MAGAZIN PREPORUKA
CITATI MEŠE SELIMOVIĆA: Nije čovjek ono što misli, već ono što čini
Foto: biografija.org
Pisac Mehmed Meša Selimović rođen je na današnji dan 1910. godine u Tuzli. Dobitnik je Njegoševe nagrade, NIN-ove nagrade, Goranove nagrade, Dvadesetsedmojulske nagrade SR BiH i Nagrade AVNOJ-a. Pamte se i izučavaju njegova djela ,,Derviš i smrt”, ,,Tvrđava”, ,,Tuđa zemlja”, ,,Krug”, ,,Sjećanja” i ,,Ostrvo”. Godine 1934. diplomira na Filozofskom fakultetu u Beogradu, odsjeku Srpskohrvatski jezik i jugosloveska književnost. U Beogradu i umire 11. jula 1982. godine i biva sahranjen u Aleji zaslužnih građana.
Ovo su neki od njegovih citata:
– Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.
– Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.
– Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.
– Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv.
– … uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
– Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
– Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
– Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…
– Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
– San je ono što se želi, a život je buđenje.
– Zar može čovjek tako potpuno uspavati svoju savjest? Zar može prekinuti misao, kao konac, i zabraniti sebi razmišljanje o posljedicama, ne želeći da zna za njih? Eto, izgleda da može… Nagon nas brani potpunim zaboravom, da bi nas spasao od mučenja zbog odgovornosti…
– Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe.
– Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za
jedno mjesto čovjek prihvaća sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjati. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je promijeniti mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?
– Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.
– Čovjek je nepopravljiv i najčešće laže sam sebi.
– Ja ne čekam sreću – rekao je smiješeći se.
Zaista?
Zaista. Imam je.
U čemu je?
U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.
– Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od raspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sad više ne znam što sam u tom kršu.
– Otkrio sam je kao čudo, zaprepastio se i ostao u nedoumici: držao sam je u zagrljaju, a ne znam da li me je zapamtila, da li me je primijetila čak? A možda je to samo ženski hir, način da je natjeram da je razrješavam i nije pogriješila ako je to htjela.
– Jedino u mojim očima postaješ savršenstvo.
– Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši, ne vjerujući kako ima išta drugo. Ništa ne bi izgubili kad bi pustili ono što imaju, a boje se da ne bi dobili, zato ćute i čekaju.
– Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
Izvor: mudremisli.com
