KOLUMNE
ZORAN MILIVOJEVIĆ: Ljubav: potreba ili želja?
Na pitanje da li je ljubav – da se voli i da se bude voljen – osnovna ljudska potreba, većina bi odgovorila potvrdno. Međutim, ako primijenimo strogu definiciju potrebe, da je ona ono bez čijeg zadovoljenja ljudi umiru, tada je jasno da odrasli čovjek koji dugo vremena nema ljubav neće umrijeti zbog toga. Bez ljubavi osoba sigurno neće živjeti kvalitetno, biće usamljena bez ljudi za koje je emocionalno vezana i vjerovatno će imati kraći životni vijek. Zato kažemo da je za odraslu osobu ljubav želja, a ne potreba, dakle nešto bez čijeg ispunjenja se može, ali sa čijim ispunjenjem čovjek ostvaruje sebe u emocionalnom smislu.
Kada su djeca u pitanju, ljubav i sve ono kroz šta se ljubav prema djetetu izražava jeste djetetova potreba. Ne samo da se dijete bez ljubavi ne može razvijati pravilno već su brojna istraživanja pokazala da je kod teško zanemarene djece veći stepen obolijevanja i smrtnosti.
Evolucijska teorija ljubavi zastupa tezu da se ljubav, to jest čvrsto emocionalno vezivanje, javlja upravo onda kada je visoko razvijenim organizmima potrebno mnogo godina da postignu zrelost i samostalnost. Za sve to vrijeme emocionalna vezanost roditelja omogućuje stalnu brigu za mladunče.
Kada se emocionalno vezuju za drugoga, odrasli i dete to čine na različite načine. Odrasli se vezuju sa sviješću da mogu ne samo preživjeti već i nastaviti kvalitetno živjeti nakon što prežale gubitak voljene osobe. Kako djeca zavise od roditelja, ona se vezuju sa sviješću da ne mogu da prežive bez osobe od koje zavise. Zato je za dijete ljubav potreba, a za odraslu osobu želja.
Onaj trenutak u emocionalnom razvoju kada osoba shvati da može samostalno i kvalitetno da živi i nakon gubitka ljubavi određene osobe jeste trenutak kada je u ljubavnom smislu emocionalno odrasla. Nakon toga ona više ne voli kao dijete, već kao odrasla osoba.
Opisan je ideal odraslog vezivanja. U stvarnosti mnogi odrasli ljudi nose u sebi svoje „unutrašnje dete”. To čini da se kao odrasli vezuju i na odrasli i na dečji način. To se najbolje vidi u situacijama raskida, to jest gubitka voljene osobe, kada je njihovo tugovanje mešavina odraslog i dečjeg tugovanja.
Foto: Flickr
Što je neka odrasla osoba sklonija dečjem tipu vezivanja, kod nje je više izražen doživljaj zavisnosti od ljubavi konkretnog partnera. Ona dati ljubavni odnos doživljava kao potrebu i jasno izražava: „Nema mi života bez tebe.” Zato je dječje vezivanje u osnovi svih zavisničkih ljubavnih odnosa odraslih.
Razlikovanje dječjeg od odraslog tipa vezivanja je veoma važno za emocionalnu pismenost. Glorifikacija dječjeg tipa vezivanja kao „velike ljubavi” za rezultat ima veliku količinu ljubavne patnje, pa i nasilja koje iz nje proizlazi. Promocija odraslog tipa vezivanja kao stvarne ljubavi bi nesumnjivo dovela do mnogo boljih partnerskih odnosa.
Izvor: politika.rs
