ART NAŠE PRIČE
ČLANOVI GRUPE BLAKE ZA MNE MAGAZIN: Voljeli bismo da dođemo u Crnu Goru
Slijeva na desno: Stiven Bouman, Hamfri Berni i Oliver Bejns
Nakon karijere od 12 godina, nastupa pred britanskom kraljevskom porodicom, te princom Albertom i princezom Šarlin od Monaka, zatim onim na Olimpijskom stadionu u susret Olimpijskim igrama u Londonu, na Vembliju, Filipinima, Tajvanu, Barbadosu, u Kini, Australiji, Japanu, Americi, Skandinaviji, Bugarskoj, Rusiji, Južnoj Koreji, saradnje sa Širli Besi, britanska operska grupa ,,Blake“ održala je u petak i subotu nastupe u Mađarskoj.
Na prvom, onom u ,,Pap Laslo Budapest Sportareni“, bil je i naša ekipa.
Bio je to prvi put da su nastupili u Mađarskoj, a sudeći po dugom aplauzu publike, neće biti jedini.
Intervju je rađen iz dva dijela iste večeri, jedan sa Stivenom Boumanon tokom generalne probe, a drugi sa Hamfrijem Bernijem, Oliverom Bejnsom i Boumanom u 20-minutnoj pauzi između prvog i drugog dijela koncerta.
Upravo u toj pauzi pitali smo ih za prve utiske sa koncerta.
Bejns je odmah rekao da je ogroman prostor u kojem nastupaju, a Berni se nadovezao da je koncert divan.
– Kada smo prvi put došli ovdje, ugledali smo vrlo impresivan prostor. Ovo je velika arena, pa smo veoma impresionirani na mnogo načina samim razmjerama, a čuli smo da su i mnogi poznati izvođači ovdje nastupali, tako da vrlo smo počastvovani što smo na toj listi – kazao je Berni.
Razgovarali smo još o tome kada će na red za koncert doći Crna Gora, o snovima, budućnosti i još mnogo toga.
Stiven Bouman
U Budimpešti promovišete svoj ,,Anniversary album“ i deset godina rada kao bend. Što su bili najupečatljiviji momenti u tih deset godina?
STIVEN BOUMAN: Bila je to decenija koja nam je brzo prošla. Sve se dešavalo veoma brzo i postoje mnogi divni momenti. Mislim da je jedan od najposebnijih trenutaka bio odlazak u Rojal Albert Hol da nam uruče Brit nagradu za prvi album. Ogromna je to čast za britanskog umjetnika. Čak i veća kada je dobijemo za album prvijenac. Takođe smo uživali pjevajući u nekoliko velikih dvorana i stadiona širom svijeta. Neke od najvećih uspomena vezane su za nastup u National Hallu u Tajpeju, što je bilo prelijepo. Takođe, Moscow House of musicu i, naravno, koncert u Areni u Budimpešti biće isto posebna uspomena. Jedno od najupečatljivijih sjećanja je prilika da snimamo sa Širli Besi tokom rada na svom božićnom albumu prije tri godine. Dok smo odrastali, znali smo glas Širli Besi iz filmova o Džejmsu Bondu, poput ,,Goldfingera“. Nismo mogli ni da zamislimo da ćemo pjevati sa ovom legendarnom pjevačicom kao odrasli, kao i nastupati s njom u Velikoj Britaniji.
Na ovom albumu imate pjesmu ,,The impossible dream“. Već deset godina nije ovo nemoguć san. Kakav je to osjećaj?
STIVEN BOUMAN: Sva trojica moramo priznati da ponekad jeste dosta teško u muzičkoj industriji. Imate dobre i loše dane. Tako da, iako se ponekad čini kao san, znamo i da se opstanak u svijetu muzike ne bazira samo na sreći, nikada nije to slučajnost. Morate da uložite mnogo truda sve to vrijeme kako bi se taj san ostvario, da uvijek stremite da pružite najbolji nastup, da budete dobar izvođač sa ostalim muzičarima sa kojima radite, dirigentima, orkestrom, solistima poput Zede večeras, želite da date sve od sebe, kako biste se dobro predstavili.
OLIVER BEJNS: Počinje 12. godina otkako smo zajedno. Ovo je izuzetno putovanje koje uvijek izgleda tako jednostavno. Svi kažu: ,,Izvanredno putovanje“, ali zapravo što ga čini takvim jeste što je to putovanje u sazrijevanju, iskustvu i geografiji, putovanje širom svijeta, upoznavanje toliko ljudi, toliko muzičara. Moramo uvijek da podsjećamo sebe koliko smo srećni, jer, kao i svaki takav posao kada idete na turneje i sve vrijeme provodite jedni s drugima, svi letovi, vožnja, sve to može postati dosta monotono, tako da i zbog toga je važno da posjetimo sebe da ono što radimo je izuzetno. Ako imate sreće, posjetićete divna mjesta i upoznati divne ljude. Kao večeras, sviranje s orkestrom je uvijek velika privilegija, jer vrlo je to skup poduhvat. Zbog toga često u Engleskoj kada idemo na turneju imamo samo pijanistu i ne toliko muzičara na sceni. Ovo s orkestrom je fantastična prilika i moramo sebe podsjećati da ne radimo kancelarijski posao. Sada, čak i nakon 12 godina, osjećamo se posebno što se bavimo ovim poslom.
Oliver Bejns
O čemu sanjate?
STIVEN BOUMAN: Nastupili smo u 25 zemalja zemalja svijeta i možda u narednih deset godina voljeli bismo da nastupimo u 50 njih. Kao što sam rekao, za nas je ogromna čast da predstavimo britanski stil muzike, jer vokalno harmonijski stil je vrlo tradicionalan kod Engleza i za nas je mogućnost da izvodimo taj stil širom svijeta poput nošenja engleske zastave, puni nas ponosom. Kada nastupamo u ostalim zemljama, ljudi ponekad na samom kraju nas pozdrave stajaćim ovacijama. Uvijek osjećamo da smo dobro predstavili Veliku Britaniju.
HAMFRI BERNI: Oduvijek smo sanjali da nastupamo na ovakvim mjestima. Nema veće i uzbudljivije stvari od nastupanja u velikoj areni poznatog grada u zemlji koja ima izuzetno muzičko nasljeđe i kulturu, tako da večeras je pravi san bio doći u Mađarsku prvi put i naš prvi nastup ovdje je fantastičan. Sanjamo da se vratimo i nastupimo opet ovdje, kao i u drugim mjestima u ovom dijelu svijeta. Bili smo i u Sofiji, voljeli bismo da se vratimo u Bugarsku, zatim u mjesta kao što je Poljska. Postoje mnoge zemlje u kojima nikada nismo bili a gdje mislim da bi cijenili našu muziku i uživali u njoj. O tome nastavljamo da sanjamo, da svoju muziku predstavimo novoj publici koja će je cijeniti i uz to imati zadovoljstvo da upoznamo novu kulturu i nove ljude.
STIVEN: Još moramo nastupiti u Crnoj Gori.
Pa, kada ćete doći u Crnu Goru?
STIVEN BOUMAN: Pa, možda kada ljudi pročitaju ovaj intervju, nađe se organizator u Crnoj Gori koji će pomisliti: ,,Vau, ako mogu da pjevaju u areni u Budimpešti, možemo upriličiti to i kod nas!“
HAMFRI BERNI: Voljeli bismo da dođemo u Crnu Goru, tako da, sve je u pronalaženju prilika i nadi da postoji želja da dođemo. Nažalost, mora se prodati i neka ulaznica, pa bi bilo lijepo da imamo i podršku ljudi tamo. To je vrlo poznata zemlja koju bismo voljeli da istražimo i upoznamo, tako da, ako vaši čitaoci ovo čitaju i htjeli bi da dođemo, voljeli bismo da to i ostvarimo.
Hamfri Berni
Publika i kritičari vide vas kao pravi britanski bend. Ono što se izdvaja jeste ponos. Ponos dok pjevate, ponos dok se bavite dobrotvornim radom. Što Vas čini najponosnijim?
STIVEN BOUMAN: Mislim da ono što što me čini ponosnim jesu godine usavršavanja u muzici na Guildhall school of music and drama. Oli je, takođe, studirao tu, a Hamfri na Royal academy. Ovo su sve veoma prestižne muzičke institucije, pa smo vrlo srećni što studirali na dobrim koledžima. Mnogi prijatelji i ostali koji su studirali sa nama nisu imali tu sreću da imaju karijeru gdje će nastupati na velikim scenama i stadionima i putovati širom svijeta. Mislim da smo kao grupa i ja lično blagosloveni da radimo ovo. Kada osjećam ponos, to je zapravo onaj što je naša mala grupa od tri osobe ostala zajedno i naporno radila da postigne nešto za što mnogi naši prijatelji nisu imali sreće. Muzička industrija je teška. Veoma mali procenat ljudi ima mogućnost da se bavi muzikom. Za mnoge je ljude muzika hobi, nešto što rade zarad zabave, ne primaju platu za to. Imamo sreće što ovo možemo da radimo svakog dana i nazivamo to poslom.
HAMFRI BERNI: Dvije su stvari na koje sam najponosniji. Prva je ta što sam otac, sada imam dvoje djece, divnu suprugu i zdravu porodicu. Druga bi bila Blake i činjenica da još trajemo i da smo prošli kroz mnoge uspone i padove i mnogo izazova i da 2019. počinjemo nastupom na jednom od najprestižnijih mjesta na svijetu.
OLIVER BEJNS: Ponosan sam što se muzikom bavim od dvadesetih do zrelog doba i da smo svi sazrijevali i učinili da budemo poput porodice. Naravno da ima izvjesnih stvari za koje i dalje mislim da bismo ih mogli poboljšati. Nema smisla u tome da ležimo na lovorikama, ali veoma sam ponosan na to što je Blake postigao. Uvijek želim da što više ljudi to doživi, vidi i da nastupamo na mnogim mjestima, za što više ljudi, jer veoma vjerujem da ono što mi radimo je visokokvalitetno i da to radimo dobro. Kada pjevamo, pjevamo dobro, kada radimo harmonije, pravimo ih dobro, kada radimo aranžmane, pravimo ih sa ljudima koji su dobri u svom poslu, koji su vrlo talentovani i koje volimo. Kad god objavimo album, nije to samo album već pravi osjećaj postignuća. Ulažemo vrijeme, napor i ljubav. Veoma sam ponosan i na to da sam kao član ove grupe bio producent tri njena albuma koja smo uspjeli da objavimo na vrijeme, unutar budžeta i da budu visokokvalitetni. To je stvarno teško uraditi, pa i kada smo radili u okviru velike izdavačke kuće to nikada nije bilo tako. Tako da, postoje stvari koje smo naučili tim muzičkim putem i na koje bismo svi trebalo da budemo ponosni.
STIVEN: Lijepo je da još toga slijedi. Tokom godina sretali smo mlade muzičare na početku karijere. Još postoje mnoga pitanja kao što su kako izgraditi karijeru, kako pjevanje iz hobija pretvoriti u posao, ono čime ćete plaćati račune. Kao što sam rekao, uvijek to zahtijeva naporan rad. Ljudi nas smatraju srećnima jer smo bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, ali zapravo je sreća oko 0,01 procenat, ostalo je konzistentan naporan rad. Tako da, kada nas mladi pjevači pitaju kako da opstanu u posli, kažemo im da moraju naporno da rade. Kada nastavite naporno da radite, onda sami gradite sreću. Mali zlatni grumen sreće dolazi jednom. Ne možete se osloniti na to.
Novinarka MNE magazina sa grupom Blake iza scene ,,Pap Laslo Budapest Sportarene”
Kako je to biti nezavisan umjetnik u Velikoj Britaniji?
OLIVER BEJNS: Biću iskren – teško. Svugdje u svijetu je teško, rekao bih. Sloboda koju imate jeste sposobnost da birate sopstvenu sudbinu, ali morate naporno da radite da biste to postigli. To znači da morate da više kontrolišete sve što se dešava unutar posla, benda i gdje birate da idete. Ne pojavite se samo i odradite posao, već ste uključeni u svaki dio. Baš kao večeras, klasičan primjer – ovo je nešto smo planirali mislim od marta ili aprila, ako ne i ranije. Svakako je ovo dogovoreno prije godinu u smislu razgovora sa muzičarima. Sjećam se da sam odlučivao o tome koliki treba da je orkestar i koje pjesme ćemo pjevati bukvalno proteklog proljeća. Naravno, nemate sve i odjednom dobijete to dva mjeseca pred nastup. Pomislite: ,,O, bože! Ne sjećam se što sam radio!“ Za mnoge umjetnike koji nisu nezavisni sve je određeno, organizuje se iza scene. Ovdje je kod nas više riječ o pristupu gdje sami aktivno učestvujemo.
STIVEN BOUMAN: Dobra stvar kada ste nezavisan umjetnik i kada je riječ o aktivnom učestvovanju jeste kada se koncert odlično završi, osjećaj ponosa koji imate u tome što ste postigli veoma je ispunjava. Svi koji imaju malu kompaniju i izgrade je u veliku – to je taj osjećaj. Bila je to uvijek borba, ali bilo je i izuzetnih trenutaka.
Bojana Radonjić
