KOLUMNE
DJECA I RODITELJI: Vaspitna tehnika zvana „Zato što ja tako kažem!“
U današnje vrijeme, jako je važno da djecu tretiramo kao “male ljude”. Nije politički korektno da kažnjavamo djecu, vičemo na njih i ne daj Bože udarimo ih po guzi. Sada se sa djecom mora razgovarati i apsolutno se moraju poštovati njihova osećanja, a o željama i da ne govorimo. Zvuči fer i vrlo civilizacijski napredno, a sve u skladu sa Konvencijom o pravima djeteta (koja je po mom mišljenju odlična i neophodno ju je poštovati).
Da se vratim nekih petnaest godina unazad. U tom periodu, u našoj zemlji su konačno postale dostupne razne savremene knjige o vaspitavanju djece – koje su mladi roditelji poput mene čitali kao da će načiniti veliku životnu grešku i upropastiti svoje potomstvo ako iz više knjiga ne prouče kako se dijete “stavlja u time-out”. Za manje upućene (nadam se da vas ima) time-out je zapadna verzija “stajanja u ćošku” samo bez ćoška (to ponižava dijete). Suština je ista – da se dijete ne zabavlja i da “razmisli o svojim postupcima” dok stoji u mjestu tj. u izolaciji. Sa mojim sinom – ovo nije imalo efekta (negdje kada je on već prerastao uzrast ove vaspitne mjere, pročitala sam da ova mjera nije baš za svako dijete). Svi želimo najbolje za svoje dijete i svi želimo da budemo najbolji roditelji kojima će se dijete uvijek obratiti kada mu je potrebna pomoć i najmanje što možemo je da pročitamo nekoliko (5-25) knjiga o roditeljstvu… zar ne?
Postoji u knjižarama i dobrih i korisnih knjiga (mogu vam preporučiti) ali moram priznati većina danas daje takve savjete da u uzrastu od 7 godina poželite da potegnete argument “kada sam ja bila mala mi nijesmo smjeli…..”. Sve knjige i svi časopisi o roditeljstvu potenciraju razgovor sa djecom kao da smo u najmanju ruku sa njima ravnopravni. Još kad se nadjete u poziciji da stalno nešto svom mališanu objašnjavate i upućujete ga u to kako svijet funkconiše, u stvari nijeste više ni ravnopravni – vi ste svom djetetu na usluzi da odgovarate na pitanja. U šetnji, na plaži, na semaforu ili pred spavanje, ovo je sasvim ok zabava i čini vrijeme provedeno zajedno kvalitetnim. Ali kada treba da se krene u školu u 7h ujutru, kada treba da napiše još dvije strane linija u svesci ili nauči lekciju o vrstama erozija zemljišta – vjerujte mi uopšte vam neće biti do objašnjavanja i odgovaranjanja na pitanje “zašto”.
Kao i svaka super moderna mama i ja sam upala u zamku sačinjenu od velikog samoštoavanja djeteta i njegove slobode da svoju znatiželju ispoljava na svakom koraku. Na predškolskom uzrastu bila sam preponosna količinom njegovog znanja i širinom kojom razmišlja. No situacija se mijenja kada vaš ponos krene u školu i puno toga mora – nemate vremena za svako pitanje zašto.
Zašto moram sjutra u školu?
Zašto ne mogu da ostanem kod kuće?
Zašto ne nazoveš učiteljicu i kažeš da sam bolestan – kako nijesam, muka mi je od škole?
Zašto moram da povraćam ako mi je muka pa tek onda mogu da ostanem kod kuće?
Zašto ja ne mogu da idem na godišnji odmor kao ti – vidiš kako ti sjutra ne ideš na posao?
Hoću ja da radim, a ne da idem u školu – kako misliš ne mogu, još sam mali?
Zašto djeca ne mogu da rade? To nije fer!
Je li shvatate koliko ovaj razgovor može da ide u nedogled. Vi volite svoje dijete i ne želite da ono pati i da bude nesrećno u školi i da ima “loš dan”. Želite da vaše dijete bude srećno i da ima slobodu da razvija sve svoje potencijale u najboljem okruženju i zato ste ga naučili da kritički posmatra svijet i slobodno pita “zašto” kad god nešto ne razumije – ljubi ga majka.
Pitanja “zašto?” djeca će često koristiti i za manipulaciju (pred spavanje se jedan broj klinaca pretvori u voditelja kviza ispitujući svoje roditelje dok ovi ne budu potpuno iscrpeljeni odgovaranjem). Važno je – zapravo – najvažnije je da svoje dijete poznajete i da znate kada je zaista znatiželjno, a kada vas manipuliše i odgađa svojim pitanjima neku aktivnost (detaljnije ću o dječijoj manipulaciji drugi put).
Kada je ovaj drugi slučaj u pitanju, najbolji lijek je rečenica – pogađate “Zato što ja tako kažem!”. Tu se priča završava. U školu se mora ići, jakna se mora obući ili šta god da postaje predmet bespotrebnog i bezciljnog razgovora prekida se. To znači da vi ipak nijeste na usluzi i nijeste wikipedija za svoje dijete već roditelj sa autoritetom i vaša je posljednja čak i kada djetetu nije jasno zbog čega.
Da li će to imati kobne posljedice po njegovo samopoštovanje? – neće!
Da li će taj odgovor emotivno osakatiti vaše dijete? – neće!
Da li ste zbog takvog odgovora loš roditelj? – ni slučajno!
Da li je ovaj odgovor politički korektan? – nije, ali to su vaša djeca koja imaju zadatak da pokušaju da pomjeraju granice, a vi imate zadatak da te granice odbranite (kao svaki dobar graničar – roditelj)
Da li ovaj odgovor možete da koristite kad god poželite? – nije preporučljivo. Kao što sam već rekla – odlično je kao odbrana od dječije manipulacije, ali to ne znači da treba da ponavljate kao pokvarena ploča “zato što ja tako kažem!” u svakoj situaciji. Djeca zaista treba da saznaju od vas sve što mogu o svijetu koji ih okružuje i to možete i treba da im priuštite npr u trenutku dok oblače zimsku jaknu – ”zato što je mama rekla da obučeš jaknu!”
Autor: Tatjana Atanasković
Izvor: Psihoterapija u fotelji/detinjarije.com
