ART SLAJDER
KATARINA SARIĆ UOČI PROMOCIJE PUTOPISA U KIC-U: „Golo Meso“ je moja transformacija
Foto: Marko Segedinčev
Književnica Katarina Sarić promovisaće 3. februara u KIC-u ,,Budo Tomović” u Podgorici novo izdanje ,,Golo Meso”. Izdavačka kuća ovog životopisa je Balkanski književni glasnik.
Kaže u razgovoru za MNE magazin da će čitaoci imati prilike da sa njom kroz ovaj životopis „prošetaju“ od Himalajskih visova i dolina, preko srca Agre i Radžastana pa sve do Bengalskog zaliva i obala i prašuma Šri Lanke. Saznaće i kako je to ime Josipa Broza Tita spasilo zatvora.
Sarić ovaj roman naziva životopisom iz razloga što to on i jeste. Kako jedna od recenzentkinja Marija Krivokapić -Diamond posmatra, ,,Katarina ne putuje kao evropska intelektualka, s namjerom da obogati sebe drugačijošću ,,Istoka”, da prenese čitaocima svoja istančana zapažanja o naravi i arhitekturi ovog šarenog potkontinenta, da iskompilira preko stotina stranica odavno zapisane istorijske, geografske i druge podatke ili da gradi političke platforme sa nekim dubokim uvidima u prirodu liberalne ekonomije koja kao gumica briše srce i dušu svakog mjesta.” Zbog toga, drugi recenzent knjige ,,Golo Meso” Nikola Živanović ističe da ,,ovakvo slikanje junakinje jednog autobiografskog teksta predstavlja raritet.”
Objavljen je novi roman ,,Golo Meso” čija će promocija biti 3. februara u KIC-u ,,Budo Tomović” u Podgorici. Protekli roman je predstavljen na interesantan način. Da li će i ovo predstavljanje u KIC-u obilježiti performans i ko će govoriti na promociji?
– Roman-putopis „Golo Meso“ iliti preciznije životopis puta jedne žene kako je okarakterisan u kritici, ovog će puta imati klasičnu, akademsku promociju na kojoj će govoriti Tanja Rađenović- Stanojević i Natalija Đaletić, a moram spomenuti i moju beogradsku kritičarku sa Fakulteta za medije i komunikacije, Mirjanu Stošić koja će biti prisutna u citatnosti. S obzirom da je ovo prvo predstavljanje knjige u mojoj rodnoj Crnoj Gori, željela sam da promocija bude u formi razgovora čija će okosnica biti skoncentrisana oko gorućih pitanja u našem društvu kao što su zapadnoevropske integracije koje se odvijaju dosta vještački, rekla bih, sa jedne i talog baštine sa svim njenim stereotipima koji istovremeno blokiraju savremene tokove sa druge strane. A to su upravo pitanja na koja sam se neprestano osvrtala u putopisu – linije Zapada i Istoka i njihovo preplitanje na Balkanu.
Roman-putopis ,,Golo meso” najavili ste zanimljivim odlomkom o tome kako Vas je ime predsjednika SFRJ Tita spasilo zatvora. Na koja mjesta i događaje vodite čitaoce kroz ovaj roman?
– Veoma sam vezana za zemlju u kojoj sam rođena i koje više nema, mogla bih još uvijek zatvorenih očiju iscrtati njenu kartu i vjerujem da me putovanje u Indiju o kojoj sam, kao o kolijevci hippie kulture sanjala kao djevojka, upravo vratilo 25 godina unazad, potrebnih da zatvorim jedan egzistencijalni krug. Simbolika koja me je pratila i čuvala, opisana je realistično sa svim detaljima i humora i nostalgije, nevolja ali i srećnih završetaka. Čitaoci će imati prilike da sa mnom „prošetaju“ od Himalajskih visova i dolina, preko srca Agre i Radžastana pa sve do Bengalskog zaliva i obala i prašuma Šri Lanke na kojoj se upravo dogodio događaj koji spominjete. Naime, za Montenegro niko nije znao ali kad sam spomenula Jugoslaviju, umjesto da budem privedena sa rta jednog od najopasnijeg narko-kartela u okolini Kolomba, čovjek koji je rukovodio racijom me je pozvao kao počasnog gosta i u nastavku – otkriće onaj koji pročita knjigu.
Rekli ste u intervjuu za naš portal 2017. godine da Vam je Indija iz temelja promijenila pogled na svijet. Na koji način?
– Za MNE magazin sam upravo i dala prvi intervju, odmah poslije povratka iz Indije. Dugo sam radila na rekonstrukciji rukopisa jer sam tokom puta pravila bilješke u formi malih reportaža sa lica mjesta ali i refleksivno-meditativnih misli, uporedo otkrivajući Indiju ali i sebe iznutra. Čak smo u jednom trenutku ovaj ludi, šarenoliki potkontinent i ja postali sinonimi i to je, zasigurno, bio refleks bitničke kulture, naročito Keruaka, koja me je umnogome oformila kao ličnost. Ta temeljna izmjena o kojoj sam onda govorila odnosi se na povratak sebi, ponovo spominjem zatvaranje kruga, ali onog odisejevskog tipa – potrebno je da se ode od kuće da bi se spoznala vlastita priroda i sagledala se sa distance, a onda se istovremeno podrugojačija i ista sebi vrati. Ovo posljednje je velika misao iz Hegelove „Fenomenologije duha“.
Foto: Marko Segedinčev
Ovaj putopis, kao i ,,Moja Indija” nije samo putopis kroz zemlju, već putopis kroz sebe i svoj život. Što za Vas predstavlja roman-putopis ,,Golo Meso” i zašto ste željeli da ga objavite?
– Upravo je zato i okarakterisan kao životopis jer je u pitanju egzistencijalno putovanje koje je neminovno moralo odvesti u pravcu potrage za sobom, a da bi se pronašli, moramo sa sebe sljuštiti sve slojeve onoga što drugi očekuju od nas (familijarne, građanske, socijalne uloge) ma koliko to bilo bolno. „Golo Meso“ je moja vlastita transformacija, u potpunosti ogoljena. Nije bilo lako svući se do gole kože i iznijeti sebe kao target, čistu istinu bez ostatka, bez zaleđa, tu „funtu mesa“ po riječima moje beogradske kritičarke Mirjane Stošić: Golo meso, u svim njegovim značenjima, izlaže se kao književni putopis, kao ludički diskurs žene (femme ludens) i nudi se kao samo-obnažujuća taktilnost ,,funte” golog mesa koja se uporno zahteva kao feminina žrtva.” Naročito ako odrastate u tradicionalnoj sredini kakva je naša. I naročito ako ste žena koja ima oca, brata, muža, sina.
Diplomirali ste filosofiju, jezik i južnoslovenske književnosti, završavate postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Na koji način se ova Vaša interesovanja i obrazovanja povezuju u jedno kroz Vaše romane i poeziju?
– Sve su moje studije permanentno prisutne i u mojoj književnosti jer me tjeraju da neprestano pomjeram granice. Od egzistencije i metafizike preko socijalne angažovanosti, sveprisutne su kao jedno oko kontrolnog mehanizma ispod kojeg nijedna pojava koju uočim i koja me obilježi, nebitno da li radošću ili bolom, ne smije ostati nerasvijetljena i nezabilježena. Naprosto ne umijem pisati o apstraktnom, neproživljenom diskursu, kao ni posmatrati svijet iz izolovanosti romantičarskog pojma „kule od slonovače“ jer smatram da se književnost, kao i filosofija uostalom, mora živjeti. I biti spreman za nju i život položiti.
Kuda će ,,Golo Meso” ploviti nakon KIC-a i da li je u planu prevod na još neki jezik?
– Nakon KIC-a sam u zavičajnoj biblioteci moga rodnog grada „Narodna biblioteka“ Budva, a onda ponovo u Beogradu „KC GRAD“ omiljena Savamala. Inače sam rodno vezana baš za ova dva grada i oba ih smatram svojim, Podgorica je upala u sredinu ovog puta jer još uvijek u njoj vidim nekadašnji Titograd. A za prevod sam u pregovorima, s obzirom da mi je izdavač Balkanski književni glasnik, vjerovatno će biti neki od jezika regiona najprije, lično navijam za makedonski kao prvi.
Bojana Radonjić
