PREPORUKA ZDRAVLJE
UOČI SVJETSKOG DANA ZDRAVLJA: Aktivnosti DZPG i poruka Instituta koju vrijedi pročitati
Dom zdravlja Podgorica i ove godine brojnim aktivnostima obilježiće 07. april – Svjetski dan zdravlja.
Zdravstveni timovi Doma zdravlja Podgorica, u petak, 07. aprila, u vremenu od 11 do 17 sati, na punktu na Trgu Svetog Petra Cetinjskog zainteresovanim građanima davaće stručne savjete kako da, primjenom zdravih stilova života, čuvaju svoje zdravlja i preveniraju najčešće hronične nezarazne bolesti. Takođe, biće organizovano mjerenje šećera u krvi i krvnog pritiska, a dijeliće se i edukativne brošure i flajere.
Ovogodišnji Svjetski dan zdravlja posvećen je depresiji i obilježava se pod sloganom: ,,Depresija, hajde da razgovaramo”.
Foto: djr.gov.me
Poruka
Depresivni poremećaj je jedan od najčešćih psihičkih poremećaja današnjice i predstavlja značajan problem na području mentalnog zdravlja, patnju za oboljelu osobu i njenu porodicu i težak ekonomski teret za svako društvo. Broj osoba s depresivnim poremećajem kontinuirano raste od početka prošlog vijeka u svim razvijenim zemljama svijeta. Epidemiološke studije pokazuju da 3-4% populacije boluje od težih, a 1,5-2% od blažih oblika depresije. Prema procjenama SZO, od depresije pati više od 350 miliona ljudi svih uzrasta širom svijeta, što čini da danas depresija predstavlja na ukupnom nivou četvrti, a u populaciji žena drugi najveći zdravstveni problem. Procjenjuje se da će depresivni poremećaj do 2020. godine postati drugi po veličini svjetski zdravstveni problem, a u populaciji žena zdravstveni problem broj jedan.
Depresija se danas prepoznaje kod djece, adolescenata, mladih ljudi, osoba srednje i treće životne dobi i kao komorbiditet kod brojnih tjelesnih i psihičkih bolesti i poremećaja. Žene češće obolijevaju od muškaraca, odnos je 2:1. Tačan razlog za to se ne zna, ali je pretpostavka da tome doprinose hormonske promjene, trudnoće i porođaji, te predodređenost životnih uloga. Najmanje svaki deseti čovjek ima šansu da jednom u životu oboli od depresije. Najčešće se javlja u 40-im godinama života. U dobi iznad 60 godina javlja se 10% depresija, što ponekad predstavlja dijagnostički problem naspram demencija. Nema značajnije razlike u učestalosti javljanja između različitih rasa, niti je opažen značajniji uticaj socio-ekonomskog statusa.
U Crnoj Gori procjena broja novooboljelih sa dijagnozom depresivnog poremećaja, po podacima iz zdravstveno-informacionog sistema, za 2015. godinuje 1984 pacijenta, a za 2016. godinu 1880 pacijenata. U domovima zdravlja u periodu 2011-2015. udio posjeta pacijenata sa ovom dijagnozom u odnosu na ukupan broj oboljelih u grupi oboljenja „Duševni poremećaji i poremećaji ponašanja“ iznosio je u prosjekuoko 25%. Po podacima Instituta za javno zdravlje na bolničkom liječenju bilo je: 346 oboljelih 2011. godine, 287 bilo ih je 2012, 248 zabilježeno je 2013, 237 bilo ih je 2014, a 2015. godine bilježi se 238 oboljelih.
I kod nas žene češće obolijevaju nego muškarci. Najviše oboljelih je u dobnoj grupi 50-59 godina, zatim u dobi od 40-49 godina i od 60-69 godina. U navedenom periodu, 2011-2015. godine u odnosu na ukupan broj liječenih od depresije, na bolničkom liječenju bilo je od 6% do16% osoba životne dobi 20-39 godina.
Depresija je bolest sa značajnom smrtnošću. Podaci govore da i do 15% depresivnih osoba počini samoubistvo. Koliko je značajna ova povezanost govori i podatak da suicid predstavlja drugi vodeći uzrok smrtnosti u populaciji mladih od 15 do 29 godina. Stoga depresija zahtijeva ozbiljan pristup, što ranije prepoznavanje i adekvatno liječenje da bi se izbjegle moguće pogubne posljedice. No, kompleksnost depresivnog poremećaja nije dovoljno poznata, što se odražava na mogućnosti i tačnost dijagnostikovanja i liječenja. Depresija je bolest sa bezbroj lica koju nerijetko nije lako uočiti ni razlikovati. Procjene govore da je depresivni poremećaj neprepoznat u čak 50% slučajeva, neliječen u 75% (u pojedinim državama čak i u 90% slučajeva), nedovoljno liječen u 90%, a adekvatno liječen tek u 10% slučajeva. Glavne prepreke za uključivanje većeg broja oboljelih u tretman su nedostatak resursa za tretman i adekvatno obučenih zdravstvenih radnika i saradnika, te socijalna stigma povezana sa poremećajima mentalnog zdravlja. Barijeru za efikasan tretman predstavlja i neadekvatna procjena bolesnika. U zemljama svih nivoa razvijenosti, osobe koje pate od depresije su nerijetko neadekvatno dijagnostikovane, dok se drugima neopravdano pogrešno postavlja dijagnoza depresije i propisuje terapija u formi antidepresiva. Naročito kod djece depresija se često ne prepozna, jer se rjeđe ispoljava uobičajenim simptomima. Pored toga, djeca ne mogu izraziti svoje osjećaje riječima, ona pokazuju svoju tugu ponašanjem kao što je razdražljivost, gubitak interesa za školu, slabiji rezultati, izbjegavanje grupnih aktivnosti, česte žalbe na somatske bolove, najčešće glavu ili stomak.
Depresija je sindrom koji karakteriše:
• nemogućnost uživanja i doživljaja zadovoljstva
• neraspoloženje, odnosno intenzivno tužno raspoloženje
• smanjena energija, bezvoljnost, gubitak motivacije i interesovanja
• tjeskoba, negativne, „crne“ misli
• poremećaj funkcionisanja autonomnog nervnog sistema što se odražava na spavanje (naročito rano buđenje), apetit, tjelesnu težinu, seksualne potrebe
• kognitivni simptomi u vidu otežanog mišljenja i koncentracije, oslabljenog pamćenja
• osjećanje bezvrijednosti
• hronični umor, oslabljena intelektualna i fizička efikasnost
• poremećaj socijalnog i porodičnog funkcionisanja
• skonost glavoboljama i drugim bolnim tjelesnim senzacijama
• razmišljanja o smrti i samoubistvu
• gubitak strpljenja prema bliskim osobama
Iako se često neopravdano zanemaruje i pripisuje „slabom karakteru“ ili „nedostatku snage volje“, depresija boli jače od mnogih drugih tjelesnih bolesti. Mnogi stručnjaci smatraju da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo s kojim se može suočiti. Depresija je bolest koja se mora liječiti, jer utiče na ukupan život bolesnika,a ako se ne liječi sve se više pogoršava, a pogoršava i ishod mnogih drugih bolesti. Oboljeli od depresije žive kraće ne samo zbog visoke stope samoubistava, već i zbog veće učestalosti bolesti srca, dijabetesa, cerebrovaskularnih bolesti.
Depresija najčeće počinje gotovo neprimjetno, može početi nelagodom u društvu, kada se obični socijalni razgovori čine ispraznim. Vremenom sva životna postignuća izazivaju samo kratkotrajnu radost ili je osoba čak i ravnodušna prema njima, a kako bolest napreduje dolazi se u zonu duboke tuge i potpune nemogućnosti radovanja, što se kod mnogih oboljelih najčešće shvati kada ni osmijeh vlastite djece više ne može izazvati radost. Nemogućnost radovanja od srca je najčešći simptom, važan u ranoj dijagnozi i gotovo obavezan u svim tipovima depresije. Tuga koja traje ukazuje da se bolest razvila, a prije ili kasnije javlja se i strah, i gotovo svaka obaveza i misao postaju praćeni strahom, koji bolesnik osjeća kao strano tijelo u sebi. Često je praćen pritiskom u grudima, uz pojačan rad srca, znojenje i drhtanje. Strah se hrani još jednim simptomom depresije – „crnim“ mislima. U razmišljanju depresivnog bolesnika sve je opasno i sve može loše završiti. Daljim razvojem bolesti katastrofične misli se sve više nameću i doprinose jakom osjećaju patnje. Oboljeličesto zapostave i brigu o sebi pa čak i sopstvenu higijenu, a strah od bolesti i smrti stalno je prisutan.
Faktori koji doprinose depresiji i prevencija
Depresija je rezultat složene interakcije socijalnih, psiholoških i bioloških faktora.U objašnjenju faktora koji doprinose njenom nastanku ne postoji jedinstven odgovor. Poznata je uloga neurotransmitera (nervnih prenosnika), a najviše podataka ima o smanjenju aktivnosti serotonina u dijelovima mozga koji su odgovorni za osjećaj sigurnosti, odlučnosti, društvenosti, optimizma, samopoštovanja, životne radosti i psihičke snage. Težak život i stresovi takođe doprinose razvoju depresije tako što hormoni stresa uzrokuju propadanje nervnih ćelija u pojedinim djelovima mozga, pa ljudi koji su doživjeli neželjene životne događaje (nezaposlenost, gubici, žalost, psihičke traume) imaju veće šanse da razviju depresiju. Kod mnogih postoji i nasljedna sklonost, a faktori koji povećavaju rizik nastanka depresije su još i alkoholizam, pušenje, upotreba droga, teške tjelesne bolesti, crte ličnosti kao pretjerana samokritičnost, opsesivnost, nisko samopoštovanje, pesimizam, zavisnost o drugima.
U svijetu se pokazalo da preventivni programi u zajednici mogu značajno smanjiti obolijevanje od depresije, poput školskih programa koji imaju za cilj učenje i poboljšanje obrazaca pozitivnog razmišljanja kod djece i adolescenata te jačanje samopouzdanja i samopoštovanja. Od koristi su i preventivni programi za osobe koje su pod povećanim rizikom od razvoja depresije, kao što su programi za roditelje djece sa smetnjama u razvoju ili ponašanju, programi za starije osobe, psihosocijalne intervencije za osobe pogođene prirodnim katastrofama ili ratovima, i sl. Od značaja za širu zajednicu su i programi usmjereni podizanju svijesti zajednice da mentalne bolesti nijesu sramota za osobu i za porodicu. Na individualnom planu, pojedine forme depresije je moguće prevenirati, dok druge nije (one koje su uzrokovane hemijskim poremećajima u funkcionisanju mozga). Ipak, moguće je umanjiti ili olakšati posljedice depresivne epizode na život oboljele osobe. Neke od korisnih strategija su:
• usvojiti dobre zdravstvene navike – zdrava i redovna ishrana i fizička aktivnost
• naučiti i usvojiti zdrave obrasce mišljenja i ponašanja – naučiti voljeti sebe (to nije sebično), naučiti ugađati sebi, a ne samo drugima (ni to nije sebično), naučiti uživati u životu i malim stvarima (a ima ih puno), nagrađivati se za uspjehe (pa makar i običnim malim stvarima), te prihvatiti i neuspjeh i gubitak (ponovo pokušati, prihvatiti što se ne može promijeniti i promijeniti što se može)
• naučiti i praktikovati strategije kontrole stresa i jačanja lične otpornosti i samopouzdanja
• razvijati i njegovati autentične društvene veze, sa ljudima koji nas zaista čuju, razumiju i uvažavaju i kojima ćemo se bez ustručavanja obratiti u trenucima krize i potrebe.
• odvojiti vrijeme za druženje i zabavu i za stvari koje nam pričinjavaju zadovoljstvo
• izbjegavatipretjerano izgaranje na poslu, uz odgovoran odnos prema zadacima i obavezama
• upoznati znake i simptome depresije i na najranije znake problema potražiti tretman kako bi se izbjeglo pogoršanje, i otvoreno upoznati ljekara sa svojim tegobama i osjećanjima.
Najuspješnije liječenje postiže se kombinacijom psihoterapije i farmakotrapije, dok se blaže forme depresije mogu uspješno tretirati psihoterapijskim tehnikama poput kognitivne psihoterapije ili racionalno-emocionalno-bihejvioralne terapije. U razvijenim društvima odlazak psihoterapeutu, psihologu ili psihijatru predstavlja stvar prestiža i brige o sebi, dok se u našoj sredini još uvijek stigmatizuje. Prognoza liječenja za većinu oboljelih od depresije je dobra i oni se uspješno vraćaju svojim svakodnevnim aktivnostima.
Kako se većini bolesnika može pomoći, možda i ovaj tekst podstakne nekog čitaoca da i sam potraži stručnu pomoć, kažu iz Instituta za javno zdravlje.
