Legendarni fudbalski trener Miroslav Ćiro Blažević je preminuo danas u 88. godini.
Blaževiću je karcinom prvi put dijagnostikovan 2011. godine. Dva puta ga je pobijedio, ali se treći put vratio i nakon duge bolesti sa njim Blažević je izgubio najveću životnu bitku.
Zadnji put je viđen prije dvije sedmice u šetnji sa sinom Miroslavom ulicama Zagreba.
Sin Miroslav uz oca je bio do samog kraja, a osim njega Ćiro je imao kćerke Barbaru i Catherine, koje je dobio u dugogodišnjem braku sa suprugom Zdenkom.
– Moj sin dođe i kaže: ,,Tata, to si isto govorio da ćeš umrijeti i prije pet godina.” On želi da ublaži ovu istinu, a doktori su digli ruke od mene. U svakom slučaju nemojte za mnom žaliti, previše sam napravio da ne bih bio spokojan. Previše dobrog. I koliko god se trudim, ne mogu naći kome sam zlo napravio i to od najranije mladosti – rekao je ranije Ćiro za Story.
Iako je bio poznat po vedrom držanju i optimizmu, ,,trener svih trenera” sve se rijeđe pojavljivao u javnosti otkako mu je prije godinu i po bio dijagnostikovan rak prostate.
– Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja… – napisao je Ćiro proteklog ljeta na svom Facebook profilu.
Trener svih trenera, kako je glasio njegov nadimak kojeg je dobio nakon osvajanja bronze sa Hrvatskom na Svjetskom prvenstvu 1998. godine, je rođen 10. februara 1935. godine u Travniku.
U igračkoj karijeri, koja je prema njegovom sopstvenom priznanju bila prosječna, nastupao je za Travnik, zagrebačke Dinamo i Lokomotivu, Sarajevo, Rijeku, te švajcarske Sion i Mutije.
Kao 33-godišnjak je 1968. godine postao trener Veveija, a već nakon dvije sezone dolazi do prvog od 11 trofeja u trenerskoj karijeri – osvajača 1. lige Švajcarske.
Svoju punu afirmaciju i priznanje za svoj rad stekao je na kraju sezone 1981/1982 kada je donio titulu Dinamu nakon 24 godine čekanja, kasnije će se pokazati i posljednju u Jugoslaviji.
Od jula 2008. do decembra 2009. je vodio reprezentaciju Bosne i Hercegovine do prvog plasmana u baraž u istoriji, no u borbi za Svjetsko prvenstvo 2010. od Zmajeva je bolji bio Portugal.
Ipak, ostaće zauvijek upamćen ne po rezultatima koliko po pristupu trenerskom poslu, specifičnom slatkorječivom odnosu sa novinarima, te načinu na koji je ,,galvanizirao” fudbalere koji su bili spremni da učine sve za njega i saigrače na terenu.
Izvor: klix.ba