Porto Novi
DRUŠTVO PREPORUKA

ISPOVIJEST: Kako sam se riješio zavisnosti i naučio da cijenim život

Koliko god nekad mislili da su sve priče bivših zavisnika od opojnih supstanci iste, ili da je možda riječ o ljudima slabog karaktera, ljenjivcima i onima koji nijesu znali da naprave drugi izbor, u razgovoru sa malobrojim koji su uspjeli da izađu iz tog začaranog kruga, dolazimo do novih i drugačijih saznanja.  Riječ je ustvari o mnogo jakim i hrabrim ljudima koji su uspjeli da uprkos ništavilu u koje su svojevoljno upali “stisnu petlju” i krenu u borbu koja onda, ispostavlja se, traje cijeli život.

Ova priča koju danas objavljujemo šalje jasnu poruku da snaga ljubavi i podrška mogu i “planine da pomjere”.     

-Bio sam prvi razred srednje škole i veći dio slobodnog vremena sam provodio oko zgrade, oko škole, kako smo tada govorili “po kvartu”. Bio je to urbani dio Podgorice u kojem je živjela srednja klasa. Roditelji su mi bili tipični predstavnici tog doba i tog dijela grada. Sigurni poslovi, sigurne plate.Tata optimista, spreman i svjestan promjena, majka zabrinuta sa snažnom željom da vrijeme stane zauvijek. Etika i vaspitanje su bile glavne teme i glavni roditeljski zahtjevi. Prije toga, u zoni nevidljivog, neizgovorenog, podrazumijevanog, bila je škola i odličan uspjeh. Ja skroz odličan đak. Doduše, podrazumijevanje se srušilo, urušilo i palo na jako niske grane još pred kraj osnovne škole. Imao sam pubertet kao štit i tampon zonu od roditeljskih očekivanja, ali i putokaz za razumijevanje raznih događaja i okolnosti. Puno toga bitnog i nebitnog stalo je u kofer zvani “pubertet”. Niko se nije pretjerano bavio preturanjem ,,sadržaja” – počinje svoju ispovijest danas četrdesetogodišnji Podgoričanin koji iza sebe ima skoro  desetogodišnji apstinentski staž od opijata.

Prisjeća se da osim trougla “ja-škola-roditelji” nije imao nekih većih briga.

-Zapravo sam veći dio vremena posvetio načinima kako se dobro zabaviti. Za tu investiciju olako nađete društvo. S ove distance, razumijem da su sadržaji kući bili prilično dosadni ili ih vrlo često nije ni bilo. Tek po neka priča o moralu. Tako su prvi džoint i marihuana došli “u pravo vrijeme”. Kako to obično biva, poziv stiže od nekog gradskog “blejača” iz kvarta, ali tada zavidne vršnjačke reputacije. Otvorili smo vrata novog svijeta i počeli sa istraživanjem. Smijeh, ogromne količine smijeha, zabave, povezivanja, asocijacija, razumijevanja i čega sve ne. I alkohol je bio “vjerni drug”. Svidjelo nam se. Još bolje smo razumjeli muziku i shvatili te “dublje” nivoe. Tumačili smo do besvijesti note, stihove, izvedbe, basove. Otkrivali nove pravce. Isto je bilo i sa filmovima. Pronašli smo novo razumijevanje sa filmskim junacima, rediteljima, bendovima, sa čitavom scenom. Odlučni u želji da pripadamo toj i takvoj kulturi. Tako je srednja škola protekla u zabavi, istraživanju, alkoholu, cigaretama… Još uvijek sam uspijevao praviti koliko toliko balans u troglu “ja-škola-roditelji”. Naravno da je bilo mnoštvo upozoravajućih događaja. Loši rezultati u školi, neopradvani izostanci, povećani džeparci, skrivanja, sumnje, i po koja nestala “kinta”. U četvrtom srednje mi je tata prvi put našao paklicu trave u džepu. Uspio sam da se provučem sa nekom trapavom konstrukcijom “to je ostalo od nekog lika kod mene sasvim slučajno…” – prisjeća se događaja naš sagovornik.

Ipak, ono što jako dobro pamti je, kaže nedjelja, mart 1999.godine.

-Šetali smo Hercegovačkom ulicom, nas dvoje. Bombardovanje. Vojne sirene za uzbunu svako malo. Odsustvo straha. Strah je boravio u roditeljskim glavama. Mi smo imali važnije odluke, kao i tu nedjeljnu. Sreli smo drugo dvoje i dobili poziv da idemo da “probamo nešto”. Sat kasnije, u nekom stanu u centru grada, na stolu je bila ponuda u vidu linije heroina. U vazduhu pitanje “da” ili “ne”. To “da” će obilježiti moj život narednih desetak godina. Samo prvih dana, možda mjeseci je sve ličilo na zabavu. Cool smo i sada smo ozbiljni pripadnici ovog grada, mislili smo tada. Zavisnički priče su uglavnom iste. Vrlo brzo počele su prave brige. Trougao postaje “četvorougao” “ja-heroin-roditelji-fakultet”. Sa ambicijom da se širi. Sjećam se i prve krize, prve krađe iz roditeljskog novčanika. A bilo ih je kasnije mnogo. I kriza i krađa. I ako ćemo pošteno, svi dotadašnji svjetovi postaju samo jedan. Zove se heroin. Cimanje, bol, patnja, pa opet cimanje, bol, patnja, i tek po malo vremena za druge stvari – kaže danas ovaj uspješan, i od okoline prihvaćen i uvažen, član zajednice.

Kao i većini ljudi koji su imali to problematično iskustvo i njemu je trebalo dosta vremena da shvati ozbiljnost situacije u kojoj se našao.

-Nimalo prijatna spoznaja. Bol dijelite sa istomišljenicima i istodjelatnicima. Drugi vas uglavnom ne razumiju. Ili možda razumiju, tek vi ne razumijete njih. Svakako ste u “velikim g……”. Svakojaki pritisci otežavaju stvar. Dugovi, drugovi, porodica, društvo, niko nije na vašoj strani. Osim strahovi i neizvjesnost. I jedno zrno nade koje će me kasnije izvući iz ovog pakla. Trebalo je puno da se sa tim zrnom povežu i moji roditelji, pa da ono poraste. Do tada, sve nesreće svijeta došle su vam u posjetu. Gomila laži je oko vas, a istina i ljubav kao da su zauvijek otišli na neko drugo jesto, drugu planetu. Više se ne sjećam niti jednog dobrog trenutka. Pogled u tih deset godina je pogled u brlog ludila, traženja i nenalaženja, vapaja i neodazivanja i brojnih drugih suprotnosti. Vidljivi detalji su gotovo uvijek isti, a zovu se: dop, krize, krađe, svađe, subotex, skidanje, ponovo navlačenje, dileri, čekanja, formidali, igle, špricevi, bjekstva, vraćanja, psihijatri, klinike za mentalno zdravlje, dugovi, trejnspoting, psihički lomovi, osude, napuštanja, suicid, crnilo, polutka, komad, mišomor, laži, i tako u krug- kaže on.

Ta bolna i snažna istina “Da, ja sam heroinski zavisnik u ozbiljnom problemu” će se ispostaviti kao početak i otvorena vrata za nova rješenja.

-Istina, poslije toliko vremena. Poslije skoro deset godina. Vrlo brzo, nada i istina su me dovele do ideje o mogućem rješenju. Čuvena vakcina u Moskvi i dr Zobin. Nekako smo za vrijeme heroinskog staža čuli za tu metodu, ali je uvijek smatrali dalekom i nekako kao posljednji stadijum. Nesvjesni činjenice da smo odavno u posljednjem stadijumu. U to vrijeme bilo je to skupo rješenje, ili pak nije ako rješava stvar. Imali smo odluku, a i novac.Sjećam se, bio je novembar baš kao i danas. Moskva velika i hladna. Ta tri dana će promijeniti moj život, i nakon toga početi novo poglavlje. Sami tretman se sastoji iz dva dijela. Prvi liči na neko spiritualno iskustvo i putovanje u više nivoe svijesti. Tako je bar meni bilo. Nije ga lako prepričati i vrlo je lako razumjeti onom ko je iskusio. Drugi dan užasno bolan i parališući. U isto vrijeme i kao pritisak dugmeta koje će zauvijek riješiti vaš problem heroinske zavisnosti. Zbogom i doviđenja.Pa gotovo isti dan i sve više drugi i svaki naredni ispunjeni ste osjećajem slobode. Gospodine Zobin, gdje ste bili do sad? Imao sam novi život. Imao sam sreću da zgrabim taj susret i čuvam ga kao blago. To iskustvo naučilo me da cijenim život, udah i izdah, vazduh, sunce, kišu, hranu, ljude…Mislim da će znati o čemu pričam oni koji su ležali na dr Zobinovom krevetu – kaže sa osmijehom  na licu. 

On ističe da je njegovo “rusko” iskustvo zauvijek riješilo problem zavisnosti, što je kako kaže bio slučaj i sa nekim ljudima sa kojima je bio u kontaktu.

-Nova vrata, novi život, ali i novi ja. Kada sam preživio pakao, valjda ću naći odgovore i na pitanja “običnog” svijeta. Imao sam snagu, volju, ali i podršku. U međuvremenu, smo uspjeli, porodica i ja, da se povežemo kao nikad do tada. Otvorili smo i produbili komunikaciju i to je bilo spasonosno. Razumjeli smo jedni druge, govorili o slabostima i snagama. Učili smo o prihvatanju jedni drugih i naših različitosti. Imali smo sreću da dođemo do vrsnih psihoterapeuta, pa su precesi bili brži i kvalitetniji. Danas sam srećan. Imam porodicu, ženu i djecu. Volim sebe i volim druge. Trudim se da utičem na sadržaj i ritam svakog dana. Uglavnom uspijevam, ponekad i ne. Radujem se malim stvarima, planiram velike. Uspijevam i promašujem.Smijem se i ponekad plačem. Volim ovaj život – zaljučio je na kraju razgovora.

(Tekst objavljujemo u okviru projekta ,,Reci NE svim oblicima zavisnosti“ podržanog od Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija)

I.M.