Prije četiri vijeka Sahat kula u Podgorici zaklela se na vjernost gradu. Od 1667.godine drži čas istorije svakome ko skrene pogled ka njoj. Simbol života i neuništivosti, visoka čak 16 metara izašla je ponosno na crtu neprijatelju u Drugom svjetskom ratu i ostala jedna od rijetkih netaknutih građevina.
Tihi svjedok svega onoga što nosi dan i krije noć. Šta su joj sve priznali i šta je sve čula i vidjela nikada nikome nije otkucala. Nije kucala ni onu nulu kada se divanilo i kasnilo kući. Svaki kamen sagrađen u osmanskom stilu ukrašen tada satom iz Venecije, a danas novim iz Francuske pamti sve što je Titograd bio i Podgorica postala. Podijeljena na četiri drvena podijuma Sahat kula onako gorda ispraća i dočekuje sve goste grada koji ona osmatra vjekovima.
Sagradivši tadašnje vojno utvrđenje, a današnji najljepši podgorički spomenik, Hadži paša Osmanagić smjestio je trg Bećir bega Osmanagića na suprotnu stranu od zaborava. Pjesmom opjevana čuvena Sahat kula podsjeća nas da vrijeme prolazi, ali je nešto ipak i vječno poput nje.