MODA SLAJDER

MARINA BANOVIĆ OBILJEŽAVA 20 GODINA OD PRVE REVIJE: Moda je moja prva ljubav, moj plašt

17.11.2023. u 10:04

Crnogorska dizajnerka Marina Banović obilježiće 3. decembra 20 godina od prve revije.
U okruženju u kojem je njena baba tkala, a majka se, takođe, bavila modnim zanatom, bilo je negdje i predodređeno da se zainteresuje za kreiranje i krene tim putem.
Diplomirala je modni dizajn u Beogradu, bila pokretač ideje o Royal Fashion Weeku, koji će kasnije prerasti u Crnogorsku nedjelju mode, predstavljala jedinstvene kolekcije i bila priznata i hvaljena svuda u svijetu, od AltaRoma Altamode u Italiji, Paris Fashion Weeka, Miami Fashion Weeka, Solun Fashion Weeka, Serbia Fashion Weeka, Zagreb Fashion Weeka do Internacionalne smotre mode Kotor, Montenegro Fashion Weeka i mnogih drugih. Dugogodišnja je kreatorka uniformi za nacionalnu reprezentaciju sportista Crne Gore na Olimpijskim igrama. Kreirala je uniforme za policiju Crne Gore i hotel ,,Splendid Conference & Spa Resort”, evrovizijski nastup Slavka Kalezića, te haljine za izbor za miss… Svoje znanje prenosi kao profesorica u Srednjoj stručnoj školi ,,Spasoje Raspopović”.
O bogatoj karijeri govori za MNE magazin.
U jednoj od kolekcija koristili ste tkaninu, staru 80 do sto godina, koju je tkala Vaša baba. Vaša majka je takođe cijeli profesionalni život posvetila osmišljavanjui izradi modela. Koliko je porodično okruženje uticalo na trasiranje tog puta   u kojem ste rekli sebi – Želim da budem dizajnerka, želim da stvaram i ja nešto čudesno od svih tih tkanina?
– Odrastala sam uz majku koja se bavila modnim zanatom i mogu reći da sam od šeste godine bila uključena na neki način u ovaj posao. Uživala sam kad me pošalje u prodavnicu za dugmad ili postavu, osjećala sam se važnom.
Uz školske aktivnosti, balet, hobije…vrijeme u krojačkoj radionici je bilo dio odrastanja, pa je želja prevedena u profesiju jednog dana.
Svo vrijeme sam crtala, sebi dekorisala već postojeću odjeću, šila lutkama, bavila se izradom aksesoara. U srednjoj školi sam počela zarađivati i džeparac od prodaje korseta. Pamtim to kao period kad je bila nestašica tkanina i pozamanterije. Razvijala sam kreativnost i reciklirala ih od starog džinsa.
Prvu reviju imali ste 2003. godine. Što je najupečatljiviji trenutak po kojem je pamtite?
– Prva revija uvijek izmami osmjeh. Prikazala sam 50 modela u tri bloka. Kao da sam željela da pokažem svijetu – pa ja sve ovo znam. Kao da sjutra ne postoji. Danas bi to bilo pročišćeno, tematski uobličeno. Meni je draga i svaki trenutak organizacije pamtim.
Najupečatljivije je prvi model, vjetar koji se čuje, muzika i manekenka koja izlazi u modelu inspirisanim crnogorski nacionalnim kostimom izrađenim u lanu.
Koliko je te 2003. godine, budući da nije bio tako veliki broj dizajnera kao sada, bilo izazovno i inspirativno baviti se modom?
– Tih godina je došlo do zatišja. Izgubili smo tekstilnu industriju i modni dizajn i izrada odjeće se vratila u krojačke salone. Kad se na sceni dešava praznina, ona je izazov, ali samo u početku. Poslije vam nedostaje zdrava konkurencija.
Ja sam imala podršku, najprije od svoje majke koja je bila u tom poslu 25 godina, a onda kad sam htjela organizovati prvu reviju i od ljudi koji su imali iskustva u tome. Seka Martinović mi je dala bezrezervnu podršku, izašla u susret u organizacionom dijelu revije, Sonja Štilet i agencija Da Kvi iz Tivta za manekene, Goran Šaban za fotografiju i katalog i Zoran Vukčević za frizere i šminkere.
Bili su nesebični i radovali se mom poletu, a kasnije i uspjehu.

Već 2005. godine dobijate poziv za učešće na Nedjelji mode u Beogradu nakon koje slijedi još jedan poziv – za predstavljanje kolekcije 2006. godine na Alta Roma-Alta Modi. Inspiracija Vam je tada bila Jelena Savojska. Svi italijanski mediji sa oduševljenjem su pisali o kolekciji. Mnogo godina kasnije dobijate i porudžbinu od unuke Franke Fendi Rebeke za dizajniranje haljina za proslavu povodom 18. rođendana. Što vjerujete da je ova zemlja mode vidjela u Vama?
– Obično se prepozna autentičnost. Moj rad je privlačio pažnju, jer se zasnivao na istraživanju nacionalnog kostima, običajima i vrijednostima tradicionalnog društva ovog podneblja. Pažnju su izazivale kompilacije starih komada i savremenih odjevnih komada, recikliranje i prevođenje neupotrebnosti u upotrebno.
Vez sa crnogorske nošnje ukrašavao je moje kolekcije i inspirisao me da se nađe ne samo na haljinama, već i na kaputima, pantalonama, cipelama…Imala sam želju da pokažem svijetu da smo drugačiji, svoji, ponosni na kulturno nasljeđe, a mali…unikatni. Saradnja sa porodicom Fendi je došla spontano, preko zajedničkih prijatelja. Kad imate velike mogućnosti i dostupnost u modnoj industriji da poručiti što god poželite, a da pri tome će svima biti čast od ukazanog povjerenja, onda birate nekog ko je dobar, ali ne poznat tom svijetu, da zaintrigirate javnost. Valjda su tom logikom birali. Autentičnost, nekomercijalnost…intrigantnost.
Bili ste dio i prve Crnogorske nedjelje mode, Royal Fashion Weeka, 2007. godine na Cetinju. Kakav je osjećaj tada bio biti dio početka stvaranja modne scene u Crnoj Gori?

– Željela sam da imamo pravu, zvaničnu modnu scenu crnogorske nedjelje mode. Svi počeci su teški, ali Srđa Lubarda je godinama vjerovao u ovaj projekat i zaista je Royal utemeljio platformu za MFW. Učili smo jedni od drugih, kad odemo vani ,,krali zanat” očima – Kako se organizuju modni događaji, kako izgleda pista, rasvjeta, otvorenje, organizacija backstagea…baš sve. Sve je bilo u povoju. Rasli smo zajedno. 

Stiže priznanje iz još jedne prijestonice mode. U Parizu su Vas predstavili kao nekoga ko donosi kreacije od kojih zastaje dah i nekoga sa nepogrešivim stilom, a kolekciju kao istinsku modnu bajku. Koliko Vam je to prepoznavanje i priznanje Vas i Vašeg rada tada značilo?
– Pariz me nadahnuo da stvaram bijele kolekcije. Pročišćenost u formi i odabir bijele, ali ostajem dosljedna sebi u kompleksnim finalnim doradama. Struktura tkanina je istraživačka, eksperimentalna. Sve tkanine su ručno izrađene i namjenski birane da pričaju o odjeći koja ima savremenu upotrebnost, ali inspiraciju u prošlim vremenima. Tako se ručno tkana konoplja našla na pariskoj nedelji mode. Svim dizajnerima je Pariz Fashion Week priznanje, posebno ako dobijete poziv za scenu haute couture. Kao i u svakom poslu, mnoge platforme i učešće se plaćaju i te kotizacije mogu biti veliki iznosi novca. Imala sam sreće da me zovu tamo gdje su cijenili da moj rad treba da se vidi i uvijek sam bila gost.
U Majamu ste predstavili kolekciju na Nedjelji mode, a sa kolekcijom stigla je i nagrada i prikazivanje kreacija na Fashion TV-u. Kakav je osjećaj kolekciju prikazanu u Majamiju gledati na Fashion TV-u u Podgorici?
-Na neobičan način sam to doživjela. Zapravo, sjedjela sam u jednom lokalu i slučajno obratila pažnju na TV. U tom trenutku se emitovala moja revija na FTV-u. Došlo mi je u momentu da idem od stola do stola i da vičem od sreće -gledajte, to sam ja….
Nevjerovatna sreća i ponos. Možda i najinteresantniji momenat u karijeri. Nijesam očekivala nagradu.
U svojoj bogatoj karijeri dizajnirali ste uniforme za policiju, hotel ,,Splendid”, evrovizijski nastup Slavka Kalezića, izbor za miss i olimpijce za Igre u Pekingu, Londonu, Riju i Tokiju. Dobili ste priznanje sa Olimpijskih igara u Riju da su uniforme naših sportista koje ste dizajnirali, najljepše. Koliki su izazov i sloboda dizajniranje uniformi za specifične događaje i službe?
– Dizajnirati uniforme je zadatak. Morate naći balans između estetike, ergonomije, zahtjeva naručioca i zadržati autentičnost.
Obično su to najzahtjevniji projekti. Ono što se kroz ovakve projekte uči nije samo rad u dizajnu, već i strpljenje, uzdržanost u reakciji, tolerancija… Ako radite za veći broj ljudi, ne mogu svi biti istog modnog doživljaja i neće svi biti podjednako zadovoljni.
Uniforma je jednobraznost određene grupacije. Svi su karakterno, fizički različiti i različito reaguju. Dizajner mora čvrsto da stoji iza onog što prezentuje, da bude siguran u sebe i svoj rad, a strpljiv, tolerantan i spreman na kritiku. Bila je situacija da za nešto što nije bilo prihvaćeno, u potpunosti, kod nas ja dobijem nagradu u inostranstvu.
Profesorica ste u Srednjoj stručnoj školi ,,Spasoje Raspopović”. Da li se već sada, iz rada sa učenicima, naziru neki novi pogledi na modu i novi talenti i koliko se pronalazite u pedagoškom radu?
– Pedagoški rad volim i svakodnevno učimo jedni od drugih. Interakcija i razmjena i oprečnih mišljenja i ideja su kreativni haos i iz njega izvlačimo najbolja rješenja. Ima talentovane djece i raduje me što naša modna scena dobija nova imena vrijedna da ih svijet upozna.
U ovih 20 godina koju biste kolekciju izdvojili kao najdražu, a koju kao nešto što Vam je predstavljalo najveći izazov za izradu?
– Najdraža bude uvijek ona posljednja. Zato što se uvijek čini da je ono što posljednje radite najbolje od vas, da ste bolji nego prošli put. To i čini rad zanimljivim, jer ste u takmičenju sa samim sobom. Zahtjevne su kolekcije koje imaju ručno rađen vez i one koje se izrađuju od rijetkih ručno rađenih tkanina. Imala sam sreće da sarađujemo sa najboljima. Sa Vesnom Rakočević sarađujemo već dvadeset godina i ona je radila vez sa crnogorskog kostima u svim mojim kolekcijama.
Moda je oklop za preživljavanje stvarnosti svakodnevnog života, kaže Bil Kaningam. Ralf Loren je isticao kako ne dizajnira odjeću, već snove. Koko Šanel je govorila kako da biste bili nezamjenjivi, morate biti drugačiji. Alber Elbaz je smatrao da je stil jedina stvar koju ne možete kupiti, jer je to nešto što se reflektuje iz Vaše duše ka spoljašnjem svijetu, emocija. Što je za Vas moda, a što stil? Kako biste Vi definisali ta dva pojma?
– Moda mi je prva ljubav, uz moju prvu lutku…Poslije je prerasla u biznis, u srednjoj školi kad sam počela zarađivati od prodaje korseta. Kasnije se ponovo vratila na ljubav, kad sam počela da stvaram nekomercijalne priče. I tako sam šetala sa ljubavi na posao, pa u ljubav…i ovo mi izaziva smijeh. Za mene je moda neraskidivi dio mene, kao još jedna koža, pa kameleonski prelazi iz jednog vida aktivnosti u drugi. Ali je uvijek tu. Transformisana, kao neki moj plašt. A stil je koncept, kako odijevanja tako svega što ide uz određenu osobu, svih navika.
Važna Vam je održivost u modi i recikliranje, a kakav je Vaš stav o upotrebi vještačke inteligencije u modi?
– Održivost u modi mi je značajna, ali sve to u doziranim, opravdanim, biranim aktivnostima. Recikliranje po svaku cijenu svega i svačega ne daje visoke rezultate u kvalitetu. Vještačka inteligencija samo u onoj mjeri gdje će olakšati čovjeku, ali ne i preuzeti onaj dio kreativnog, nezamjenjivog. U protivnom gubimo umjetnost.
Kako izgleda Vaš pogled u budućnost? Kako vidite sebe, svoj rad, modu, život?
– Nastaviću da stvaram. Radujem se novim projektima, istraživačkom radu i nadam se da ću to uobličiti i u neko pisano štivo.
Volim zabilježiti sve ovo što sam naučila, ne stvarala, već učila.
Kako ćete obilježiti jubilej, 20 godina od prve revije – da li je u pripremi nova revija, sa novom kolekcijom?
– Jubilej ću obilježiti 3. decembra u Hotelu Hilton, dvadeset godina. Te večeri ću sa porodicom, prijateljima i dugogodišnjim saradnicima pogledati mali dokumentarni video sadržaj koji je nastao od arhivskog materijala svih ovih godina. Moj sin Nikola Nikolić je završio režiju i potrudio se da mi ispuni želje i uobliči taj materijal u format prikladan ovom jubileju.

Bojana Radonjić

Foto: Boris Šekularac