MAGAZIN SLAJDER
SAŠA VASIĆ U OGLEDALU: Ono smo što unesemo u sebe
Sa koncerta u KIC-u, 2017. godine (foto: Boris Šekularac/MNE magazin)
Današnji gost Rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je srpski kantautor Saša Vasić.
Rođen je 6. juna u Kruševcu. Njegova muzika obojena je ljubavlju, plemenitošću i ljepotom.
Kaže da ga djetinjstvo asocira na jesenju kišu, opalo lišće, mir, prve dodire sa muzikom, roditelje, babu, čitanje knjiga i miris ispečenog hljeba.
Karijeru je počeo 1997. godine, na budvanskoj ,,Pjesmi Mediterana”, gdje je za numeru ,,Jednom” osvojio nagradu za najbolju interpretaciju. Na ovu manifestaciju donosio je još numere ,,K'o lijana” za koju je 2001. godine osvojio nagradu za najbolju interpretaciju i pop pjesmu ,,Nije istina”.
Albumi ,,Bez imena” (1997), ,,Jednom u životu” (2000), ,,…Možda…” (2009) i ,,San” (2018) nose pjesme posebne emocije. U muzici bira saradnike koji su mu slični po senzibilitetu. Bitno mu je da nisu potrošeni kreativno i da svako od njih posjeduje nešto posebno. Ima, dodaje on, puno pjesama i sve su obilježile neka dešavanja u njegovom životu.
Nada se da će napraviti još dobrih pjesama koje će ostati i poslije njega – a to je suština svakog umjetnika.
Saša Vasić, Malme, foto: Privatna arhiva
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na jesenju kišu, miris opalog lišća, polazak u školu, radost druženja sa drugarima. Potpuni mir i bezbrižnost mirnog života, crno – bijeli televizor, samo dva kanala i divne emisije. Prve dodire sa muzikom, polukoncertni crni klavir u dnevnoj sobi, čitanje knjiga, roditelji, baka i opojni miris svježe ispečenog hljeba.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi zarađeni honorar je bio od davanja časova gitare jednom momku koji je bio stariji od mene. Imao sam 12 godina i već sam uveliko svirao, on je poželio da nauči da svira i počeli smo sa časovima. Dolazio je redovno par mjeseci a onda je shvatio da to nije za njega-nije bio talentovan za muziku. To je bilo i za mene i za moje roditelje fascinantno, da je neko želio da od mene nešto nauči i da mi još i plati za to-neka vajda od mog bespomučnog sviranja po cio dan. Mnogo kasnije se desilo da sam par ljudi zaista naučio dosta toga i na neki način pomogao da pronađu sebe u radosti muziciranja. Jedan od mojih najboljih učenika, a kasnije i prijatelja odlično svira, ali se ne bavi profesionalno muzikom. Pozvao sam ga da odsvira jednu od akustičnih gitara na mom novom albumu, bio je presrećan što sam mu dao priliku da ostavi svoj trag u pjesmi ,,Naša ljubav”, koju inače najviše voli. Na taj način smo i snimili nešto što će nas uvijek podsjećati na naše prijateljstvo.
Foto: Boris Šekularac/MNE magazin
Na čemu insistirate u poslu?
– Svi koji su radili sa mnom znaju da insistiram na najsitnijim detaljima i pokušavam da izvučem najveću emociju od svih saradnika. Sjajno je što se niko ne naljuti na mene, jer su poslije svi presrećni i ne mogu da vjeruju da su to oni odsvirali, napisali tekst, otpjevali. Biram ljude koji su mi slični po senzibilitetu i bitno je da nisu potrošeni kreativno i da svako od njih ima nešto posebno. Uzajamno poštovanje, poštenje i dobra energija mi je jako važna da sa nekim sarađujem. Vjerovatno zato, sve što radim zajedno sa mojim saradnicima, ostaje i ima posebnu emociju i jačinu.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Veliki sam poštovalac i ljubitelj ruske književnosti, prvi je definitivno F.M. Dostojevski. Prošlo ljeto, dok je trajalo svo ludilo oko snimanja albuma i svih dešavanja oko njega, spas sam tražio u čitanju. Kada čitam Dostojevskog, potpuno učestvujem sa svim junacima romana i potpuno zaboravim na sve što me okružuje. Zaista me je to spasilo. ,,Idiot”, ,,Poniženi i uvređeni”, ,,Zapisi iz mrtvog doma”, ,,Jadni ljudi” i mnogi drugi, sve knjige po meni su remek-djela i svako bi trebalo da pročita cio njegov opus, jer zahvaljujući njegovim djelima saznajemo puno toga i o sebi i drugim ljudima. Skoro sam pročitao i djelo još jednog genija ruske književnosti- L.N. Tolstoja koje se zove ,,Vasksenje”. Definitivno mi najviše prijaju ruski klasici. Što se filmova tiče, spomenuo bih ,,Ostrvo”, opet ruski film režisera Pavela Lungina sa fenomenalnim Pjotrom Mamonovim, te remek-djelo poput ,,Rubljova” Andreja Tarkovskog.
Koje jelo najviše volite?
– Već sam šest godina vegan i prija mi takav način ishrane. Pošto obožavam da kuvam, trudim se da pravim raznovrsnu hranu koja je ukusna i zdrava. Ono smo što unesemo u sebe, to je prvo što svima pričam kad me pitaju ono neizbježno: ,,Pa šta onda jedeš kad ne jedeš meso?” Ima toliko toga što je preukusno, zdravo a da nije meso, stvar je u navici i odluci da ne ubijaš i jedeš druga živa bića. To je moja odluka koju ću sprovoditi do kraja svog života!
Saša Vasić, Malme, foto: Privatna arhiva
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– To je teško i individualno pitanje, po meni potrebno je razumijevanje, puno kompromisa i ono što je najvažnije – prihvatiti osobu sa kojom si onakvu kakva zaista jeste, sa svim manama i vrlinama.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Da mogu, vratio bih Mocarta. Zamislite šta bi sve uradio da je živio duže! Sa nepunih 36 godina, napisao je oko 630 djela, sa pet godina je počeo da komponuje arije, u sedmoj je naučio da sam svira violinu i orgulje, u osmoj je komponovao sonate za klavir a u 12-oj i prvu operu. Njegova djela su vječna i slušaće se vjerovatno dok bude trajala ljudska civilizacija.
Saša Vasić, Malme, foto: Privatna arhiva
Putovanje koje pamtite?
– Trenutno živim na relaciji Beograd-Malme, srećan sam što sam tek sada u ovim godinama postao građanin svijeta, jer svakodnevno viđam ljude drugačijeg izgleda, boje kože, drugačijih običaja, jezika, kulture, hrane. Pored toliko različitosti nacija i miješanih brakova sve funkcioniše kako treba. Ljudi poštuju jedni druge i svi žive zajedno. Opet, u Srbiji su prijatelji, poslovne obaveze, Zemun, Dunav. Sve to što mi se događa će vjerovatno uticati i na moju umjetnost, ni sam ne znam kakav će biti naredni album, sa kakvim uticajima, što je sjajno za nekog poput mene, jer volim da učim i da upijam energiju i da sve to pretočim u svoju muziku. Ono što je sjajno što i u Zemunu i u Malmeu živim pored velike vode, u Zemunu na Dunavu, a u Malmeu na Baltičkom moru. To me inspiriše i presrećan sam što mi je sudbina namijenila takav život. Svakog dana uživam u vožnji bicikla u Malmeu, sjedenju pored mora, probanju razne hrane jer ovdje svaka nacija ima svoju specifičnu kuhinju, puno veganskih restorana što npr. nije običaj u Srbiji. A kad odem u Zemun, opet kej, restorani, šetnja pored Dunava, prijatelji. Sve je to ono što život čini lijepim i zanimljivim.
Pjesma Vašeg života je?
– Ima ih puno i sve su obilježile neka dešavanja u mom životu. Na svakom narednom albumu pomislim da ne mogu da dostignem ,,Jednom”, ,,Kad odeš ti”, ,,Bez imena”, ,,Nije znala”, ,,Nije istina”, i mnoge druge. Na moje sreću i radost ljudi koji vole moju muziku, dese se uvijek neke pjesme koje ostaju i koje znače mnogo i meni svim ljudima koji prate moj rad. Na ovom albumu su se ,,desile” i ,,Praznici”, ,,San”, ,,Kap u moru”, ,,Naša ljubav” i za mene najdraža – ,,Anđeo”. Vjerovatno će se dešavati još puno toga u budućnosti i nadam se da ću napraviti još dobrih pjesama koje će ostati i poslije mene – a to je suština svakog umjetnika.
Bojana Radonjić
