MAGAZIN SLAJDER

JOVANA KEŠANSKI U OGLEDALU: Volim kada se sirovo kaže surova istina

Foto: Aleksandar Kerekeš Keki

Današnja gošća u rubrici ,,U ogledalu” je Jovana Kešanski. Rođena je u Bačkoj Palanci, diplomirala na Fakultetu Političkih nauka u Beogradu, radila  kao novinarka, a zatim i kao kolumnistkinja portala Lola, Mama klik, Dobro jutro, Luftika (gdje trenutno piše). U oktobru prošle godine objavila je  prvu zbirku priča “109 pletenica” koja je prije mjesec  ušla u treće izdanje i, kako autorka kaže, reakcije čitalaca su prilično dobre.

Životu je, kaže, uči  petogodišnja kćerka Srna koja je ,,divno, radoznalo, svojeglavo, maštovito dijete”. Za supruga, sa kojim je već 18 godina, ističe da je najbolji čovjek kojeg je mogla da ima uz sebe,  divan otac, posvećen, razuman, stabilan, porodičan…

-Nekad mi “pije krv”, nekad ja njemu (količinski mnogo više), ali je važno da uvijek imamo mjeru. Mi se time zapravo pročišćavamo, kao kod davalaca dobrovoljnih krvi, daju jednu mililitražu, dobiju svježiju krv za tijelo, plus sendvič i sok za podvig. To “pijenje krvi” nema veze za svađama ili agresijom ili sputavanjem, već jednostavno ja, kao neko ko je umjetnički nastrojen, imam skroz drugačiji ritam od njega koji radi za kompaniju. Dakle spoj nesputanog bića koje voli noć i zanesenost sa bićem koje je u sistemu i strogim pravilima od ranog jutra. Nikada me nije sputavao. S druge strane, od mene je dobijao podsticaj koji mu je često falio, razgovor, ohrabrenje, i ljubav na način koji mu je bio nepoznat. Mislim da smo vrlo dobar primjer kako ljubav doprinosi rastu-kaže Jovana.

Njen oslonac je njena majka.

-Od rođenja Srne, ona je tu -za čuvanje, za kuvanje, za razgovor, za radost. Ne znam kako bih bez nje. Čini me radosnom kada mogu da joj pomognem, kada dođe na ručak, kada joj napravim kolač ili gibanicu, ili kupim cipele ili povedem s nama na odmor. Voljela bih da je moj tata živ, ali bez obzira na neprisutnost tijelom, tu je duhom, i ja znam da nas čuva bolje nego iko ovdje dolje-kaže Jovana.

Dio njene porodice je i udomljena mješanka Jeja koja je, dodaje, unijela u njihove živote lekciju o zahvalnosti i odanosti.

Naša sagovornica ističe da trenutno traži neki prostor, par kvadrata, gdje bi da unese unese radni sto, lap top, biljku i sebe i počne da piše drugu knjigu. Pojašnjava da ne voli što nije pisac svakog dana,  već pisac trenutka. Tako čeka da skupi trenutke u knjigu i želi da veruje da će to biti za  nekih osam mjeseci.

U ovom razgovoru otkriva da  voli nepredvidivost života, da je njena priroda  neuhvatljiva u okvir jasno definisan…Ljubav je za nju osjećaj nenarušene slobode, kada si svoj, a ipak si svojevoljno još nečiji.

Da može oživjela bi Fridu Kalo da Srni ispuni želju.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

-Na sličice mapet beba koje precizno lijepim u album na stepeniku malog stana u koji smo se iz podstanarstva doselili kada sam imala tri godine. Prije toga sjećam se da nismo imali kupatilo i da nam je tata spirao stopala od dunavskog pijeska u sudoperi dok nas ne odvede kod babe na kupanje. Ali bilo je lijepo, djeca ne drame oko takvih stvari, bilo mi je važno da se popnem na stolicu od pruća i pjevam dok dairama udaram o struk. Ili da kružim oko trpezarijskog stola u karo zepama izdignuta na prste, htjela sam da budem balerina. Ili da uveče iz tatinog krila gledam reklame.

Kada smo napustili podstanarsku kuću dobili smo kupatilo, a ja drugaricu Vesnu sa kojom sam se igrala od jutra do mraka. Pravile smo ručak od blata, penjale se na jelke, igrale na livadi, pravile ogrlice od bijelih rada. Moje detinjstvo su žmurka, vija, zavlačenje po žbunju, vožnja sankama do babe i dede na drugom kraju sela, dedine priče iz rata, babina pura žuta ko dukat, hodanje na štulama, crtanje i igranje školice.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

-Sjećam se da sam tokom studija u Beogradu brojala putnike koji ulaze i izlaze iz tramvaja na svakoj stanici. Ne sjećam se koliko sam zaradila, ali sam sigurno ostavila za džeparac, dijete sam iz radničke porodice. Poslije, kada sam diplomirala, ljeti sam prala šajbne na lokalnim pumpama, pošto je u opštini zvanje politikolog za komunikologiju bilo kao: Šta? Pooli? Politi? A kada su shvatili o čemu se radi, onda nisam bila politički podguzno podobna.

Od toga sam kupila fen za kosu, imala za svoje potrebe i po neku krpicu, kao i za prašak, hranu za kuću, račun za mobilni. Ništa spektakularno, nikakvo putovanje ili bicikl ili… nije bilo baš novca, pa je uvek dobrodolazio za tekuće potrebe.

Na čemu insistirate u poslu?

-Pošto nemam šefa, bavim se pisanjem u sopstvenoj režiji, jedino insistiram da me ne prikidaju kad radim, jer onda ode nit. Potreban mi je moj prostor gdje ću moći da ćutim i pišem. Nemam neke specijalne zahtjeve.

Koju knjigu/film biste preporučili?

-Ne sjećam se kada sam posljednji put pogledala film. Tako da nisam baš kompetentna za preporuku, ali lično obožavam filmove Vudija Alena, sviđa mi se scenario, prisutna naracija u svakom od njih, drugačiji su i nisu definitivno za svakoga. Što se tiče knjiga, nemam omiljenu, ali volim Dostojevskog, volim Bukovskog, Selindžera… Trenutno čitam “Vuci svoje ralo po kostima mrtvih” od Olge Tokarčuk, dobitnice Nobelove nagrade i jako mi se sviđa stil pisanja. To mi je važnije od same priče. Ne volim kada me rečenice gnjave suvislim opisima. Volim, a to sam našla kod Bukovskog, kada se sirovo, bez mnogo opisa, kaže surova istina sa uključenom autobiografijom.

Posljednjih godina dosta čitam stručnu literaturu, Irvina Jaloma, Viktor Frankla…

Foto: Marko Milivojević

Koje jelo najviše volite?

-Nemam omiljeno jelo. Ne volim to ubacivanje u okvir “omiljenog” ili “jednog jedinog”. Jedan dan mi se jede pljeskavica sa lukom, drugi dan uživam u pahuljicama sa voćem i sojinim mlijekom, a treći dan jedem palačinke ili picu mađaricu sa feferonama. Sve ovo upućuje da nisam baš našla neki svoj ukus u kuhinji, ali šta da se radi, takva mi je priroda, neuhvatljiva u okvir jasno definisan.

 

Šta je potrebno za pravu ljubav?

-Da za početak ljubav ne nazivamo “pravom” jer pojma mi nemamo kako ljubav treba da izgleda, šta je prava, a šta je pogrešna ljubav. Za mene je ljubav osjećaj nenarušene slobode. Zajedno smo, ali niko nikog ne želi patološki da mijenja, ograničava, utiče na način razmišljanja, razlog za sreću… (ovdje naravno ne pričam o slobodi da se partner vara ili povrjeđuje). Ne bih mogla da budem sa partnerom koji bi me gušio, ispitivao, ljubomorisao, dosađivao, niti bih ja mogla da budem sa nekim koga bih morala da provjeravam, ispitujem, mijenjam, u koga nemam povjerenje koje mi je vrlo važno. To sve ubija ljubav i uzima energiju, malo onda ostane prostora za uživanje. Ljubav je podrška, razumijevanje, ljubav je rast i jednog i drugog partnera, ljubav je kada ne moraš da je stalno dokazuješ, provjeravaš, analiziraš, ljubav je kada si svoj, a ipak si svojevoljno još nečiji.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

-Ovih dana vrlo vjerovatno Fridu Kalo, jer je moja petogodišnja ćerkica oduševljena njom. Rekla mi je: Hoću da me vodiš na Fridin grob. Mislim da bi, eto, bilo dobro da je oživim da bi je Srna mogla upoznati i pitati sve što je zanima. Viva la vida! Svijetu su potrebni ljudi koji ne odustaju uprkos nedostacima, oni su “šamar” svima koji kukaju zbog slomljenog nokta. Recimo.

Što se mene tiče, Bukovski.

Putovanje koje pamtite?

-To će biti putovanje u Njujork, Menhetn i momenat kada legnem na travu Central parka. Zovite me poslije toga. Možda bude za dvije ili tri godine, ali zovite slobodno, pa ću sve detalje da vam ispričam.

Pjesma Vašeg života je?

-Još sam živa, plivam, hvala nebesima, pa ima vremena da uživam u još mnogo pjesama. Šalu na stranu, kao i kod jela, nemam nešto najomiljenije, jedno jedino, puno je pjesama bilo do sada i svaka je obilježila određeni period. Trenutno slušam muziku iz filmova Vudija Alena. Ja sam taj “filmska muzika” tip, jer još od malena pravim sebi film od života.

V.T.

Foto: Privatna arhiva

Leave a Reply