KOLUMNE
LJUBAV, SEKS I OSTALO: TV kao anestezija bolne realnosti
Piše: Dr Jovica Dostinić
Ne bih mogao da se sjetim kada je to tačno bilo. U svakom slučaju, ja još nisam išao u školu, a Nil Armstrong se još nije bio prošetao mjesecom. Ali, živo se sjećam prizora, kada je moj đed Karlo u kuću unio kockastu spravu i postavio je na počasno mjesto u dnevnoj sobi. Baba Vuke je prethodno uglancala vitrinu i ukrasila je ručnim radom. Sve je odisalo atmosferom sakralnog obreda. Kada smo se udobno smjestili na kauč, đedo je pritisnuo određeno dugme i na ekranu tehnološkog čuda zvanog televizor, pojavio se snijeg. Onda je đed okretao jedno drugo dugme, sve dok se na ekranu nije mogla razaznati najavna špica Prvog programa italijanske televizije. Opčinjeni magijom savremene tehnologije, sa nevjericom i divljenjem, satima smo buljili u taj jednolični prizor. Godine su prolazile, broj televizijskih programa se uvećavao geometrijskom progresijom, a ja sam nastavio i dalje, sa onom istom fascinacijom da buljim u kutiju. Sve dok nisam shvatio da sam postao zavisan. Neko je izračunao, da prosječan šezdesetogodišnji Amerikanac, petnaest godina života provede buljeći u kutiju. Kutija se u međuvremenu stanjila do ploče, ploču će uskoro zamijeniti hologramski projektor, ali fascinacija televizijom ne prestaje. U čemu je tajna ? TV nam prenosi informaciju slikom i zvukom. Na taj način je zaposjednuto preko devedeset odsto naših čulnih kapaciteta. Kada se tome doda miris, ukus i tekstura hrane i pića koje konzumiramo dok zavaljeni u fotelju gledamo TV, onda smo praktično svim čulima u programu. Dok pasivno primamo ono što nam se servira, naše misli su isključene. To svakako donosi izvjesno olakšanje jer nas lišava pritiska vezanog za svjesno promišljanje problematike svakodnevnog života. TV, alkohol i lijekovi za smirenje su najčešća sredstva za kojima posežemo da bi smo anestezirali bolni doživljaj realnosti. Što dublje tonemo u hipnotički trans, prepuštajući se uticaju pokretnih slika, to više slabi naša kritičnost. Dobrovoljno postajemo zamorci u eksperimentu koji se zove ispiranje mozga. Političke partije, grupe sa posebnim interesima i reklamne agencije, ne pitaju koliko koštaju minuti programa rezervisani za ekonomsku propagandu (a radi se o ogromnim sumama novca) jer znaju da se svaki cent uložen u reklamu vraća multipliciran, kroz aktivnosti posthipnotičke sugestije. Narkotičko djelovanje televizijskog programa, osnov je za razvoj zavisnosti od TV-a. Upitajte se da li je prva stvar koju uradite kada uđete u kuću, grozničavo treženje daljinskog i paljenje TV-a ? Da li vam se već dogodilo da nakon gašenja TV-a osjetite prazninu, tugu ili krivicu ? Da li vam se dešava da prebacujete programe od prvog do posljednjeg, pa kada to završite, opet sve iz početka ? Da li ste se već upitali zašto gledate program kad vas ionako ništa ne interesuje, ali vam i dalje ne pada na pamet da ugasite TV ? Ako je nešto od ovoga tačno, moguće je da ste postali zavisni. Televizija, sama po sebi, niti je dobra, niti je loša. Ako se pridržavamo određenih principa, možemo je napraviti dobrom. Najbolja je kada je uopšte ne gledamo. Ima ljudi koji to uspijevaju i zbog toga nikada nisu zažalili. Ako baš morate, onda je najbolje da iz programske ponude unaprijed izaberete šta ćete gledati. Sistematski preskačite TV dnevnike i emisije koje se bave politikom. Ako vam to pođe za rukom, primjetićete poslije izvjesnog vremena, kako ništa niste propustili (iste face, iste teme, iste laži). Od filmova birajte komedije koje karikiraju ljudsku glupost i uče nas da ništa ne treba shvatati previše ozbiljno. Ponekad pogledajte i poneku dramu jer su i „negativne“ emocije hrana za dušu. Najbolje je gledati emisije iz kojih se nešto može saznati o nauci, prirodi, kulturi i umjetnosti. Emisije koje se bave istorijskim temama preskačite jer od istorije nikada niko ništa nije naučio, pa nećete ni vi. Sport nije zdrav kada se gleda na TV-u, nego kada se rekreativno trenira. Kada vidite reklame, naprevite pauzu u gledanju ili isključite ton. Reklame su opasne, ne samo zbog štetnog sadržaja koji nam nude, već i zbog brzine kojom nas bombarduju informacijama, a to oštećuje našu pažnju. Kad dugo sjedite ispred televizora, povremeno skrenite pogled sa ekrana, obratite pažnju na disanje ili na neki drugi način prekinite hipnotički efekat televizijskog medija. Gledajte da ton ne bude jači nego što je nužno. Televizor se može koristiti i kao radio, koji je daleko bezopasniji medij jer nas manje okupira. Jednostavno nađite neki muzički program koji šalje dobre vibracije. TV ne bi smio biti u spavaćoj sobi. Postarajte se da između gledanja televizijskog programa i odlaska u postelju, napravite pauzu jer ćete tako obezbijediti kvalitetniji san.
