SERIJAL 100 godina FK Budućnost: Nekad i sad
– Bilo je dosta posebnih utakmica, ali kada sam debitovao ‘86. za prvi tim je nešto što će mi ostati urezano u sjećanju do kraja života. Protiv Dinama iz Vinkovaca ušao sam sa klupe, zamijenio Dragana Vujovića, tada je bio trener Milan Živadinović. Tadašnjem osamnaestogodišnjaku, meni, ukazao je šansu pri rezultatu 1:1. Mi smo poslije u drugom poluvremenu, kada sam ušao, uspjeli da postignemo gol i pobijedimo – s ponosom se selektor Libana Miodrag Radulović prisjetio svog seniorskog debija za podgorički klub u razgovoru za MNE magazin.
Radulović je kazao da u njemu preovladava pozitivna energija, emocije i ponos kada zna da FK Budućnost u junu obilježava 100 godina postojanja, te da je čast biti dio jednog takvog kolektiva, jer to je nešto što se ne može svakome dogoditi.
– Srećom, meni jeste, bio sam član Budućnosti i kao igrač i kao trener. Počeo sam kao navijač sa zastavom, sportskim rekvizitima, a onda od 13. godine postao član pionirskog tima, pa kroz omladince, seniore i na kraju kao trener. Prvi sam Crnogorac koji je osvojio titulu državnog prvaka sa Budućnosti, nešto zbog čega ću zaista biti ponosan do kraja života. Kako su emotivno proslavili igrači i navijači, to je nešto što ostaje za sva vremena – priča nekadašnji šef stručnog štaba ,,plavo-bijelih”.
Treneri vaspitavali igrače
Njegova generacija, kako kaže, provodila je na treninzima i sastancima kod tadašnjih trenera više vremena nego kući, a sve njih je to oblikovalo kao ličnosti.
– Veliku ulogu su imali treneri. Moram da izdvojim Gana Ćerića iz čije generacije smo proistekli mi, jedna velika plejada igrača koja je selektirana davne ‘80. godine. Na toj selekciji pionira je bilo 800 dječaka, on je selektirao 30, iz te generacije su potekla takva imena kao što su Branko Brnović, Miodrag Božović, Željko Petrović, braća Mijović, Dragoje Leković i još mnogi… Gana bih izdvojio kao nekoga ko je prepoznao talenat kod nas i poslije nas kroz trenažni proces dograđivao. On nas je učio prije svega kako da se ponašamo na terenu i van njega, kako da se ophodimo i u hotelu, avionu, gradu… Kasnije kao prvotimci, profesionalci sarađivali smo sa Živadinovićem, Poklepovićem… To su prije svega bili treneri psiholozi koji su nas vaspitavali na pravi način, a uz to nas učili vrhunskim vještinama, na čemu sam im zahvalan – poručuje Radulović, koji je tri godine bio selektor A reprezentacije Crne Gore.
Smatra da je teško iz ove perspektive nekome dokučiti ko to nije doživio, ali fudbal je bio stil i način života.
– Nedelja je bila ritual, nakon porodičnog ručka kompletna Podgorica, okolina i iz drugih gradova, svi su kretali ka stadionu. To su bile nepregledne kolone navijača, stadion je bio pun, Budućnost je tih godina bila reprezent i sinonim Podgorice i Crne Gore. U svakom slučaju igrači su bili idoli, ikone, neko koga, kada vidite na ulici, imate osjećaj kao da ste vidjeli neko božanstvo. Tada je fudbal bio sve, uz to ste imali pozorište, bioskop… Svemu tome doprinosila je činjenica da je prvenstvo Jugoslavije bilo u Ligi petice, naša liga bila je posjećenija i kvalitetnija nego npr. Liga Španije – dodaje on.
Drugarstvo i na terenu
Pojašnjava Radulović da im je tih godina drugarstvo bilo sve, a to su onda prenosili i na teren.
– Mi se nismo oslanjali samo na treninge, igrali smo kad god je bilo moguće, u parku, na poligonima… Družili smo se mnogo, na treninzima i van njih, imali smo homogenost, taj duh kroz druženje prenosili smo i na teren i postizali dobre rezultate. Sa ponosom ističem da sam kao kapiten pionira 1983. bio prvak Jugoslavije. Kao kapiten omladinaca, drugi u Jugoslaviji. Izgubili smo finale od Partizana, prvo smo kući pobijedili, a onda poslije sedam dana nam je najbolji golman u tom trenutku Leković dobio poziv za vojsku…Žal mi je ostao zbog toga. Kada smo se borili za naslov prvaka Jugoslavije, imali smo privilegiju da igramo na glavnom terenu, jer smo inače igrali na Cvijetinom brijegu. Danas taj stadion, nažalost, više ne postoji, a iznjedrio je legendarne igrače – kazao je.
Budućnost je bila reprezent i sinonim Podgorice i Crne Gore. Igrači su bili idoli, ikone, neko koga, kada vidite na ulici, imate osjećaj kao da ste vidjeli božanstvo
Dodaje da je danas infrastruktura bolja, te se nada da će stadion dobiti izgled kakav zaslužuju klub, grad i država, da bismo se pokazali kako treba i u evropskim utakmicama.
– Moramo poboljšati komfor gledalaca, teren. Ima nepresušnih talenata kada su igrači u pitanju, zanimljivi su i najjačim klubovima. Iskreno se nadam da je došao trenutak da ove godine Budućnost, koja je bila dominantna u domaćem prvenstvu, napravi iskorak ka Evropi. Te utakmice će biti izazov za navijače, koji su se zasitili lokalnih mečeva. Nadam se da će Budućnost imati respektabilan tim za Evropu, to će zaintrigirati publiku i samim tim će stadion biti puniji – zaključio je.
Nikolina Petrović