KOLUMNE
KETLIN PARKER: Alkoholizam je ,,nasljedan”
Ketlin Parker
Odrekla sam se alkohola 4. januara iz nekoliko razloga. Imam Vašu pažnju, zar ne? Ovo je zbog toga što ljudi koji uživaju u piću uvijek znatiželjno gledaju one koji su prestali. Znam da sam ja oduvijek bila takva.
To je tako, jer većina nas ,,upijača”, posebno nas koji volimo vino i posebno majki, brinemo da možda i suviše uživamo u piću. Vino je elegantan dar sa više nivoa, a najvažniji je taj što nama poklonicima dopušta da kažemo da se mi zapravo ne opijamo od njega, već, kako kažu drugi za nas, ,,mi samo pijemo vino”. Dodatno, vino dolazi u atraktivnom pakovanju sa pametnim imenima, u boci za dvoje, zapušenoj poricanjem. Za razliku od viskija ili piva, stvari za pijanke kauboja i članova bratstava, vino nosi dah civilizacije. Isus je vodu pretvarao u vino, pa je stoga sveto. Francuzi piju vino, zbog toga je onaj koji to radi sofisticiraniji.
Ispijanje vina dolazi sa sopstvenim složenim protokolom, uključujući svjetlucajuće čaše, sopstveni elitni jezik, ceremonijal i muškarce koji poput svještenika bujno opisuju atribute i karakteristike grožđa koje je žrtvovalo svoju kožu za naše iskupljenje na zalasku sunca. Ispijanje vina je religija, somelijer je njen prvosvještenik. Mi, konosijeri, smo kongreganti koji izučavamo godišnja doba i sorte sa poštovanjem. Naša djeca postaju akoliti u svetoj zajednici ispijanja.
To me dovodi do razloga zašto pišem ovu kolumnu. Iz nekog razloga, tokom ove svete sedmice, vodila sam slične razgovore sa nekoliko žena koje su prestale da piju alkohol, bar kada su kući. Razmjenjivale smo vesele, ali i predostrožne anegdote o našoj djeci i roditeljskim iskustvima.
Jedna je bila o dječaku koji je sjedio za stolom sa čašom punom mlijeka za sve osim za majku, koju je čekala čaša vina. Druga priča govorila je o djetetu koje je u prostoriji ispunjenoj ljudima izreklo da njegova majka toliko voli vino da ga se nikada ne bi mogla odreći zarad Časnog posta. Sve smo se smijale, jer za mnoge, to je istina. Mi volimo svoje vino. Skoro da sam mogla da čujem frazu koja je odzvanjala dolinama: ,,Nemojte ni početi da mi govorite da ga se odreknem. Nakon toliko decenija posvećenog ispijanja vina, kako da to uradim? Osim toga, kao što moj unutrašnji dio ne može da odoli daljem postavljanju rekorda, možda počnem da uživam u samo jednoj ili dvije čaše vina ubuduće”.
Međutim, evo odlike sa razlikom: moja djeca su odrasli ljudi. Više ne gledaju svaki moj pokret kako bi naučila kako bi trebalo da žive. Ali, mnogo godina upravo su to činila i poželjela sam tada da im budem bolji uzor.
Istorija se ponavlja u porodicama. Naučila sam da pijem od oca koji mi je sipao koktele još kao tinejdžerki. Moja sjećanja na naša nevjerovatna druženja kada mi je majka preminula u 31. godini mogla bi se nazvati: ,,Njemu je bilo potrebno društvo; meni je bio potreban plamen”.
Moje pijančenje nije prestajalo svih posljedičnih godina, osim tokom trudnoće, bolesti ili povremeno kako bih sebi dokazala da mogu da stanem sa time. Najvećim dijelom, moja čaša odluke imala je cijev i provodila sam veličanstvene večeri na mnogim tremovima u razgovoru sa prijateljima proslavljajući čuda svega. Moji sin i posinak bili su svjedoci ovih rituala i razvili su sopstvene.
Na ovo priznanje naveo me je nedavni blog Ejmi Džojs za ,,Postov” odjeljak ,,O roditeljstvu”. Tema je bila o tome kada da počnete sa djecom da razgovarate o opijanju maloljetnika. Istraživanje, koje su uradili organizacija ,,Majke protiv vožnje u pijanom stanju” i Fond za nacionalno osiguranje, pokazalo je da trećina roditelja čeka kada dijete napuni 14 i 18 godina da razgovaraju o tome, dok je oko 30 odsto osmogodišnjaka već probalo alkohol.
Djeca iz drugog ili trećeg razreda osnovne škole već su počela da stvaraju pojam o alkoholu. To je godište kada ,,Majke protiv vožnje u pijanom stanju” preporučuju da se djeci govori o napijanju. Pa ipak, od osam problema koje štete društvu na spisku ove studije, roditelji rangiraju opijanje kao sedmo, iza problema koje uključuju seksualno zlostavljanje, saobraćajne nesreće ili neplaniranu trudnoću, a koje opet imaju veze sa alkoholom.
Što se tiče našeg ,,Holmark” pristupa odnosima i vrlinama, organizacija ,,Majke protiv vožnje u pijanom stanju” označila je 21. april kao Dan razgovora sa djecom o opijanju. Pretpostavljam da jedan dan godišnje jeste početak, ali ima isti efekat kao jednogodišnje bogosluženje ili komercijalno sankcionisano poštovanje majki, očeva i valentina, koje nas oslobađa od zanemiravanja tokom ostatka godine.
Iskustvo mi sugeriše bolji tok – jednostavno, ako ne ponekad i zastrašujuće pravilo prirode, koje istrajava kroz vrijeme: ,,Ono što majmun vidi, majmun uradi”.
(Kolumna Ketlin Parker za ,,Vašington post” pod nazivom ,,Šta roditelji uče djecu o opijanju?”)
