KOLUMNE
MIRJANA BOBIĆ-MOJSILOVIĆ: Sodoma i Gomora naših rialiti programa
Došla je jesen, djeca krenula u školu, a Srbija se vratila u kuće da gleda rialiti programe na televiziji i da u njima, pradoksalno, pronalazi vrhunsku zabavu. Jer, šta ima zabavnije u životu nego posmatrati kako se ljudi, skupljeni skoro isključivo po principu „od zla oca i od još grđe majke“ danonoćno uzajamno da izvinete, pičkaraju, tuku, pljuju, ponižavaju, mrze i gaze, svlače, pominju polne organe, prljave gaće, pokazuju zadnjice, podriguju, pljuju, prde i psuju?
Sasvim je razumljivo zašto moćne nacionalne televizije ne snimaju drame i serije, ne dovode pred svoje kamere pristojne i pametne ljude pošto pristojnost, vaspitanje, pamet i integritet ne dižu rejting, i „ti ljudi nisu dovoljno filmični“. A škola je, ionako, za gubitnike, agresija je jedino društveno isplativo ponašanje, kome je do morala taj nije razumio moderno doba i nek ode u manastir, pošto ono što svi gledaju- poručuje samo jednu jedinu stvar – pobjedniku je sve oprošteno, čak iako je i tukao i bio tučen. Pare i skandalozna slava, brišu sve. Zato, gazi preko leševa, urlaj, pljuj, psuj, otimaj, preti, lomi, penji se na sto, i pobijedićeš!
Sodoma i Gomora naših rialiti šou programa, međutim, daleko je opasnija od onoga što se na prvi pogled vidi. Daleko opasnije od sve te „stvarnosne proze u direktnom prenosu“ jeste nešto drugo: rialiti programi ovakve vrste osim što pojam integriteta brišu iz vrednosnog sistema, i osim što uporno lome kičmu ionako sluđenom, ojađenom malom čovjeku, i čije ćemo posljedice tek vidjeti, čine jednu strašnu stvar: u svom tom naizgled stihijskom dokumentarizmu ljudskih najnižih strasti, ovi projekti promovišu koncept logora kao vrhunski cilj savremenog čovjeka, i njegovu najbolju moguću sudbinu, kao njegovu prvu i posljednju šansu. Zatvoreni na neodređeno vrijeme, plaćeni da se međusobno mrcvare, ali i da pokažu kako je vrhunski cilj zadovoljiti, odobrovoljiti i nasmijati gospodara. Drugim riječima, opasni, grozomorni eksperiment masovne kontrole uma, koji poručuje da smo svi po malo kurve, nasilnici, zvijeri i bezvrijedna bića.
To što u tim gladijatorskim arenama nema lavova, i što još uvijek nismo vidjeli ubistvo, ništa ne mijenja na stvari. Jer, promijenjen je ne samo jezik nego i smisao javnog prostora, srušene su sve ograde, unutar strogo kontrolisane životinjske farme.
Ugasiti televizor jeste početak revolucije.
Mirjana Bobić – Mojsilović
Izvor: https://www.facebook.com/AllMeCosmetics/
