Porto Novi
MAGAZIN SLAJDER

MARINA MIKETIĆ-NIKOLIĆ U OGLEDALU: Poštujem ljude koji žive u skladu sa svojom prirodom, a ne ugrožavaju druge

PR savjetnica u Aerodromima Crne Gore Marina Miketić – Nikolić završila je, nakon Gimnazije ,,Slobodan Škerović”, Fakultet političkih nauka, smjer žurnalistika. Obožava svoje studentske dane, ali od njih su joj još miliji dani u dvorištu Gimnazije. Danas joj se čini da joj je tokom te četiri godine najteže palo to što dva puta po sedam dana nije mogla da ide u školu jer je bila prehlađena. A kaže da nije bilo tako, ali za nju je to bilo mjesto čiste radosti i utočište svakoj ,,velikoj tugi”, drugarstvu, dilemi i početku.

– Bila sam dijete kome je bilo neobično važno da oko mene svi budu spokojni i da im pokažem ljubav. Zvuči bajkovito, ali to zapravo nije prirodno stanje za dijete i vrlo često je više breme za tek malu dušu. Kasnije, taj osjećaj se kultivisao u potrebu za boljim i pravednijim okruženjem, za svijet po zaslugama a ne po ,,stečenim” privilegijama. Vjerujem da pripadam generaciji koja je osjetila te ,,kriterijume” na svojoj koži, ali isto tako koja je inovativna, vrijedna i puna onih koji zavrjeđuju svaku vrstu poštovanja – ističe naša sagovornica.

Tokom školovanja su je smatrali nadarenom za pisanje i javni nastup, što je osnažilo njenu ljubav ka istini koju je ,,naivno tražila u novinarstvu”.

– Šta god o njemu danas mislila, za mene je tih sedam godina provedenih najprije u agenciji Mina, a zatim kao reporterka, te urednica i voditeljka u IN televiziji, dio života kada sam upoznala samu dušu društva, sa svim svojim briljantnostima i ozbiljnim deformitetima. Novinarstvo mi je donijelo dinamiku, meni posebno važnu u tim godinama; upoznavanje drugačijih zemalja i kultura, prve uspješne i neuspješne borbe, svoje i tuđe. Možda najvrjednije što nosim iz tih dana jesu zanat i prijateljstva. Sve mi to danas dosta znači i u poslu PR-a, koji sam zavoljela na magistarskim studijama, a najviše kroz praksu – precizirala je ona.

U životu danas najviše cijeni spokoj i mir, najprije sa sobom. Ljudi koji imaju dinamične karijere i život uopšte, ,,često mogu da zaborave na pra-kutke sopstvene duše, bez kojih smo mrtvi, ma čemu jurcali“. Veliko poštovanje ima prema ljudima koji žive ovaj život sasvim u skladu sa svojom prirodom, a opet ne ugrožavajući druge. Smatra ih virtuozima.

Uživa u čitanju, kuvanju, povrtlarstvu i slikanju ,,kad se posreći da artikulišem svoju inspiraciju”.

– Volim kućne sjedeljke sa prijateljima, popodna ispod trešnje u roditeljskom dvorištu, noći u zalivu, iznad svega i svih moje dječake – Kostu i Mihaila – poručuje Miketić-Nikolić.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Iz današnje perspektive rekla bih da je to bezbrižnost, ali to je vizura odraslog čovjeka. Ne postoji dijete koje nema briga, pitajte bilo koje, mijenjaju se samo predmet okupacije i okolnosti. Djetinjstvo me dalje asocira na igru koja je prestajala samo tokom čuvena dva socijalistička sata, od 15h do 17h, na taj neizdrž da drugarice zazvone na vrata. Nekako se uvijek sjetim nekog dugog ljeta, malih okruglih prženih krompirića i presukača moje babe, sjevernog vjetra kome smo prkosili držeći se za neke ograde usput… Sjećam se da smo tokom inflacije svakodnevno kao slatkiš dobijali tijesto različitog oblika I fila. Zbog ovoga sam, kad sam odrasla, svoju majku nazvala čarobnicom.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Zaradila sam ga od crtanja, sa nekih 16 godina. Crtanje i slikanje su moja prva umjetnička ljubav, kojom sam se zamalo profesionalno bavila. Crtala sam znamenitosti za jednu neobičnu kartu Crne Gore. Kupila sam sandale ,,na petu”, moguće i prve, roditeljima šteku cigara i neke sitnice bratu i sestri.

Na čemu insistirate u poslu?

– Uvijek poštujem kolege, od najniže do najviše hijerarhijske skale, trudeći se da različita mišljenja i poglede na rad ili stvarnost oko nas pripišem bukvalno samo tome – drugačijem mišljenju. Ni boljem ni gorem. Isto očekujem zauzvrat. Takođe, volim da radim i trudim se da to što mi je povjereno uradim najbolje moguće; nerviram se kad se naknadno sjetim kako je nešto moglo zanimljivije da se riješi. Isto tako očekujem da ljudi sa kojima radim budu vrijedni, da razmišljaju kako da nešto unaprijedimo, a ne da mi nižu razloge zašto nešto ne može. Cijenim ambiciozne ljude, ali samo kad ona počiva na zdravim osnovama. Samo bahate ljude smatram nižim svijestima.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Što god sad napisala, sjutra će mi biti krivo što nisam izabrala neku sasvim drugu knjigu. Čitanje je moja pasija.U posljednje vrijeme možda najintenzivniji utisak ostavio je roman ,,Seretonin” Mišela Uelbeka, ,,Preljubnici” Vide Ognjenović, za noć sam pročitala ,,Beogradski trio” Gorana Markovića. Mnogo volim Aleksandra Hemona. Izdvojiću ipak i ,,Istoriju zapadne civilizacije” Bertrand Rasela koju smatram da svaki učen čovjek treba da ima u kući. Pomno pratim domaće i regionalne pisce, a ne prođe mi dan bez poezije. Nekad sam uživala učeći je napamet, danas nemam te kapacitete. Obožavam film, iako u posljednje vrijeme zaspim sa prvim scenama bez obzira na kvalitet. Spisak bi bio dug, no najčešće sam u životu plakala uz ,,Život je lijep”, čini mi se pet puta. Jedan od najboljih novijih filmova mi je danski ,,Krivica”, Gustava Molera.

Koje jelo najviše volite?

– Hrana je za mene više od zadovoljenja potrebe, pa godinama izučavam najrazličitije svjetske kuhinje kako bih udovoljila mojim, sad već razmaženim nepcima. Obožavam sushi, njegušku kobasicu, ribu na sto načina i pasulj. Skoro sve vrste pašte i čorbu od vrgnja. Sve više pravim biljne pikantne prelive, recimo namaz od indijskih oraha, sušenog paradajza i svježeg bosiljka. To je bajka.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Nekome samo da je doživi, nekom i da je preživi. Ne izgubiti vjeru u ljude, čini mi se najpreciznijim odgovorom. Samo tako ljubav može da živi u raznim oblicima i u kontinuitetu.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

– Možda je crnogorski stereotip, ali prvo mi na pamet pada Njegoš. Toliko kontradiktornosti u jednoj sasvim neobičnoj prilici toga doba, od tanane duše do ne baš suptilnog vladara. Sigurno bi bilo privilegija čuti uživo šta taj blistavi um našeg nasljeđa misli danas, kako je iz onog krša poniklo toliko duhovno bogatstvo. I najzad, vidjeti je li onako lijep ko što su ga slikali😊 Voljela bih da sam živjela i sa francuskim postimpresionistima.

Putovanje koje pamtite?

– Putovanja su me brusila, učila i oplemenjivala brže od svake škole i svakodnevnog iskustva. Najviše volim svoj put u Pariz jer me je zadržao dovoljno dugo da to predstavlja najznačajniji period mog sazrijevanja. Izdvojila bih i Njujork, jer gotovo svakodnevno poželim da ponovo sjednem na travu Central parka.

Pjesma Vašeg života je?

Razne, i u raznim fazama života, od šansona Luz Casal, Chris Rea, Azre, imam po omiljenu i u klasici i u izvornoj muzici. Međutim, moja prva omiljena pjesma za odrasle je bila Oliverova ,,Jedan od mnogih”. Danas sa društvom crknem od smijeha toj maloj Marini koja sa pet godina ,,pati” pred smiraj dana vukući se žutom škodom uz petrovačke strane. Svako vraćanje s mora podsjeti me na tu pjesmu, na nas troje zgužvane na zadnjem sjedištu, osamdesetih bez klime, na moje roditelje koji pjevuše o Mediteranu i šapuću ,,spavajte, spavajte”.

Sad bih čula ,,Blue cafe”, od Chris Rea.

N.Đ.