kao zajednička stvar i postoji velika doza solidarnosti među studentima. To je jedna vrlo zanimljiva činjenica koja karakteriše studiranje u našoj zemlji i mislim da je vrijedno isticanja – rekao je Mijat.

Mladi

Omladina je, kaže on, svugdje slična. Nema, priča naš sagovornik,  sad prevelike razlike.

– Možda su ljudi malo otvoreniji za nove ideje i ne vode do nekih ustaljenih normi, vjerovatno, jer je internacionalnija sredina. Ljudi su i malo zatvoreniji, pa se i teže socijalizovati nego ovdje. Italijani vode život dosta sličan našem, dok u Kini, to je dosta drugačije. Svaka razlika između nas i Italijana ili drugih Evropljana vam se čini nepostojećom kad se nađete u Aziji.  Mladi u Italiji ostaju sa roditeljima dosta duže, što je veoma drugačije od ostalih razvijenijih zemalja Evrope. U Kini mladi rano napuštaju porodicu rade ili se školuju. Devedeset posto su jedinci ili jedinice, pa cijela familija i ulaže u njihovo obrazovanje i smještaj – kaže on.

Što se tiče društvenog angažmana u Italiji, kao i u Crnoj Gori postoje studentske organizacije, a navodi da je možda malo veći broj njih uključen. U Kini postoji kultura društvenog angažovanja i volontiranja i vrlo je česta stvar.

Opisujući grad u kojem živi, kaže da je Milano svjetski grad u svakom smislu te riječi, vrlo moderan grad koji vodi računa o svom imidžu kako o budućem tako i o prošlom. U toku cijele godine se uvijek nešto dešava, od nedjelja mode do nedjelja dizajna i arhitekture. Jedina mana mu je što je za kvalitetan studentski život malo skup za naše standarde.

– Italijani su mnogo slični nama, čak i na sjeveru. Vole da se srede, više vole da odmaraju nego da rade, ukratko – vole uživaju u životu. Spomenuo bih i Šangaj koji me apsolutno oduševio kako mogućnostima koje nudi tako i kvalitetom života koji je sjajan za grad koji ima više od 25 miliona stanovnika, koji je, takođe, i vrlo pristupačan, mnogo pristupačniji od Milana za naše standarde Nevjerovatno je siguran grad uopšte i zemlja, nemate nikakv strah da će vas neko prevariti ili pokrasti, dok u Milanu to je česta pojava – ističe Mijat.

Kinezi

Kineski narod je, prema njegovim riječima, veoma radan i čini mu se da veliku većinu života provedu pod konstantnom presijom.

– Ipak, mnogo su druželjubivi i vrlo su pošteni. Zanimljivo je da je omladina manje aktivna od starijih generacija. Igraonice su u potpunosti pune i mogu da sjede satima za kompjuterom ili gledaju konstantno u mobilni čak i kad jedu, dok stariji ljudi su veoma aktivni. Predvečer i noću parkovi su prepuni starijih ljudi koji plešu i druže se i interesanto malo ima gojaznih ljudi. To je prava rijetkost za vidjeti – rekao je on.

Desilo mu se dosta zanimljivih stvari tokom boravka tamo, a izdvojio je jednu nesvakidašnju. Sa drugom iz Holandije otišao je do grada Handžou, sto pedeset kilometara udaljenog od Šangaja, i bili su u jednoj Pagodi na jezeru nadomak grada. Poznata je, kako dodaje, činjenica da u unutrašnjosti Kine ljudima je nesvakidašnje da vide strance i obično prilaze i  slikaju se sa njima.

– Nama se desilo da nas na samom ulazu u hram zaskoči grupa od oko dvadesetoro djece koja su vidjevši strance htjela da pričaju na engleskom da bi vježbala. Mi se nijesmo bunili i mogu reći da smo se lijepo zabavili, čak su nam i pokazali hram i obližnji park. Kako su djeca cijelo vrijeme bila oko nas, ostali ljudi su mislili da smo mi poznate ličnosti  i  prilazili su da se pozdrave sa nama i da se slikaju. Moj drug je govorio da smo obični studenti, ali meni je bilo zanimljivo, pa sam čak i rekao da mogu da dam autograme. Mi smo bili u tom hramu oko dva sata okruženi ljudima i izigravajući poznate ličnosti dok nam nije dosadilo. Kada smo krenuli da idemo jedna žena nas je pratila, čak je i uzela taksi i išla za nama da bi nam tražila autogram i sliku sa nama, postavila je na onlajn društvenoj mreži kako joj se tog dana posrećilo, jer je srela poznate glumce, iako apsolutno pojma nije imala ko smo. Eto, to možda dovoljno govori o ljudskoj lakovjernosti – navodi on.

Kaže da stranci uopšteno mnogo ne znaju za Crnu Goru, te da mnogo puta je mješaju sa zemljama Latinske Amerike zbog naziva na engleskom, ali se zapanje kada saznaju da je zemlja slovenske kulture na jugu Evrope. Oni koji su čuli, kaže Mijat, vide je u vrlo lijepom svijetlu i obično je znaju po našim sportistima.

– Italijani  znaju za Crnu Goru i mnogi su bili u našoj zemlji ili u regionu i imaju dosta pozitivno mišljenje o nama. Kinezima Crna Gora zvuči vrlo egzotično, jer i sam naziv na kineskom doprinosi tome. Srednjovječna i starija generacija ne zna na prvi mah, ali ako im spomenete da je to prostor bivše Jugoslavije odmah znaju gdje smo i ozareni počnu da pričaju o Partizanskim filmovima (Valter brani Sarajevo)  koje su gledali u djetinjstvu. To je jedna od stvari za koje nijesam vjerovao kada su ljudi pričali, ali je izgleda istina – kaže naš sagovornik.

Mijat se osvrnuo i na životni standard u Italiji. Kaže da je u Milanu standard dosta visok i uz stipendiju koju ima sasvim je dovoljno za pristojan studentski život. Cijena smještaja je, možda, najskuplja, ako ste dovoljno srećni možete naći krevet u dvokrevetnoj sobi za najmanje 250 – 300 eura dok za cijelu sobu cijene se kreću od 450 do 600.

– Hrana se može naći dosta jeftino ako sami kuvate, jer namirnice kao što su mlijeko, hleb, jaja su približne našim cijenama, čak i jeftinije. Što se tiče hrane, cijene su skuplje nego kod nas. Neke tradicionalno italijanske namirnice poput tjestenine, peciva, maslinovog ulja, sira su stvarno jeftine, mnogo jeftinije nego u Crnoj Gori. Najjeftinije je spremati hranu sam, jer su im restorani i kafići skupi.Gradski prevoz je veoma pristupačan i vrlo je dobar. Noćni život je relativno skup, ali je zanimljiv – priča on.

Dodaje da je Kina mnogo jeftinija i samim tim pristupačnija.

– Ako se hranite tipičnom kineskom kuhinjom onda je to baš jeftino. Uopšte nema potrebe za spremanjem svoje hrane, jer je i ishrana u menzama i restoranima pristupačna. Gradski prevoz je jeftin, čak i taksiji su sličnih cijena kao u Podgorici, često puta i jeftiniji. Smještaj se može naći jeftino, ali ako želite da živite blizu centra, sama cijena eksponencijalno i raste. Noćni život je sjajan, strašno pristupačan i  mnogo puta besplatan– poručio je on.

Studiranje u inostranstvu mu je omogućilo da bolje spozna svijet u kome živimo, da vidi drugačije načine života i rada. Omogućilo mu je da upozna razne ljude koje može da zove svojim prijateljima.

– Mogu da zavrtim globus i da uprem prstom i velika je vjerovatnoća da ću imati prijatelja iz te zemlje. Zvuči malo kao kliše, ali prijateljstva su najdragocijenije stvari koje po meni osoba može da dobije. Naravno, školovati se u drugim sredinama doprinosi da se proširi stručno znanje i da se uporede mnogi sistemi i načini rada, da se steknu poslovni kontakti i da se otvore novi vidici. Od odlaska u inostranstvo čovjek može samo da dobije, to je moje čvrsto mišljenje – istakao je on.
N.Đ.