MAGAZIN SLAJDER

PUTOPIS: Bon, grad u kojem je svaki kamen ispisan istorijom

16.08.2022. u 8:00

Svaki pločnik i kamen Bona ispisan je istorijom. U jednom od restorana iz 1389. godine pričaće vam kako je Betoven plesao u njemu sa Babet Koh, u drugom ćete vidjeti fotografije iz 1902, treći će se nalaziti u botaničkoj bašti bonskog univerziteta. Hrana će biti tradicionalna, neobičnih spojeva mesa sa jabukovim sosom, a uz sve je prilog krompir u raznim varijantama. Ukusna, a porcije velike.
Šta reći o ljudima koje sretnete? Toplina i želja da se pomogne u svakom kontaktu, od aerodroma, ulice do tramvajske i vozne stanice. Kada pitate za pomoć oko prevoza ili blizine hotela, muzeja, zgrade, odmah uzimaju mobilni telefon u ruke i pokazuju vam putem Google Mapsa gdje ste i gdje treba da idete.
Ući će u prevoz sa vama i reći vam: ,,Ovdje silazite.” A u prevozu se zaista lako snaći, jer unutar, na tablama tačno vidite gdje ste i koliko je stanica udaljena minuta. Ono što je izuzetno korisno jeste takozvana 9-euro ticket, odnosno karta za prevoz – tramvaj, voz, autobus koja mjesečno iznosi devet eura, pa je koriste i turisti i lokalci. Vodič Tomas Hese kaže nam da je ovom karticom podstaknut turizam i da već razmišljaju da nastave sa ovom akcijom u septembru i oktobru, jer je bilo planirano da ona bude samo od juna do avgusta.
Kao i kod nas, nedjeljom su zatvorene radnje i dan je za odmor, pa Njemci odlaze sa porodicom, partnerima ili sami u obližnje gradove na razgledanje ili planinarenje.
Bon
U Bonu, gdje je TO Njemačke okupila našu novinarsku ekipu sačinjenu od Holanđana, Dankinje, Portugalki, Austrijanca, Izraelca i mene kao jedine predstavnice Balkana, kažu da je demokratija priča koja nema kraj. Novi imidž grada je otvoren um i stabilnost. Ovaj grad počiva na nekoliko simbola – Bundesštatu, jedini je u kojem se nalazi sjedište Ujedinjenih nacija, grad je nauke, kulture, te mjesto koje doživljava ekonomski bum.U Bonu je danas i šest ministarstava.
Bon je najbolje obići pješke uz vodiča. Turom kroz grad nazvanom ,,Bon nakon prelaska – strukturalna promjena” saznali smo mnoge zanimljivosti.
Prva stanica sa vodičem Elizabet bila je Altes Rathaus, ispred koje je memorijalna ploča sa imenima književnika čija je djela tog 10. maja 1933. godine spalila grupa nacističkih studenata, jer su bila ,,nenjemačka”. Bila su to djela jevreja, liberala i ljevičara – Bertolda Brehta, Eriha Marije Remarka, Tomasa Mana, Augusta Bebela, Karla Marksa, Artura Šniclera, Ernesta Hemingveja, Džeka Londona, Helen Keler i drugih. Svi ovi pisci bili su protiv nacističkog režima i suprotstavljali mu se. Zato svakog 10. maja u Bonu otvara se bronzana memorijalna ploča ispod koje se nalaze knjige ovih pisaca koje se dalje prosljeđuju ljudima koji se zadese tu, bilo lokalcima, bilo turistima. Zatim se unutrašnjost puni novim djelima ovih književnika do narednog 10. maja.
Ova memorijalna ploča nalazi se ispred zgrade vijećnice koja je sagrađena 1737. godine u baroknom i rokoko stilu. Na njenim stepenicama stajali su poznati političari poput Šarla de Gola i Džona F. Kenedija. Ovdje je De Gol održao govor na njemačkom jeziku.
Elizabet kaže da puno ulica i aleja nosi naziv nekog njemačkog političara, a provela nas je i kroz izložbu UN-a.
Nakon Muzeja Majle, stigli smo do Haus der Gešihta za koju je kancelar Helmut Kol imao posebnu želju – da se dobije ovakav muzej u kojem bi se gradila kolekcija njemačke istorije od 1945. godine. Time se taj dio istorije očuvao. U to vrijeme bilo je posebno, jer se zgrada gradila samo u te svrhe. Otvorena je 14. juna 1994. godine. Ispred njega se nalazi memorijalna ploča sa imenima ljudi koji su preminuli od side.
Iz ovog muzeja selimo se u drugi – zoološki Kenig, osnivača Aleksandra Keniga. Sada je to istraživački institut u kojem se nalaze prirodno preparirane životinje u prirodnom staništu. U ovom muzeju svoju kancelariju imao je i kancelar Konrad Adenauer. Zanimljivo je to da je na otvaranju ,,gost” bila jedna žirafa.
Dalje nas put vodi ka vili Hameršmit, koju je 1860. godine sagradio August Dikhof. U njoj je od 1868. živio otac Aleksandra Keniga Leopold, a nakon njega Rudolf Hameršmit. Služila je kao zvanično sjedište i rezidencija predsjednika Njemačke od 1950. do 1994. godine. Zovu je još i Bijela kuća Bona, zbog političkog simbola Zapadne Njemačke i Bona. Prvi predsjednik koji je živio u njoj je Teodor Hojs, a zadnji Rihard fon Vajczeker.

Palata Šaumburg služila je kao zvanično sjedište i rezidencija njemačkih kancelara od 1949. do 1976. godine. Prvi kancelar koji je živio u njoj je Konrad Adenauer. Sagrađena je sredinom 19. vijeka. Početkom 20. vijeka u njemu je živjela pruska princeza Viktorija, poznata po burnom društvenom životu. Bila je zaljubljena u bugarskog princa Aleksandra, ali su se njeni usprotivili toj vezi i do braka nije došlo. Na kraju se udala za Adolfa Šaumburga-Lipea koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Kada je imala 61 godinu, izazvala je pravi skandal kada se zaljubila u 30 godina mlađeg prevaranta i kasnije se za njega i udala. Viđeni su kako se voze motorom, što je za to vrijeme bio još jedan u nizu njenih skandala.  Umrla je u 63. godini u Bonu.

Nakon Vaservelta putovanje završavamo pored Rajne. Elizabeta nam objašnjava kako su klima, ekologija i razvoj veoma važni za Bon. Kaže da je u toku inicijativa da sva djeca od osam godina uče o klimi i da je to poseban dio obrazovnog programa. Dodaje da Bon želi da zabrani prilaz svim automobilima za vožnju u centru grada, te da ulice mogu biti otvorene samo za bicikliste.
Betoven i Adenauer
Ludvig van Betoven i Konrad Adenauer imena su koja ćete najčešće čuti od ljudi u Bonu dok s ponosom govore o svojoj bogatoj istoriji.
Betoven-Haus nalazi se u uzanoj ulici Bongase. To je kuća u kojoj su Betoveni živjeli, kako nam je rekla umjetnička direktorica Betoven-Hausa Ursula Timer-Fontani. Objasnila je da izložba ima za pitanje kakva je Betoven osoba bio, kakva se to ličnost krila iza Betovena umjetnika.
Prva soba i prvo pitanje ispred legendarnog portreta Betovena koji se može vidjeti posvuda, na internetu i svim ostalim izdanjima van njega.
– Da li mislite da je Betoven izgledao ovako u stvarnosti? – pitala nas je vodič Elizabet.
,,Ne, naravno da nije”, glasio je nekoliko trenutaka kasnije njen odgovor.
Objasnila nam je kako je to zapravo idealizovana verzija Betovena i kako je umjetnik Jozef Karl Štiler želio upravo tako da ga predstavi. Kaže nam da Betoven nije bio strpljiv model kada je poziranje u pitanju. Pozadina na slici je izmišljena, dodaje ona, a marama namjerno crvena.
Osvrnuli smo se i ugledali skulpturu Betovena. Da, kaže nam Elizabet, ovo je pravi Betoven. Pored ostalih zanimljivih činjenica, rekla nam je i da Betoven znači neko ko dolazi sa polja.
Interesantno i uzbudljivo je bilo hodati prostorijama u kojima je on bio, vidjeti instrumente na kojima je svirao, pisma, dokumenta kako je stvarao, koliko je iznova i iznova zapisivao i prepravljao note na simfonijama, pa i koje je slušne aparate koristio, fotografije kako je Bon izgledao u njegovo vrijeme, zatim sliku njegove sahrane i na kraju masku njegovog lica, izrađenu poslije smrti. Na moje pitanje zašto su plafoni tako niski, Elizabet mi objašnjava da su u to vrijeme ljudi bili niski, te da je Betoven bio visok 165 centimetara.
Koliko je tek samo simbolike bilo u puštanju njegove muzike u njegovom domu.

This slideshow requires JavaScript.

Nedaleko od muzičke dvorane, u dvorištu se nalazi prostorija u koju možete ući i jednostavno sjedjeti i slušati njegovu muziku. Ovoga puta bilo je lijepo vidjeti porodicu sa djecom. Takođe je bilo interesantno primijetiti kako, dok je stvarao, vladao je, kako nam je rekla Elizabet, haos u njegovoj glavi, a svi koji slušaju njegovu muziku osjete mir.
Sa muzike prelazimo na politiku. Na moje pitanje Da li postoji kancelar na kojeg su Njemci najponosniji, Elizabet mi je dan ranije odgovorila da su to Konrad Adenauer. Vili Brant i Helmut Šmit.
Sve ono što je bio Adenauer utkano je u njegovu skulpturu ispred zgrade Ministarstva ekonomije. Na prednjem dijelu bore kriju godinu njegovog rođenja, vezane ruke označavaju da je bio hapšen dva puta, 33 je godina kada je morao da bježi, a 44 godina kada je ponovo uhapšen.
Bik je simbol Evrope, katedrala u Remsu i katedrala u Kelnu označavaju pomirenje Njemačke sa Francuskom kroz Šarla de Gola, iza uva je njegova kuća, a još jedan broj sa strane je godina njegove smrti. Orao je simbol Njemačke i njegovog kancelovanja.
Umjetnost
Bon je grad u kojem dosta toga ima da se vidi, a Njemačka zemlja na čijem se primjeru mnogo može naučiti, od očuvanja kulture do očuvanja životne sredine.
Bundeskunsthale je primjer očuvanja kulture. Vodič Tomas Hese kaže nam da otkupljuju djela od njemačkih umjetnika i tako investiraju u njih i promovišu ih. Stvoren je kao ,,živa” kultura i razmjena i promovisanje kulture. Ispred je još jedna memorijalna ploča na kojoj su imena umjetnika koji su preminuli od side.
Umjetnička direktorica Bundeskunsthalea  kazala nam je da su dio sistema. Ove se navršava 30 godina od njegovog osnivanja. Impresivne i moderne arhitekture, ovaj prostor nudi nekoliko sala za izlaganje, zatim pozorišne mjuzikle, ples, koncerte, sve vrste umjetnosti. Govoreći o izložbi koju je upravo trebalo da pogledamo, istakla je da je ,,Color As Program” nastala u toku lokdauna 2020. godine.
– Razmišljali smo  kako da postavimo izložbe. Ovu su isplanirale sve žene, njih sedam. Više od 150 godina u savremenoj umjetnosti boja čini razliku. Vidjećete istorijat boje. Umjetnici su željeli da to bude pejzaž, da pokažu koliko je boja važna u različitim medijima – istakla je umjetnička direktorka Bundeskunsthalea.
Stavili smo slušalice kako bismo čuli vodiča koji nam je govorio na engleskom jeziku i ušli u svijet boja. Iz njega ću izaći inspirisana. Predstavila su se 43 umjetnika sa isto toliko djela. Ova izložba bavi se umjetničkim istraživanjem moći boje, bilo da je to politička kulturološka ili neka druga vrsta moći.
Kokurator Liam Gilik objasnio je to ovako:
– Boja u ovoj izložbi uvijek je nosilac ideja. Boja i jeste i nije onim što se čini. Ona je sredstvo da se izrazi kontradiktornost i subjektivnost.
Izložba počinje od prvih fotografija i filmova u boji poput onoga u kome pleše Anabel Serpentin, iz 1895. godine. Nedaleko od nje su japanski stubovi u plavoj boji koji imaju za cilj da vas, dok stojite ispod njih, učine srećnim. Došli smo do još jednog važnog datuma u istoriji – 25. avgust, 1967. godine. Tada je njemački kancelar Vili Brant pritisnuo crveno dugme i slika na televiziji iz crno-bijele pretvorila se u ekran pun boja. Ovo je označilo novu eru televizije. Tu su bili i šareni stolovi koji su označili druženje ljudi za njime, ali i rad od kuće u doba pandemije koronavirusa. Bočice i sadržaj u njima ono su kako umjetnica vidi raznolikost boje kože. Sivo platno je kreativna kriza kroz koju umjetnik koji ga je naslikao prolazi.
Put nas je odveo i u ,,dream room”. Izuli smo se i ušli u nju.
– Koju ste boju vidjeli? – pitala nas je vodič nakon izlaska.
,,Rozu”, ,,ljubičastu”, bili su odgovori koji su govorili kako svi posmatramo boje na različit način. Bilo je zanimljivo vidjeti kako se umjetnici poigravaju sa značenjem boje, ali i samom njenom percepcijom.
Ušli smo u ljubičastu prostoriju koju sam fotografisala. Kad sam željela da pogledam sliku, soba je bila na njoj plava. Pokazala sam vodiču i ostalima iz grupe ovaj interesantan fenomen.
Buket bijelog cvijeća bio je postavljen u crnoj sobi, dok je jedna od umjetnica prikazala nedaleko od te sobe kako slijepi ljudi osjećaju boje.

This slideshow requires JavaScript.

U hodniku Bundeskunsthalea naišli smo na zastavice u raznim bojama, a jedna mi je zapala za oko. Umjetnik se poigrao riječima: ,,To thrive in the culture of my eye.”
Kulturu čini i pozorište. Mi smo veče proveli na zanimljivoj kabaretskoj predstavi NEO u GOP. Variete-Theatru Bon u kojoj se vidjela sva ljepota i multikulturalnost Bona. Gosti su tako, uz piće i kolač, uživali u duhovitosti domaćina Martina Kvilica, muzici uživo kompozitora Holgera Difendala, te akrobacijama Ameli Bolduk iz Kvebeka, Šua Takade iz Japana, Salfi Karin iz Amerike, braće Tonji iz Italije, djevojke australijsko-slovenačkih korijena Erin Skaj, dua One Line i plesu Ukrajinke Julije Girde.

This slideshow requires JavaScript.

Bon kroz oči preduzetnika
Matijas Om i Marisa de Luka su Bonn Greeters. Njihov moto je, a što smo i sami osjetili, ,,dođite kao gost, a otiđite kao prijatelj”. Koncept je da lokalac volonter turistima predstavi Bon kroz mjesta koja voli, kako bi vidjeli grad iz druge perspektive. Ta perspektiva može biti viđena kroz zanimljive priče, iz lokalnog paba, komšiluka ili ugla ulice. Matijas i Marisa izdvojili su, uz direktora press službe Univerziteta u Bonu Andreasa Arhuta, jedno popodne kako bi nam pokazali bogati Sudštat, odnosno južni dio Bona.

Marisa kaže da već 15 godina živi u Bonu. Prije toga živjela je u Torontu i Sidneju. Matijas je uvjerio da dođe ovdje. Sviđa joj se što se lako snalazi kroz grad, tu je sve što joj treba, živi u Sudštatu, a kroz grad ide biciklom.

Matijas dodaje da je u Bon došao kada je imao 21 godinu. Nakon uvoda prešao je na priču o Sudštatu i rekao nam nekoliko zanimljivosti. Naime, ova aleja je oformljena 1750. godine. Prve vile izgrađene su od 1810. do 1820. godine. Jedna od zgrada proglašena je kulturnim dobrom. U istom redu nalazi se, kako je Matijas nazvao, raj za matematičare. Kuća u kojoj je sve obezbijeđeno za matematičare istraživače i u kojoj ostaju nekoliko mjeseci, sve je plaćeno. Iz  nje izlaze sjajni matematičari i istraživači, dodaje Arhut. Tako država i fakultet ulažu u znanje mladih.

Matijas nam je pokazao kuću u Sudštatu koja je na prodaju. Cijena? Sitnica, samo četiri i po miliona eura. Ima 11 soba. Neko od novinara nasmijao nas je sve, upitavši: ,,Da li primaju kreditne kartice?”

Nakon toga vrijeme je bilo da se malo predahne. To smo učinili u kafiću koji se nalazi u botaničkoj bašti, u sklopu Univerziteta u Bonu.

Dok smo jeli kolače i pili limunadu od pomorandže i lavande i kafu, Arhut nam je izrekao nekoliko zanimljivosti o botaničkoj bašti. Sadrži više od 10.000 vrsta biljaka, tu je i drvo sekvoje, a s ponosom je rekao da je ovdje i najveća biljka na svijetu, poznata po mirisu, titan arum.

Iz botaničke bašte krenuli smo ka dvije mlade preduzetnice koje su oformile firmu ,,Cali&Friends”. Jedna je iz Tuske, druga iz Zimbabvea. Sve radnice su im žene. Ove simpatične dame prodaju nakit od srebra, zlata i dijamante. Teže da pomognu i drugim mladim preduzetnicima.

Naš đir po Sudštatu završili smo kod Arnolda Dagnera koji je psiholog po struci, ali drži radnju u kojoj je stara fotografija Titanika, stare razglednice Bona i svih krajeva svijeta, stara kola-igračke i stare knjige.
Počeo je da skuplja automobile kada je imao 21 godinu. Nešto je očuvano u originalu već 60 godina, a drugo je restaurirano.
– Ne znam uvijek šta je, ali znam gdje bi trebalo da bude – kaže nam Dagner.
Sa ,,oskarom” u ruci
Naša novinarska grupa posjetila je ovom prilikom dobitnika Oskara iz 2005. godine i preduzetnika, jednog od najbogatijih ljudi u Bonu, Horsta Burbulu. Stigli smo na njegov poziv. Pokazao nam je kuću koja je izgrađena 1065. godine. U početku je imala dva sprata. Prvi vlasnik bio je proizvođač željeza. Burbula je kuću kupio prije deset godina.Govorio nam je o renoviranju plafona, a zatim o zanimljivom projektu – kuli Aire, koju će graditi u Bonu, a koja će imati koncertnu i plesnu salu, amfiteatar, restoran, gdje će se svirati klasika.
– Želim da je sagradim, jer je zabavno. Panoramski ne postoji takva u svijetu. Želim da je sagradim zbog vidika i iz sentimentalnih razloga. Postoji nešto više od novca. Želim ovo da izgradim za sve ljude Bona – rekao je Burbula.
Na kraju, zaslužili smo svi po jednog ,,oskara” koji nam je Burbula dao da držimo.
Više informacija o Bonu i Njemačkoj dostupno je na sajtu germany.travel.
Tekst i foto: Bojana Radonjić