MAGAZIN SLAJDER
PORTRET ZORANA KALEZIĆA: Čovjek sam kojeg niko ne može da stavi u brazdu
Legenda narodne muzike Zoran Kalezić preminuo je danas u 73. godini nakon hrabre bitke sa rakom.
Godine 2019. bio je gost rubrike MNE magazina ,,Portret”.
Njemu u čast prenosimo taj intervju u cjelosti:
Crnogorski umjetnik Zoran Kalezić, majstor emocije i nostalgije, koji je tokom karijere prodao više od 20 miliona nosača zvuka, dočekao je ekipu portala MNE magazin na svom imanju u Bjelopavlićima. U mjestu Jastreb, na svojoj đedovini, sagradio je oazu mira koja podsjeća na španske hacijende, u kojoj uživa sa suprugom Irenom. Njegov sin Filip sa suprugom Suzanom i sinom Danilom živi u Čikagu. Unuk Danilo je kršten prošle godine u manastiru Ostrog. Kćerka Sandra i njen suprug Rade žive u Beogradu.
Na kapiji su nas dočekala dva psa, Majo i Laki. Irenu nijesmo zatekli, morala je na posao, ali nam je po starom običaju ostavila lokume, a Zoran je skuvao kafu. To umije, kaže, jer svakog jutra, s obzirom da prvi ustaje, kuva je i svojoj supruzi. Nije, dodaje, papučar, „samo je blagoslovljen takvom ženom“.
– Ja sam strastveni pecaroš. I kad idem na pecanje ustajem u četiri sata. Ne možeš buditi ženu u to doba, nije ona robinja. Tako da kuvam odličnu kafu. I doručak svako jutro spremim mojoj Ireni. Sa njom me Bog častio – priča ozarenog lica Zoran.
Muzika je njegova ljubav, njegov život. Kad prestane da pjeva, kaže, „mrtav je čovjek“.
Kalezić je rođen 1950. godine u Jastrebu, u porodici sa četvoro djece. Majka Mileva bila je domaćica, a otac Dragiša novinar, urednik Tanjuga i glavni urednik Radio Titograda. Bio je odličan đak, ali je sa 16 godina napustio rodnu kuću i otišao jer je ljubav prema pjesmi bila jača. Pjevačka karijera nije bila ono što su njegovi roditelji željeli za njega i žestoko su se tome protivili. Međutim, tada kreće bogata karijera, duga već 52 godine. Kao roker duge kose, od 16 ljeta, u, kako kaže, neuglednom stančiću u Beogradu napisao je svoju prvu autorsku i sada već čuvenu pjesmu „Tamo gdje se gusle čuju“.
S obzirom da ste se jako mladi odvojili od porodice i ušli u svijet muzike, kakvi su bili Vaši počeci?
– Usamljen, snimam prvu ploču. Od gladi ne mogu da pjevam. To je moja istina. Nema tu mistike nikakve. Niko me od rođaka nije primio. Onaj „falš“ moral crnogorski – brukaš onakvog oca! Čuješ, brukam oca što pjevam… Ja nijesam ničim brukao nikoga. Ali, to je bio njihov izgovor. Kad bi nama došli gosti iz Beograda, ovdje u ovu kuću, sve bi se postavilo pred njima i njihovom djecom. A mi iza kuće, da se ne miješamo sa njima, kao da smo gubavi. A majka je spremala najljepša jela koja možete da zamislite. Jednom sam nagrdio prst od noge na bocu od stakla, trčeći do prodavnice mješovite robe. Kad sam došao do kuće jedna mala od rođaka pade na ovu travu. To se haos napravi – đe da padne pred našu kuću, da se ovdje nagrdi. A meni niko ništa. Hoću da kažem kako smo ih dočekivali, a ja od njih nijesam bio prihvaćen. Ni jesam li mokar, ni gladan, a samo 16 godina sam imao. Dok sam boravio u Beogradu, svima sam pričao da živim kod strica, a Bogu hvala, nijesam morao mnogo da lažem, a da mi se ne vjeruje. Jer je tada u Beogradu bilo puno rođaka iz Crne Gore, na biranim položajima. Tek sada, u ovim godinama shvatam, da je možda najveća tragedija bila što ja nijesam uspio da se transformišem, da se prilagodim.
Koliko ste ulagali u svoju karijeru?
– Mnogi mi danas kažu – mogao si sačuvati pare za stare dane. A što bih ih čuvao? Ja vozim auto staro 28 godina, mog „čiču“. Kako bi vi slušali „Kotrlja se život“ u onakvom aranžmanu. Kod Kornelija Kovača, dati mu pet hiljada da je aranžira. Ja to nijesam mogao kad sam došao u Beograd. „Korni“ grupa je bila nedodirljiva za mene i za mnoge. Ali polako… Deset hiljada za dvije pjesme, i njegove kćerke su mi pjevale bek vokale. Zato nijesam kupovao džipove, jahte i stanove… Umjesto malo skromnosti, sad je bitno samo đe je ko što kupio. Ko je više opsovao. Ko je napravio veći skandal. Ja ne umijem da živim takvim životom. Nijesam vaspitan tako. I zato mnogo ne nastupam, jer biram gdje ću i kada da pjevam. Poštujući time i sebe, svoju karijeru i publiku koja me je pratila 50 i nešto godina.
Šta je presudilo da se, na kraju svih putovanja, i života u Srbiji i Americi, vratite rodnoj grudi?
– Ja sam shvatio da zavičaj moj više nije ono što je bio, liše moje Irene, koju mi je Bog poslao i moje uže porodice. Kamo sreće da sam ostao da živim u toj mladalačkoj utopiji. U toj ljubavi prepunoj želje da dođem ovdje. Makar lažnoj utopiji. Ne mogu da shvatim da ovo ne liči na onaj zavičaj kakvim sam ga ostavio i kojem sam se često vraćao. Ja ovo ovdje najviše na svijetu volim i ovdje me najljepše sunce grije. Čovjek sam kojeg je teško nagovoriti na nešto, u ovim godinama. Možda sam sa pravom bio bijesan i ljut na sve i svakoga što me nijesu podržali kada sam počinjao karijeru. Ali ja sam to najviše platio. Sad me svi zovu – “đe si Zorane, dođi malo da se družimo, bači dvije-tri za društvo”. I ja to činim prećutno, jer smatram da me zovu zato što vole mene i moju pjesmu.
Ja sam čovjek kojeg niko ne može da stavi u brazdu. Gadi mi se od dokazivanja nacionalnosti. Ima toliko načina da pokažemo ljubav. Jedan od njih je i što sam došao da živim ovdje. Drugi, što sam neodvojivo bio vezan i karijeru poklanjao Crnoj Gori kada je god to trebalo. Ja ljude razdvajam samo na dobre i loše. To sam u svom domu naučio, i to je ono što bi trebali svi da slijedimo. Te Srbin iz Crne Gore, te Crnogorac iz Srbije. Ja nijesam iz te priče. Ja sam čovjek rođen u Bjelopavlićima. Došao da skončam život ovdje sa vama. Svaki moj intervju vezan je za moju majku, za moje ognjište, za Bjelopavliće. Ali došlo je vrijeme kad to više nije važno. Živjeti u Beogradu i braniti „Tamo gdje se gusle čuju“, dok bombe padaju, a ja sa mojom djecom dijelim sudbinu svih koji su tamo živjeli… Lako je tada bilo odavde pripisivati epitete koji ne stoje i koje ničim nijesam zaslužio.
Zavičaj moje djece je Beograd. I taj Beograd me primio kao dobar roditelj. Ništa mi niko nije dao. Ali mi je dao šansu i to je sasvim dovoljno. Uz velika odricanja, iskoristio sam je da bih bio ono što, nadam se, jesam danas – umjetnik. Ali ovo ovdje, ovdje je moj rodni dom. Teško je pričati sada u doba interneta šta je želja za domovinom, rodnom grudom, porodicom. I koliko ta želja čovjeka raspolućuje. Koliko mu odnosi energije, koliko ga uništava,…
Majku pominjete često u pjesmama, u razgovoru…
– Kad sam otišao u Čikago bio sam tužan. Čovjek koji je razmišljao da postane samoubica. I jedino me je od te namjere odvraćala pomisao na majku. Izgubila je dva sina i nijesam je ja mogao kazniti sa sobom. Toliko je ljubav moja prema majci izražena i u mojim pjesmama. Prve pjesme kad sam pisao majka mi je bila inspiracija. Ne samo moja majka. Uopšte, majka je u Crnoj Gori oličenje svega. I grijeh je što nije na najljepšem mjestu napravljen spomenik crnogorskoj majki. Niko se ne sjeti da tu majku, koja je sve sačuvala, koja je sve napravila, koja je čuvala toplinu, koja je taj ugarak prenosila, ovjekovječi. Taj žar. Zahvaljujući kojoj to ognjište crnogorsko nikad nije ugašeno. Zahvaljujući majkama, našim babama.
Koncertom u Sava centru 2016. godine obilježili ste 50 godina karijere. Kad sabirate utiske, da li ste zadovoljni?
– Ne volim velike sale, gdje mi publika nije blizu. Ja dajem cijelog sebe na sceni. Velike sale su previše formalne za to. Prije dvije godine, počeo sam obilježavanje 50 godina rada, prvim koncertom u mom Danilovgradu, u nekoliko gradova Crne Gore. A jedan od ljepših koncerata je bio u beogradskom Sava centru. Prije izlaska na scenu, sjećam se, Bane Obradović, organizator mog koncerta mi reče – gospodine Kaleziću, samo jedan čovjek postoji kojem bih ja ovo napravio, a njega više nema – Toma Zdravković i Vi. Jedan sjajan momak koji je to organizovao i uradio iz emocija i poštovanja prema mojoj karijeri. Kad su mnoge kolege otišle da sjednu na svoja mjesta, Tozovac, Aca Pejović, Halid…,. ja sam sam ostao u garderobi. Bane ulazi i kaže: 4.500 hiljade ljudi čeka da Vas pozdravi. Izlazim na poznatu scenu nakon toliko godina, u tom Beogradu iz kojeg sam otišao da me, čoče, ne bi likvidirali neki o kojima ne bih ni pričao. Izlazim očiju punih suza.
Kakav status imate u Crnoj Gori?
– Vjerujete li da ja ovdje nemam status umjetnika? U Jugoslaviji sam bio jedan od 29 ljudi koji je imao status istaknutog umjetnika. To sam dobio zbog svojih kaliteta. U Americi sam dobio pasoš kao umjetnik… Ovdje se niko nije sjetio da kaže da bi Zoran Kalezić trebalo da ima taj status. I ja ga nikad neću tražiti. Mene bi bilo stid da tražim ono što mi pripada. Za Dan državnosti sam pjevao u Vrbasu. U Crnoj Gori za mene nije bilo mjesta…
Kako gledate na današnju popularnu muziku koja, jednim dijelom, šalje negativne poruke omladini?
– Ja ovdje ne nastupam mnogo. Ovdje uglavnom pjevaju zvijezde Granda i poznati umjetnici iz Srbije i Hrvatske, i to za velike honorare. Ja sam možda ovakav jer sam se družio i izgradio sebe po uzoru na moje uzore Dragana Stojnića, Toma Zdravković, Kemala Montena i Arsena Dedića…,. Ovo danas ne znam kako da nazovem. Iskasapili su dušu ljudima svakojakom muzikom. Danas se muzika više gleda nego sluša. I kada su u pitanju crnogorski izvođači, i ja sa njima, onda se gleda da to što manje košta. A ja sam čitavog života gledao da me što više košta pjesma koju snimam, da bude kvalitetna. Jer sam znao da to sve ostaje i nadao se da će me nadživjeti. Ako ne zaslužite da vas bar jedna pjesma nadživi, ništa nijeste napravili u muzici i u zabludi ste bili.
Nedavno ste ekranizovali pjesmu „Kotrlja se život“. Zašto nakon toliko godina od njenog izdanja?
– Skoro sam radio spot za pjesmu „Kotrlja se život“, sa istoimenog albuma koji je retroaktivno proglašen za album godine u Beogradu. Moj sestrić Andrija Krivokapić snimao je spot, u Kosovom lugu i Bjelopavlićima, gdje su moj unučić Aleksa i njegova preslatka drugarica pričali priču mog djetinjstva. To je bila Andrijina želja. Kada me ubijedio da to treba da uradimo, ustajali smo prije zore da uhvatimo onu lijepu izmaglicu po mojim livadama. Učili su me, u Spužu, da vozim lađu. Pita – znaš li ujače da voziš lađu? A odakle da znam. Kad sam ja imao lađu. Moj otac je bio novinar. Kad si čuo za bogatog novinara koji ima lađe?
U razgovoru za naš portal prisjeća se i prijateljstva sa Tomom Zdravkovićem. Od trenutka kada mu je Zoran za rođendan iz Titograda donio knjige Lesa Ivanovića, Vita Nikolića i Dragana Radulovića. Nije ga našao kući, da mu uruči poklon, ali ga je predao njegovoj supruzi Gordani. Zdravković ga je zvao narednog jutra u pet časova, da dođe kod njega. Našao ga je na vratima, sa knjigom Lesa Ivanovića, otvorenoj na pjesmi „Kari Šabanovi“.
– Tada mi je rekao – ko si ti, ustvari, Gagi? I ko sam ja da odavno ne vidim u tebi nekog drugačijeg od ostalih? Ove knjige, kao tvoj poklon, govore dosta o tebi i o meni, od danas – prisjeća se Zoran pečata prijateljstva i povjerenja, potvrđenog time što je Toma tražio dva dana pred svoju smrt od njega da mu isključivo on drži posmrtni govor.
Dok je bio na jednoj turneji u Kanadi, razgovarao je često sa roditeljima. Jednog dana se kod njih zadesio rođak Lato, koji mu je rekao da mu je otac u teškoj situaciji, i da bi žalio da umre a da mu sin ne napravi sebi dom u zavičaju. Pozajmio je novac od prijatelja, pozvao arhitektu Felju Bajlona, koji mu je davno obećao uslugu jer je njegova majka dolazila stalno na Zoranove koncerte u Domu sindikata. Bajlon je kuću napravio po svojoj zamisli, za čiji je projekat te godine dobio nagradu na Bledu za najljepšu jednospratnu kuću u bivšoj Jugoslaviji.
– Novac mi nikad nije bio toliko važan, naročito kad sam shvatio da nikakvim novcem, ni milionima ne mogu spasiti brata koji je mlad umro od leukemije – priča Zoran.
Na toj đedovini je sada, kaže, napravio oazu mira i kuću punu ljubavi. Svoju suprugu je iznenadio sa paunovima, koje je jednom pomenula da voli. Napravio je i kavez, i nabavio još dvije morke i kokota koji ga budi. Na ulazu u kavez piše “kuća ljubavi, za Cicu i Šola”, tako su ih zvali u mladosti.
– Moj đed Lazar je ovo porodično imanje zaradio u rudnicima Pensilvanije, i ja ću ga čuvati. Đedovinu neću prodavati, nego je ostaviti svojim potomcima- kaže Kalezić.
Naš sagovornik prisjeća se divnih večeri provedenih sa dragim prijateljem u Beogradu, Momom Kaporom. Jednom sam ga pitao piše li što.
,,A kako da pišem, moj Zorane, kad svaka pjevačica plati nekom da joj napiše biografiju i proda to bolje nego ja ono u šta dušu svoju ugradim” – odgovorio mu je.
Zoran Kalezić trenutno piše svoju biografiju
– Mislim da ću ove zime, kada krenu duge kiše, kada ostanem pored kamina sa Majom i Lakijem, a moja Irena ode na posao ja nastaviti tamo gdje sam stao sa pisanjem knjige ,,Traganje za sobom”. Neću mnogo posvjećivati pažnju pjesmama i muzici kojim sam se bavio čitav život. Nego onim što mi je muzika donijela – kaže Zoran.
A počastvovao nas je i stihovima iz do sada neobjavljivane njegove poeme Svetoj Petki.
– Srećan sam što još uvijek mogu da radim ono što volim. Ja se još nijesam napjevao i mislim da sada to najbolje radim. Pišući pjesme za sebe i svoje kolege, o čemu nikad nijesam govorio, sam u toj pjesmi pretočio moja osjećanja ili sudbine ljudi koji su me okruživali. Evo, ja ispričah sve, iskreno, kao da ću da umrem. Jer uvijek mislim da mi je to možda posljednji intervju – zaključio je Kalezić naš razgovor.
M. Sekulić
Foto: Boris Šekularac
