“Onaj ko izgubi nadu, prihvata ono što mu se nudi. A ko prihvati ono što mu se nudi, odriče se sopstvenog sna” – riječi su književnice Ljiljane Habjanović – Đurović, naše današnje sagovornice, koja se nikada nije odrekla sna zapisanog u svom djevojačkom dnevniku „da dubinom misli i ljepotom riječi osvoji svijet“.
Ljiljanin odraz “U ogledalu” MNE magazina ove sedmice oslikaćemo kroz njena bolna sjećanja iz djetinjstva, drage uspomene sa putovanja, stavove o ljubavi, životu i na kraju, kroz njenu žudnju iskazanu u pjesmama – “da bude svoja, a ne bude sama…“
Ljiljana Habjanović – Đurović rođena je u Kruševcu, gdje je završila osnovnu školu i Gimnaziju. Dilomirala je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu. Od 1966. godine posvetila se književnom radu, te 2003. godine osnovala izdavačku kuću “Globosino Aleksandrija”.
Autorka je više romana: Javna ptica (1988), Ana Marija me nije volela (1991), Iva (1994), Ženski rodoslov (1996), Paunovo perо (1999), Petkana (2001), Igra anđela (2003), Svih žalsosnih radost (2005), Zapis duše (2007), Voda iz kamena (2009), Sjaj u oku Zvezde (2012), Naš otac (2014), Gora Preobrženja (2015), Onda je došla Dobra Vila (2016), So zemlji (2018), a nedavno je promovisala novu knjigu “To je ljubav, slepa sila”, koju preporučuje i našim čitaocima.
– Knjiga kazuje o prihvatanju volje Božje. To je priča koja svjedoči šta je čovjek spreman da uradi zbog ljubavi ili zbog onoga za šta vjeruje da je ljubav. Priča o nemirenju sa sudbinom – kazala je ranije Habjanović – Đurović.
Od kada je, maja 1996. godine, objavljen roman “Ženski rodoslov”, Habjanović – Đurović je najčitanija i najtiražnija književnica koja stvara na srpskom jeziku. Njeni romani bilježe tiraž od blizu milion primjeraka. Ljiljana je i dobitnica brojnih prestižnih priznanja, kao što su najznačajnije društveno prizanje u Srbiji – Vukova nagrada za 2009. godinu za “izuzetan doprinos razvoju kulture u Republici Srbiji i srpskom kultrnom prostoru”, kao i Zlatnog beočuga, nagrade Kulturno – prosvetne zajednice Beograda 2008. godine “za trajni doprinos kulturi Beograda”. Osim ovih, nagrađena je sa još 20 književnih nagrada i priznanja, a 19 njenih knjiga objavljeno je u inostranstvu na 11 jezika.
Međunarodni biografski centar u Kembridžu uvrstio je 2001. godine u pregled “Ko je među piscima i autorima u svijetu”, a 2005. i 2007. godine proglašena je za jednog od 100 najuticajnjih književnika u svijetu, posmatrano na regionalnom nivou.
Udata je za Milovana Đurovića i ima sina Hadži-Aleksadra.
U razgovoru za MNE magazin Ljiljana se prisjeća djetinjstva, sanjarenja, ljubavi bake, ali i bola zbog očevog napuštanja i smrti majke.
Njen prvi honorar bila je nagrada na literarnom konkursu, koji je osvojila kao učenica osmog razreda. Dobijeni novac potrošila je na kupovinu sabranih djela Sergeja Jesenjina.
Posao, kako kaže, uvijek radi sa puno ljubavi i strasti. Pamti putovanja, a posebno izdvaja boravak u Jordanskoj pustinji novembra 2019. Smatra da je za pravu ljubav potrebna odanost, vjernost i razumijevanje.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Na bol djeteta koje je ostavio otac i kojem je umrla majka. Na ljubav babe, koja je bila svjetlost i vatra mog života. Na čitanje i pisanje. Na sanjarenje o danu kada ću, kako sam zapisala u svom „Dnevniku“ kada mi je bilo 13 godina, „dubinom svoje misli i lepotom reči osvojiti svet“.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Kao učenica osmog razreda na gradskom literarnom konkursu povodom Dana armije osvojila sam prvu nagradu i dobila tadašnjih 20.000 dinara. Kupila sam sabrana djela Sergeja Jesenjina.
Na čemu insistirate u poslu?
-Ja u poslu ne žalim sebe. Radim sa ljubavlju i strašću. Od saradnika tražim da budu tačni u izvršavanju obaveza i da poštuju svakog partnera naše izdavačke kuće.
Koju knjigu/film biste preporučili?
-Naravno, knjigu „To je ljubav, slepa sila“.
Koje jelo najviše volite?
-Volim različite ukuse, dopadaju mi se specijaliteti različitih kuhinja, i nemam omiljeno jelo.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Odanost, vjernost i razumijevanje.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Vinsenta van Goga. Tokom svog kratkog, tragičnog života bio je prezren i odbačen, neshvaćen i užasno usamljen. Bilo bi lijepo da vidi da se danas njemu i njegovom veličanstvenom djelu dive milioni. I da u tom divljenju ima i saosjećanja i ljubavi.
Putovanje koje pamtite?
-Imam 67 godina i zaista sam dosta putovala. Obišla sam evropske metropole po nekoliko puta, posjetila brojna evropska ostrva, bila sam u Kini i Singapuru, na Baliju i na Kubi, u Njujorku i Los Anđelesu, u Moskvi i Petrogradu, u Egiptu, Tunisu, Dubaiju, na Sinaju i tri puta u Svetoj Zemlji… Većina tih putovanja je za pamćenje. Ali, ako moram da izdvojim jedno iskustvo, onda neka to bude boravak od tri sedmice u Jordanskoj pustinji novembra 2019. Moj sin Hadži-Aleksandar Đurović režirao je film po mom romanu „Petkana“ i živjeli smo u dubini pustinje, dva sata udaljeni od najbližeg grada.
Pjesma Vašeg života je?
-To bi mogla biti moja pjesma „E, da sam maslačak…“ Kada sam je napisala, imala sam 25 godina i žudjela sam „svuda da rastem/i sve da smem. Da budem svoja/a ne budem sama…“
D.Markuš