MAGAZIN PREPORUKA
NA DANAŠNJI DAN: Rođen Meša Selimović
Foto: biografija.org
Književni velikan Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910. godine.
Opisivan je od onih koji su ga poznavali kao neko ko je veoma skroman, ko nije volio da se ističe niti da glumi. Sam je sebi zamjerao što nije uspijevao lijepo da se izrazi u usmenom govoru.
– Na moju veliku žalost, mada volim ljude koji lijepo pričaju (tom Hasanovom daru u ,,Dervišu i smrti” posvetio sam dosta prostora), ja nisam umio da usmeno ispričam neki događaj koliko-toliko organizovano, i sve do danas, cijelog života, toliko zapletem ono što hoću da kažem, da se ljudi s čuđenjem zgledaju, naročito ako hoću da kažem o onome što pišem. U početku sam bio nesrećan zbog te mane, kao da sam mutav ili gluh. Poslije sam uvidio da sposobnost pričanja i dar pisanja rijetko kad idu zajedno, i teško se nalaze kod jednog čovjeka, čak se, izgleda, isključuju – napisao je u memoarima.
Volio je fudbal, bio navijač Crvene zvezde, čak je i igrao u tuzlanskom radničkom klubu „Sloboda” i BUSK-u – Beogradskom univerzitetskom sportskom klubu.
Volio je i brzu vožnju.
– Volim brzine. Pojurio bih ja i sa 120 na sat, ali ne da žena. Smetaju mi spora kola, volim startne automobile – kazao je u intervjuu Selimović.
Hrvatski novinar Dobroslav Silobrčić za BBC na srpskom sjetio se dirljivog trenutka kada mu je Selimović bio gost 1975. godine u emisiji „Gost urednik”.
Među gostima je bila pjevačica Josipa Lisac koja je otpjevala sevdalinku ,,Omer beže”.
– A onda mu je ta pjesma koju je Josipa pjevala izmamila suzice iz očiju, bilo je jako lijepo – ispričao je Silobrčić za BBC na srpskom.
Citati
– Ništa nemam osim uvjerenja da sam častan, ako i to izgubim, biću ruševina.
– Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.
– Nijedan čovjek nije dovoljno pametan.
– Kako su ljudi glupi! Čine zlo, da im se zlo vrati.
– Najgore je kad ljudi ćute, kad se ne objasne, pa svaka sumnja ima pravo na život. I moja i tvoja…
– Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od jučer i hoću biti čovjek s ovim od danas, drugačijim, možda i suprotnim ali me to ne buni jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.
– Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je kako ne bi boljela. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.
– Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog. Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život.
– Ali nikad ne znamo što izazivamo u drugom čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno značenje i zadovoljava samo našu potrebu.
– Najmanje se govori kad te se najviše tiče.
– Lijepo je ovo osjećanje ponosa, brani nas od kajanja.
– Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.
– Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići.
– Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.
– Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.
– Samo Bog zna svačiju krivicu. Ljudi ne znaju.
– Čovjek se navikne na svaki smrad.
– Ti bi otišla?
Otišla bih.
Zato što me ne voliš?
Zato što te volim.
– Ne. Ne opraštam zato što sam naivan, glup i nemam ponosa. Sve vidim. Sve znam. Ali i dalje vjerujem u dobro u ljudima. Tako sam izabrao. I znam da će mi zbog toga život biti ljepši i bolji. Opraštam, ali ne zaboravljam. Dajem još po koju šansu i sebi i njima.
– Ne čitaj s usana. Usne izgovore stotinu laž. Čitaj iz očiju. Oči ispričaju stotinu istina.
– Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?
– Doskora je ta ljubav bila radost i potreba oboma, tražili su se i nalazili kao dvije polovine, postajući cjelina koja može samo tako živjeti, razdvajanje bi bilo oštećenje i tuga. Toliko je bilo prirodne radosti u njihovoj ljubavi, da nije ni bio svjestan svoje sreće: postojala je, oduvijek, čini mu se, i nikad nije ni pomislio da bi moglo biti nekako drukčije.
B.R.
