Mađarski režiser Bela Tar boravio je juče u Podgorici kao gost Boka Art & Film Festivala na završnom događaju BAFF programa 2016/2017 ,,Adaptacije”.
Kraj projekcije njegovog filma ,,Verkmajsterove harmonije” u KIC-u ,,Budo Tomović” dočekan je aplauzom. Publika je bila pod jakim utiskom, izlazeći iz sale uz duboke uzdahe i suze.
Uslijedio je razgovor sa Tarom koji je vodio filmski kritičar i novinar Vuk Perović.
– Želim da vas pomjerim, dotaknem filmom, hoću da shvatite kako ja vidim svijet. Naravno da se ne morate složiti sa mnom, naravno da možete da odete iz sale. Zbog toga i radim mali uvod u filmovima. Prva scena postoji samo da bih se pozabavio vama. Ovo je stil, ovo je tema, ako želite da odete, to učinite sada. Ako ostanete, nikada nećete željeti da odete – kazao je Tar i upravo to se, kako smo gore naveli, desilo i u Podgorici.
Tar ističe da mu je svaki film različit, a ono čime ih je započinjao bila je ideja, inspiracija.
– Mora nešto da me dotakne. Kod glumaca me interesuje njihova stvarna ličnost. Ne volim kad glume. Kažem im: ,,Ne glumite, samo budite ono što jeste” – ispričao je Tar.
Scenario nije koristio.
– Ne znam šta će mi, jer to su sve samo riječi. One vam ne pomažu u pronalaženju lokacije, jer lokacija je prostor. U tom prostoru su stvarni ljudi i sa njima morate kreirati stvarne situacije. Akcija dolazi od glumaca, ne od scenarija – kazao je Tar.
Ni priča ga ne zanima, jer ,,pravimo jednu te istu priču od vremena Starog zavjeta”. Pitanje je, dodaje, samo kako se mi odnosimo prema toj priči.
Proizvodnja filmova je, kaže, danas industrija.
– Zar ne mislite da proizvodimo u današnje vrijeme previše automobila ili cipela? I dalje sam ubijeđen da film nije dio šou biznisa, već da je umjetnost. Studentima uvijek govorim: ,,Ne vjerujte da ste umjetnik. Umjetnik se postiže. Potrebno je vrijeme. Ljudi će vas nazvati umjetnikom, vi to za sebe ne smijete da kažete.” – rekao je Tar.
Iz publike je potom dobio pitanje: ,,Znači, niste se šalili kada ste rekli da ćete prestati da snimate filmove?”.
– Da, ja sam ozbiljan mladić. Gotovo je s tim. Dobro se osjećam. Još sam zavistan od filmova, ali to ne znači da ću uzeti kameru u ruke. Zatvorio sam ciklus ,,Torinskim konjem”. Za pravljenje filma potrebna je svjetlost, a svjetlosti više nema – odgovorio joj je.
Pravila su tu da budu kršena.
– Svi koji su pomalo ozbiljni stalno su kršili pravila. Ako ih ne kršite, samo ste dosadni konformista – rekao je.
U filmskoj školi u kojoj je radio četiri i po godine u Sarajevu, bilo je studenata iz svih krajeva svijeta. Oslobađanje je bio ključ njegovih predavanja, kao i razumijevanje svakog učenika.
I sam je, dodaje, imao odličnog profesora na Akademiji koji mu je rekao da je za njega bolje da ne sjedi u učionici i sluša sve njih, pa je tako Tar tokom te četiri godine snimio dva filma.
Knjiga koja ga je inspirisala da napravi prvi film je ona zemljaka Lazla Kražnahorkaija ,,Satantango”, dok od režisera cijeni rad njemačkih impresionista, kao i Godara, Fasbindera, Hičkoka.
– Oni ne mogu uticati na moj rad – pojasnio je Tar.
Za odnos između sebe kao autora i publike kaže da zbog toga što koristi novac od njihovog poreza, mora za te osobe da pravi dobre filmove. Vjeruje i da je publika inteligentna i osjetljiva kao i on.
U sali su bili studenti Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja, zatim režiser i direktor Crnogorske kinoteke Andro Martinović, te režiseri Draško Đurović i Marija Perović.
– Idite i snimajte filmove i ne slušajte ikoga. Budite svoji, vjerujte u sebe i osluškujte život, ono što se dešava pred vama, na ulici, čitajte novine, pratite što je glavni problem u društvu. Prvo morate da razumijete svijet, a onda da oslušnete kako se osjećate. Mora to biti vaš stil, jer svi smo jedinstveni i svako od nas ima različit porodični istorijat. Kršite pravila. Možete snimati i telefonom i nemojte mi govoriti da ne snimate jer čekate novca. Da sam ja to radio, još bih bio na prvom filmu – poručio je Tar studentima i dobio gromoglasan aplauz.
Podršku ovom projektu dalo je Ministarstvo kulture, u saradnji sa Fakultetom dramskih umjetnosti na Cetinju i podgoričkim Kulturno-informativnim centrom.
Tekst i foto: B.Radonjić