MAGAZIN SLAJDER
PORTRET PROF. DR NATAŠE RUŽIĆ: Više je razloga zbog kojih mediji gube kredibilitet kod publike
Rukovoditeljka studijskog programa Medijske studije i novinarstvo na Fakultetu političkih nauka, prof. dr Nataša Ružić je tokom ispitnog roka stroga i pravična, ali pravi životni mentor, kažu studenti koji su imali privilegiju da im prenosi svoje znanje.
Rođena Baranka nakon srednje škole svoje snove je nastavila da gradi u dalekoj Moskvi upisavši državni Univerzitet „Дружба народов”. Sa odličnim uspjehom završila je osnovne studije i diplomirala 2004. godine na studijskom programu Novinarstvo. Postdiplomske studije nastavila je na istom Univerzitetu. ’Regulisanje krize na Balkanu nakon raspada Jugoslavije i svjetski centri moći’ bila je tema njenog magistarskog rada koji je odbranila s najvišom ocjenom u junu 2006. godine. Za magistarski rad nagrađena je diplomom Vijeća Univerziteta za naučno-istraživački rad.
Tokom studija, bila je glavni i odgovorni urednik omladinskog lista Зеркало. Radila je i u informativnom programu na radiju Голос Россиu, a takođe vodila je i svoje autorske emisije ’Naši u dijaspori’ i ’Rusija i ja’.
U novembru 2010. godine na Fakultetu političkih nauka u Podgorici odbranila je doktorsku disertaciju, pod naslovom: ’Internet kao jedan od faktora podsticaja nasilja u društvu’. U septembru 2011. godine izabrana je u zvanje docenta za predmete: Uvod u novinarstvo, Istorija novinarstva, Mediji u kriznim situacijama, Novinarska etika. Od marta 2017. godine ima zvanje vanrednog profesora. Autorka je tridesetak naučnih radova i priručnika i učesnica brojnih projekata i konferencija.
Svjesna je profesorica Ružić da je novinarstvo danas u dubokoj krizi i da je novinarski poziv zaista težak imajući u vidu da medijski radnici trpe pritiske sa različitih strana.
-I dalje je novinarstvo za mene najljepša profesija, iako sam se bavila medijima više s teorijskog aspekta. Stjepan Malović je 2005. godine pisao da se vijesti pronalaze izvan redakcije, ali današnji trendovi su doveli do te situacije da se novinarstvo svelo na plasiranje saopštenja i preuzimanje grafičke opreme sa sajta ili društvenih mreža neke institucije i intervjuisanje putem vajbera ili mejla. Žao mi je što u medijima u većoj mjeri nije zastupljena žanrovska raznovrsnost i medijski inicirani tekstovi. Takvo novinarstvo mi se ne sviđa, ali svjesna sam da su za ovakvu situaciju odgovorni vlasnici i nova pravila koja nameće razvoj tehnologije i finansijska situacija, a ne novinari – iskrena je Ružić.
Smatra da se uloga profesora olako shvata i da ljudi zaboravljaju koliko je to odgovoran posao.
-Zapravo, ovo su tri posla u jednom jer se morate baviti pedagoškim i naučnim radom, kao i administrativnim poslom. Osim toga, profesija od vas traži konstantna usavršavanja i pripreme za predavanja. Pod uticajem tehnologije stalno se pojavljuju nove vrste novinarstva. Na primjer, prije desetak godina nijesmo govorili o mobilnom, dron, konstruktivnom, imerzivnom, data, ekološkom novinarstvu. Nijesmo koristili pojmove – prirodno oglašavanje, native monetizacija, crowdsourcing, crowdfunding, prozumiranje, sajferpank, informacijski poremećaji, itd. Tako da morate pratiti promijene na tržištu i prilagođavati literaturu i predavanja savremenim trendovima – priča profesorica.
Na pitanje koliko se često susrijeće sa neobičnim zahtjevima studenata, ona odgovara:
-Sve zavisi od studenta do studenta. Ove godine sam imala dvije odlične studentkinje koje su uprkos ozbiljnim porodičnim problemima izašle na ispit jer nijesu željele da pomislim da traže izgovor. Takve studente cijenim, ali ponekad dobijem i mejlove u kojima studenti koriste glagol – zahtjevam, itd. Sve zavisi od vaspitanja studenta/studentkinje, ali u takvim situacijama ste prinuđeni da objašnjavate da se takvo ponašanje ne može tolerisati u akademskoj zajednici i da riječi poput – molim, izvinite i hvala moraju postati neizostavni dio njihovog rječnika.
Kako su izgledali Vaši studentski dani u Moskvi?
-Uvijek se s toplinom sjećam studentskih dana zbog odličnih profesora, života u megapolisu i iskrenih prijatelja iz cijelog svijeta koje sam stekla u Moskvi. Na fakultetu smo imali svakodnevna predavanja izuzev nedjeljom, ali nedjelja je bila dan uglavnom rezervisan za šetnje Moskvom sa mojim prijateljima. Predavanja su bila preduslov za izlazak na ispit i nijesmo mogli da pregovaramo o tome sa profesorima, niti da im objašnjavamo da radimo, pa ne možemo dolaziti. Profesori su bili izuzetno korektni, ali istovremeno strogi i podsticali su nas da istražujemo i sami dođemo do informacija. Na primjer, profesor bi mogao reći da nije siguran da se neka riječ piše na takav način, a suštini poruka je bila da otvorimo riječnik i provjerimo. Osim toga, Moskva pruža mladom čovjeku odličan izbor kulturnih sadržaja u pogledu pozorišnih predstava, koncerata, opera, baleta, muzeja. Takvi sadržaji, kao i ogroman izbor literature u biblitotekama i knjižarama omogućavaju da nadogradite svoje opšte obrazovanje.
U Rusiji ste bili studentkinja, u Crnoj Gori profesorica, možete li napraviti paralelu između obrazovnih sistema dvije zemlje?
-U Rusiji osnovne studije traju četiri do pet godina u zavisnosti od fakulteta da biste dobili diplomu bečelora, zatim slijede dvogodišnje magistarske studije, pa trogodišnja aspirantura koja se priznaje u Evropi kao doktorat, ali u Rusiji po završetku aspiranture stičete zvanje kandidat nauk, a ne doktor nauka. Naučnika koji su stekli najviše zvanje u Rusiji je veoma malo i morate zaista dati neki doprinos da biste bili doktor nauka. U Crnoj Gori studirate po sistemu 3+2+3, odnosno trogodišnje osnovne studije, dvogodišnje master i trogodišnje doktorske studije. Nakon trogodišnjih doktorskih studija stičete zvanje doktora nauka.
Sjećate li se Vašeg prvog novinarskog priloga?
-Prvi tekst sam napisala za studentske novine „Ogledalo“ još na prvoj godini studija. Ne sjećam se baš tačno prvog priloga jer je to bilo prije dvadesetak godina, ali mislim da je to bio izvještaj o jednom kulturnom događaju, tačnije koncertu klasične muzike. Naravno, imala sam užasnu tremu, ali i odličnu urednicu koja mi je ukazivala na greške, tako da zahvaljujući Ljudmili Mosinoj prilog nije bio toliko loš. Kasnije sam imala radijsku emisiju u kojoj sam intervjuisala Jugoslovene koji žive i rade u Moskvi. Tako sam upoznala mnogo crnogorskih iseljenika, koji su u tom periodu radili u građevinskim firmama i imali svoje biznise.
Na koji svoj rad ste posebno ponosni?
-Teško je odgovoriti na to pitanje jer sam prilično samokritična. U procesu razvoja ne možete biti zadovoljni radovima koje ste napisali prije pet ili deset godina. Ne mogu da kažem da sam ponosna, ali drago mi je da sam objavila poglavlje u knjizi u izdanju CEU Press-a.
Da nijeste završili novinarstvo koje bi Vaše drugo zanimanje bilo?
-Vjerovatno bih radila kao veterinar jer mnogo volim životinje. Povremeno pratim rad nevladinih organizacija koje pokušavaju pomoći napuštenim životinjama i divim se njihovom entuzijazmu i humanosti. Voljela bih da imam više slobodnog vremena za volontiranje u takvim projektima.
Da li imate neki hobi?
-Nemam baš puno slobodnog vremena za hobi, ali volim da planinarim. Gotovo svakog ljeta obavezno obiđem svoja omiljena mjesta na Žabljaku poput Ćurevca, Ledene pećine, Zminjeg i Jablan jezera. Često se vratim istim mjestima, ali Žabljak je svake godine drugačiji i uvijek otkrijete neki novi kutak u prirodi.
Mnogo knjiga ste pročitali, koju biste preporučili našim čitaocima?
-Teško pitanje jer svi preferiramo različite žanrove. Tokom godine uglavnom čitam stručnu literaturu, ali odmor koristim da pročitam beletristiku. Nedavno sam završila čitanje knjige Umberta Eka „Vrući ratovi i medijski populizam“, koja mi se jako dopala. Inače, Eko je često pisao o medijima. Njegova knjiga „Nulti broj“ koja je posvećena tabloidnom novinarstvu je takođe odlična. Sviđaju mi se djela Markesa poput „Hronika najavljene smrti“. Knjiga mora da nosi neku poruku i da ima neku dubinu. Nažalost, danas svi pišu, ali mislim da su klasici ipak neprevaziđeni u pogledu kvaliteta.
Profesorica Ružić kaže da crnogorsko novinarstvo veoma kaska za standardima kada su u pitanju razvijene zemlje i teško da možemo napraviti neko poređenje zbog različitih istorijskih okolnosti u kojima su se razvijali mediji.
-Ne treba zaboraviti da u razvijenim zemljama je mnogo bolji socio-ekonomski položaj novinara, kao i da veće tržište pruža veće mogućnosti, ali ujedno donosi i veće probleme. Mislim da su onlajn mediji u potpunosti uništili profesionalne standarde u onom trenutku kada smo počeli da se bavimo klasifikacijom informacijskih poremećaja na dezinformacije, misinformacije i maligne informacije. Ne možemo naći opravdanje za medijsku nepismenost novinara koji nisu provjerili informaciju, što je rezultiralo objavom netačnih podataka. Publiku ne interesuju motivi i razlozi zbog čega novinar nije uradio svoj posao kako treba. S druge strane, i vlasnici ne ulažu u onlajn medije i nemoguće je da pet ili osam novinara pokriju sve rubrike na nekom portalu. Upravo zbog rada u ovakvim uslovima koji rezultiraju greškama novinara, mediji gube kredibilitet kod publike.
N. Petrović
