MAGAZIN SLAJDER

ŽANA POLIAKOV U OGLEDALU: Ne živim u sjećanjima

Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je spisateljica Žana Poliakov.
Rođena je 1973. godine. Kaže da je djetinjstvo asocira na uzbuđenje jer dolazi novi dan. Tako je, dodaje, dan-danas.
Završila je Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, odsjek Dramaturgiju, pa voli da se našali da je sada sertifikovana Drama Queen.
Internet pionir, bavi se pitanjima digitalnog doba, kopije i originala, konzumerističkog društva i new age  filozofijom. Godine 1996. počinje profesionalnu karijeru razvijajući sopstveni koncept vizuelne komunikacije, gdje umjetnik prevazilazeći zadate okvire, transcendentira kroz medije i postaje više ili manje pop zvijezda.
Jedna je od osnivača umjetničke asocijacije Remont. Izlagala je na više grupnih izložbi širom planete i na dva Oktobarska salona u Beogradu gdje je eksperimentisala sa ambijentalnim instalacijama igrajući se odnosima između razuma i osjećajnosti, privatnog i javnog.
Bila je prva glavna i odgovorna urednica magazina za srećniji život ,,Sensa” od 2008. do 2012, zatim urednica rubrike Život na portalu B92. Pisala je za radio, televiziju i advertajzing agencije.
Autorka je bestselera ,,Soulfood, sensational uvod u srećniji život”, ,,Soul Journal”, ,,Lovemarks, još jedna knjiga o zbunjenosti” (2010), ,,I am love, još jedna knjiga o zbunjenosti” (2012), ,,Ona zna, knjiga o zbunjenosti koja to više nije” (2014), ,,21 dan mind detox izazov” (2015), ,,Soulfood za 365 dana”, ,,Romantično resetovanje” i ,,iBELIEVE in Magic&Love”, sve 2016, ,,Soulfood recepti za srećniji život” (2017), ,,Kako zračiš tako privlačiš” 2018. i, uz Milicu Perišić, ,,Kao da si anđeo” (2020).
Upravo ,,Soulfood” doveo je našu gošću u Podgoricu i Crnogorsko narodno pozorište 11. maja na premijeru monodrame Slavka Kalezića, rađenoj po tom romanu. Kalezićev kostim podsjetiće je u ovom razgovoru na mjuzikl ,,Prisila, kraljica pustinje”.
U poslu, ističe, traži entuzijazam, radost i neki bolji razlog, da osjeti strast a ne stres.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Na uzbuđenje jer dolazi novi dan.

Oh, wait, to je i dan danas 🙂

Uzbudljivo mi je da gledam, pravim ili učestvujem u svemu onome što sam kao dijete zamišljala i maštala. Bolje je nego što sam i mogla da zamislim.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Imala sam ideju, ne znam otkud mi, da kao srednjoškolka na raspustima radim nešto. Moguće da sam to vidjela u filmovima. Moje roditelje je tada to uznemiravalo te su mi nudili da mi samo plate da ne radim. Da ih ne blamiram valjda, kao da oni nemaju da mi daju, vjerovatno je to bilo u njihovoj glavi. Ipak sam rasla u doba socijalizma. No, oduvijek mi se sviđalo i posebno u tome uživam i dan danas da smislim kako ću nešto da zaradim. Ili da nešto dođe do mene.

Moj otac je vježbao strogoću u vrijeme mog odrastanja te mu je prvi odgovor na sve što sam tražila bio „Ne“. I onda moraš da ga moliš i smišljaš načine kako da ga odobrovoljiš, jedva sam čekala da počnem sama da zarađujem. Da ne moram više nikoga ništa da pitam. Sve što zaradim sa zadovoljstvom potrošim.

Na šta sam potrošila prvi honorar?

Prvo na knjige. Kupila sam sebi par knjiga Milorada Pavića, tad je bila histerija oko Hazarskog rečnika. Zaljubila sam se u njega, njegov stil pisanja i razmišljanja kao što se tinejdžerke zaljubljuju u pjevače, bendove ili glumce. Ja sam bila zaljubljena u njegove knjige.

Potom, i na neke lijepe haljine 🙂

Na kasete, na ploče, na predivno napravljene ili oslikane predmete za svakodnevnu upotrebu, poput ogledala, kutijice ili kuhinjske vragolije… i dan danas ih imam.

Imam oko i njuh za lijepe stvari. Srce mi zaigra kad se sretnemo pa onda moram da ih ponesem kući 🙂

Na čemu insistirate u poslu?

– Volim da radim sa ljudima sa kojima bih inače pila kafu. Sve drugo me košta previše tako da radije ne ulazim u neke projekte kako se ne bih uznemiravala. A ne u dobrom smislu. Trenutno mi mir nema cijenu.

Insistiram da imamo i da znamo zašto nešto radimo. Kad mi predlažu da radimo nešto, uvijek pitam zašto? Zašto nam je to važno? Nekad mi odgovore iz najbolje namjere kako ćemo zaraditi „dobre pare“. Obično me tada i izgube.

Tražim entuzijazam, radost i neki bolji razlog.
Da osjetimo strast a ne stres.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Sve koje sam napisala do sada, jer pisala sam ono što bih i sama željela da čitam 🙂
No, samoproklamovani sam promoter Elif Šafik, spisateljice porijeklom iz Turske, nema kome nisam preporučila knjigu ,,Ljubav”. Mislim da to svaka ženska duša želi i čeka da pročita. Potom seriju knjiga Vadima Zelanda „Transurfing“, njegov stil pisanja kao da se baš vama obraća jer baš vi to znanje i treba da pročitate. A potom i živite, baš je „prenos“ u najljepšem smislu te riječi. Prenese vam energiju transurfinga da surfate dalje.

Novi filmovi me nešto ne impresioniraju, češće gledam neke stare, na primjer „BladeRunner“ iz 1982. je poetičniji, „Brazil“ fantastičniji, „Goli ručak“ strašniji a „Prisila, kraljica pustinje“ – glamuroznija od novijih verzija. Nije nužno sve staro bolje, ne mislim tako, no evo ove filmove mogu da preporučim.

Sjetila sam se Prisile baš zbog Slavkovog kostima za ,,Soulfood” predstavu, nekako me podsjetilo na ovaj transgender mjuzikl koji slavi život 🙂

Koje jelo najviše volite?

– Sve ono što stiže iz moje bašte. Ja sam jedna od onih što voli brokoli, karfiol, kupus i sve te zeleniše blitva, zelje, spanać, matovilac. Kad radim sa svojim mentijima pitam ih često šta je za njih luksuz, šta je pojam luksuzno i gdje sebi dozvoljavaju luksuz. Jer, meni je luksuz što mogu svakog dana sama sebi da spremam hranu. Što neku hranu i odgajim u svojoj bašti. Luksuz mi je kad ustanem da u spavaćici, nekad i bosa uberem jagode, trešnje, maline, smokve… i da ih jedem bez pranja u sodi bikarboni 🙂

To najviše i volim da jedem – jagode, trešnje, uh maline… svježe mi je mnogo više gušt nego kuvano ili pečeno. Sve svoje omiljene recepte stavila sam na sajt soulkitchen.network da zajedno uživamo 🙂

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Ništa, damo sebi dozvolu za ljubav, da mi jesmo ljubav i da nam ništa nije potrebno što već nemamo. Možda da sklonimo sve ideje i vjerovanja da nam je nešto potrebno, da ljubav valja zaraditi ili uopšte šta je to prava ljubav?

Ljudska ljubav je uvijek uslovljena i to mi je sasvim u redu, kad god čujem nekog da traži „pravu“ ili bezuslovnu ljubav predložim da nabavi psa. Za sve drugo, mi smo ti koji dajemo, nema veze da li je ljubav prema poslu, pozorištu, knjigama, slikanju… mi smo živi kada ljubav (čitaj energiju) dajemo mnogo više nego kad je dobijamo.

Žene često traže ,,pravog”, a ja vjerujem da je svako pravi u svakom trenutku. Uvijek dobijemo ono što nam je u tom trenutku „pravo“ potrebno 🙂

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

– Prince. Da mogu opet da idem na njegov koncert jer nakon koncerta u Londonu sam rekla sebi „nakon ovog, više ne moram da idem na koncerte“. Tad nisam baš znala da pazim šta govorim jer riječi postanu samoostvarujuće proročanstvo. Ode mi a da se nismo propisno pozdravili.

Isto tako i David Bowie. Na njegov nastup sam jednom imala mogućnost da odem i nisam jer kao „ima vremena“. Nikad više nisam imala prilike, potom nije bilo vremena, ode i on. We could be heroes just for one day.

Putovanje koje pamtite?

– Ova pitanja traže od nas da putujemo u prošlost, a prošlost je prošla. Ne pamtim ništa, ne živim u sjećanjima i ne preporučujem nikome 🙂

Zezam se malo, a malo i ne.

Iako obigrah planetu, pomislio bi čovjek da sam neki putnik i da volim da putujem. U stvari nije baš tako. Volim da se preselim negdje i da malo živim u nekim drugim predjelima, krajolicima, u nekoj drugoj klimi i vremenskoj zoni. Indija, tj. Goa mi je neko vrijeme bila druga kuća, potom sam dodala Bali, probala sam zapadnu Afriku, Ameriku i nešto od Latinske, no nekako prirodno levitiram više prema Aziji.

Povremeno organizujem sebi i dragim osobama road trip po bivšoj Jugoslaviji te je putovanje tj. vožnja po Bosni i Hercegovini za pamćenje. Koliko prirodnih ljepota, zelenila, vode, rijeka, vodopada i priča ima, uživala sam ponovo otkrivajući neka mitska mjesta poput Sutjeske, Neretve, Tjentišta, Jajce, Bihać, Foča…pa Trebinje, Višegrad, Kravice… A u Mostar i Blagaj sam se zaljubila na prvi pogled.

Slovenija je tek nestvarno lijepa, kao i Hrvatska – to je jasno, no nekad preskočimo te male predivne zemlje. Crna Gora je tek takav dragulj, svaki pu me obasja nekim fantastičnim djelovima, nema veze koliko puta sam bila u Boki, i dalje se volimo i iznenađujemo 🙂 Možda mi i Montenegro postane druga kuća.

Pjesma Vašeg života je?

– Eh, nemam baš pjesmu života, imam različit soundtrack za različite faze u životu.

No hidden catch no strings attached, just free love, pa the Beatles, Here comes the Sun ili pak Dianna Ross, I'm coming out. Volim koncert Talking Headsa ,,Stop Making Sense” iz 1984. čitav, sve pjesme, režija, scenografija, ples, sve je čudesno umjetničko djelo.

Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva