ART SLAJDER
GORČIN STOJANOVIĆ: Primitivizam je posljedica duboke ljudske nesigurnosti
Gorčin Stojanović proteklih mjeseci boravio je u Podgorici gdje je pripremao predstavu za djecu ,,Mačor u čizmama“. Premijera je bila sinoć. Da iza sebe sada ima još jedan uspješni projekat, pokazale su ovacije, smijeh i poneka suza publike.
Stojanović je prije premijere izdvojio vrijeme za čitaoce Montenegro magazina i u razgovoru pričao o samoj predstavi, Crnoj Gori, primitivizmu i sportu.
Kako je sin Jan reagovao na predstavu ,,Mačor u čizmama“?
– Dopala mu se predstava. Jan, koji ima osam godina, pitao je: ,,A, tata, ono kad mačak ide u, to je on nazvao, gondolu smrti, je li to znači da je umro, da je zauvijek otišao?“. S temom smrti, odlascima on se dosad nije suočavao, osim kao nekom rečenicom u bajci. Komad ima filozofsku dimenziju po dvije osnove. Jedna je tema smrti u komadu. Prva scena je zapravo scena umiranja oca, a pred sami kraj komada i mačak, koji je neka vrsta inkarnacije očeve duše, odlazi. Dakle, nije potrebno da se o tome ovako sad priča sa djetetom, ali to je tabu tema koja se otvara, kao što su seksualnost, nasilje, agresivnost, licemjerje, ljubomora, zavist. To su stvari koje djeca jednu po jednu savladavaju, suočavaju se sa njima tokom odrastanja. Trudili smo se da ne bude nešto strašno i naporno, da smrt bude dio života. Jan je reagovao, hvala Bogu, onako kako sam se nadao da će reagovati. Važno je da je predstava uspjela da djecu emocionalno vodi, jer oni reaguju ako im je nerazumljivo, oni počnu da razgovaraju, da dobacuju, da sačekuju ono što slute da će biti.
U čemu je stvarnost ,,Mačora u čizmama“?
– Moj posao je da na sceni napravim svijet koji će biti moguć i uvjerljiv, a ne kopija ovog našeg svijeta. Inače je to pleonazam, ako vi napravite realističnu kopiju svijeta onakvog kakav jeste. Šekspir kaže da je zadatak pozorišta da pokaže ogledalo u svom vremenu, ali ogledalo nije istina, u ogledalu je desno lijevo, lijevo je desno. Čak i ako banalno kažemo da je riječ o odrazu, taj odraz nikad nije slično realističan, nije preslikavanje. Smisao zadatka kao reditelja je u tome da gledaocu dodirne emocionalni aparat ili intelekt. Najbolje je kada se desi oboje. Mislim da pozornica služi da se upute pitanja, a ne da se daju odgovori. Ono što ja ne volim je da veličinu pozorišta svodite na veličinu televizijskog ekrana. Nije slučajno pozorište trajno. Ono je veća umjetnost od filma. Imati živog čovjeka na sceni i vidjeti ga je toliko uzbudljiva stvar da je ružno to svoditi na štos, anegdotu, sitan realizam ili beznačajan humor. Nemam ništa protiv estrade, samo mi nemojte objašnjavati da su Šekspir i ,,Audicija“ ista stvar. Nisu ni u dodiru.
Koliko je Crna Gora inspirativna za umjetnika poput Vas?
– Meni je žao što nismo uspjeli da radimo ,,Ženski rodoslov“. Taj film je odnio NATO pakt svojim bombardovanjem, na tri nedjelje pred snimanje. Ne samo NATO pakt, moram da kažem. To mi nije prvi put da upoznajem Crnu Goru, ali tad sam je prečešljao. Veličina Crne Gore je u stvari po mjeri čovjeka. Prije neki dan bio je Uskrs i obišli smo neka mjesta – u Petrovcu ne pamtim kad sam bio, zato što je obično gužva ljeti, a nekako je to mjesto u kome nema što da se dešava kao u Budvi, Kotoru. Onda dođem kad me navede put i ležim na jednoj božanstvenoj plaži, zaboravi se čovjek, to je prosto jedno divno mjesto. Pa onda skočiš u Porto Montenegro, moja supruga ga nije vidjela, pa je bilo: ,,U, pa vidi ovo kako je super“. Onda ajmo u Kotor da šetamo, na kraju na Ričardovu glavu da pijemo kafu. Nevjerovatno mnogo tu stvari ima inspirativnih za umjetnost, pa onda i za život. Kad je neko umjetnik, naći će inspiraciju i u pustinji, naći će inspiraciju u sebi. Nije slučajno što ima toliko likovnjaka i pjesnika u Crnoj Gori. Crna Gora uvijek asocira na nešto poetsko i slikovito, ali ono što je važno je što to na onaj ili ovaj način ulazi u ljude. Kad je Jagoš Marković radio ,,Skup“ to je bila posljedica naših dugih razgovora o tome kako izgled Mediteran kada duva bura. Kad je sivo, kad se nebo spusti, kad je neki januar, kad sve djeluje isprano, od odsustva vlage, suvo, ja to znam, jer sam mediteranac po majci, a Jagoš kao Podgoričanin. Nekad je bilo zezanje u bivšoj Jugoslaviji, da svaki Crnogorac zna ,,Gorski vijenac“ napamet. Ne mora da zna napamet, ali zna osnovne stvari koje se tu provlače kao etnos, kao riječ, kao uzbudljivi rečenički sklopovi i to se stalno dešava – stalno neko svjesno ili nesvjesno citira Njegoša. To je ono što je inspirativno, to je ono što je meni uzbudljivo. Nije meni prvi put da provodim dugo vremena u Crnoj Gori. Prođem tu kroz dvorište Gimnazije, ja sam tu stanovao, u Gimnaziji je, ,,by the way“, maturirao moj ćale, prije šezdeset i kusur godina, i tu su neki borovi, neki čempresi, neki mirisi, neki drugi kvalitet neba. Tu je ta Gorica na koju smo se prije neki dan peli. Postoji humor, sve hoću da kažem podgorički, zato što ga ja znam od mojih prijatelja iz Beograda koji su Podgoričani, a koji zna da bude težak, crn, otrovan, ali je izbor duha. Sve to postoji i onda kada ste puni tako nečega i dođete na probu, prosto tako nastaju stvari. Zato je to inspirativno i zato je meni ovo bilo jako lijepo iskustvo.
,,Sve što radim u životu je borba protiv primitivizma“. Kako se boriti protiv primitivizma?
– Ja radim onako kako radim i kad radim koncert Lepe Brene. Uostalom, zato me je ona i zvala, da bi to bilo nešto drugačije. Ne mislim da sam ja tu sad neki fajter koji ide u krstaški rat protiv Pink televizije, ja prosto ne gledam taj kanal i baš me briga. Činjenica je da je primitivizam posljedica duboke ljudske nesigurnosti. Nije biti čovjek tako jednostavno. Ja sam malo antropološki skeptik i vjerujem da je zlo imanentno čovjeku. Ne mislim da se čovjek rađa ni kao tabula raza ni kao samo dobar nego se rađa sa jednim i drugim. Kada govorim o primitivizmu, mislim na nekultivisanost da se nosiš sa svojim negativnim ljudskim emocijama. Lako je biti dobar i u dobru. Ja moram u sebi svaki dan pronaći snagu, način i razlog da, nekom vjera možda pomaže u tome, nekom odmaže, pogotovo ova praktikujuća vjera, sublimiram svoje negativne emocije.
Poznati ste kao veliki ljubitelj sporta. Koji Vam je omiljeni fudbaler?
– Jedan od mojih omiljenih fudbalera je bio i jeste Dejvid Bekam. Njega su uglavnom prepoznavali po frizuri, po modnim detaljima, po supruzi, ali Dejvid Bekam nije imao toliko uspjeha zato što je lijep dečko. Bilo je još lijepih dječaka u fudbalu, koji su reklamu-dvije snimili i nestali. Sjećam se kad sam ga gledao jedan jedini put uživo na stadionu ,,Partizana“, za koji ja navijam, kad je igrao ,,Real“ protiv ,,Partizana“ u ,,Ligi šampiona“ prije 12 godina. I vi sad gledate, tu su možda i najveći fudbaleri tog trenutka – Ronaldo, fantastičan fudbaler, jedan od dvojice mojih najdražih igrača, Zidan, fantastičan, Figo, strašan igrač, Raul i među njima Dejvid Bekam. I sad vidite tu plavuškastu figuru koja je po desnoj strani non-stop. Znate šta je njegov zadatak? Ali, vidite da ga jedno osjećanje odgovornosti, pa to ne može bez uživanja, tjera da se vraća 50 metara nazad. To Zidanu ne pada na pamet, to Ronaldo ne bi ni u ludilu, nije mu ni posao, što neki drugi, okej, urade kad procijene da treba. A onda vidite jednu radilicu, Bekama i Drulović ne dade gol zato što se našao sam ispred Kasiljasa, ali naišao je Bekam odnekud i odnese loptu. Mislim, šta ćeš ti tu, to nije tvoje mjesto, ti nisi bek. A ne, Bekam, pošto je inteligentan igrač, čita situaciju, vidi šta se dešava i trči. Ti misliš ,,a, neće valjda“, i hoće. Njegova tajna je u tome što, kao što se i u ovoj predstavi kaže: ,,rad, rad, rad i samo rad i malo sreće, i ono nešto treće“. To je ono u čemu se radi i u ovoj predstavi. Faktor iks, koji je jedan trenutak, ja ne znam kako to da nazovem, ali, recimo, sublimat nekog jakog osjećanja odgovornosti i ogromnog uživanja. Vi kad uživate u odgovornosti za ono što radite onda ste srećan čovjek. Za mene je režija punoća života.
Bojana Radonjić
