DRUŠTVO SLAJDER

NAJČITANIJE U 2019: Psihološkinja Zorica Minić o vršnjačkom nasilju

Zorica Minić, Foto: youtube

Uvaženi čitaoci,  podsjetićemo vas na neke od tekstova koji su bili najčitaniji tokom protekle godine. Izbor za danas je tema o vršnjačkom nasilju o kojoj govori psihološkinja Zorica Minić

Nivo nasilja među djecom  reflektuje nivo nasilja u društvu, poručuje diplomirana psihološkinja Zorica Minić iz Ispitnog centra Crne Gore. Ona dodaje da je, uopšteno, nasilje u Crnoj Gori ozbiljan problem, pa samim tim i  nasilje među djecom, te da često iza nasilnika stoje njihovi “nedodirljivi” roditelji.

Javnost je ostala zatečena slučajem vršnjačkog nasilja iz Berana, nad dvanaestogodišnjom djevojčicom, koje je kulminiralo ovih dana kada je protiv trojice dječaka Više državno tužilaštvo pokrenulo istragu zbog sumnje da su zlostavljali školsku drugaricu. Maloljetnici su, radi privremenog zadržavanja, upućeni juče u Centar “Ljubović”, za djecu sa problemima u ponašanju. Dvojica dječaka koji su mlađi od 14 godina su na slobodi. Djevojčica još nije saslušana.

Okrećemo glavu, srećni što se ne dešava nama

– Bojim se da smo mi, kao društvo, vrlo tolerantni na nasilje. Moramo znati da djeca ne uče iz deklaracija i zakona, nego iz ponašanja odraslih, iz života. Nivo nasilja među djecom reflektuje nivo nasilja u društvu. Djeca vide da se toleriše ono što bi u normalnim uslovima podleglo kazni. Najčešće kad naiđemo na scene nasilja, na ulici, parku, školi…, okrećemo glavu, srećni što se to ne dešava nama nego nekome drugom. Svjesni smo da ćemo, ako se suprotstavimo, vjerovatno postati i sami žrtve bez zaštite. Vjerujem da djeca nijesu svjesna mogućih posljedica nasilja, ali odrasli bi morali biti. Kako je “ćutanje odobravanje”, poruka koju šaljemo nasilnicima je da je to dozvoljeno. Kada kriminalci postaju društveno priznati, medijski slavljeni, šta da očekujemo od mladih. Apsurd je kao uzore ponuditi ljude sumljive prošlosti a tražiti od mladih čednost. Tranziciona kriza, iz koje nikako da izađemo, transformiše cijelo društvo, smanjuje sigurnost, a time i dostojanstvo ljudi – jasna je Minić u svojim stavovima.

Posljedice nasilja ,,najskuplje”

Psihološkinja Minić vjeruje da jedan od važnih načina sprječavanja nasilnih situacija je u prevenciji, koja se postiže programima koji se sprovode u školama, poput „Škole bez nasilja“. Ističe da programi daju vidljive rezultate, jer vrlo jasno definišu “šta se smije, a šta ne”, kako se konflikti mogu riješiti, šta je to nenasilna komunikacija, kako prepoznati nasilnika, kako pomoći žrtvi.

-Ti programi moraju da se rade neprekidno, a to iziskuje i vrijeme i kadrovske i materijalne resurse, a često zaboravljamo da su posljedice nasilja najskuplje. Naravno da je kritikovanje školskih nasilnika osuđeno  na neuspjeh tamo gdje se veliča kriminal i sa simpatijama priča o „uspjesima“ pojedinih klanova. Kultura nasilja je rađana u društvenim turbulencijama a hranjena medijskim prikazivanjem i veličanjem moći. Kulturne vrijednosti i norme manje su predmet pažnje, a upravo one razorno djeluju na sistem vrijednosti i ne dozvoljavaju zajednici da razvije odbrambene sisteme – smatra Minić.

Ona podsjeća da su djeca od najranijeg uzrasta, već od druge godine, sklona agresiji, ali “tu agresivnost previđamo zato što nemaju dovoljno snage da nam naude”. Kod mlađih uzrasta dominira fizička agresija, negdje od 8. do 11. godine verbalna, pa u periodu adolescencije se povećavaju svi oblici agresije, a naročito ona indirektna.

Neki od razloga zašto se javlja nasilje kod djece su, objašnjava ona,  traganje za identitetom i dokazivanjem, odbrana ugleda nasilnika, dokazivanje „muškosti“, nametanje normi – nasilnik je „sudija“ koji uzima „pravdu“ u svoje ruke, zaštita slike o sebi, samoodbrana – drugi ljudi su izvor opasnosti i nasilnik ih se plaši, te ih nasiljem nastoji neutralisati.  Nasilnici imaju i pritisak nastao zbog nedostatka verbalnih i socijalnih vještina u komunikaciji. Nije rijedak slučaj ni siledžijstvo, kada nasilnik uživa u patnjama drugih, te bira slabije žrtve.

Kako prepoznati žrtvu

Psihološkinja Minić daje jasna uputstva kako prepoznati žrtvu vršnjačkog nasilja.

-Neki od znakova u ponašanju djeteta koji bi trebalo da roditeljima i nastavnicima budu znaci upozorenja da je dijete možda izloženo nasilju jesu da dijete nerado ide u školu i izmišlja razna opravdanja, naglo popušta sa uspjehom, djeluje dekocentrisano i nemotivisano, gubi apetit, ima glavobolju, bolove u stomaku i povraćanje – kazala je Minić. Ona dodaje da su neki od znakova i početak mucanja, može da se javi i noćno mokrenje. Dijete, kaže, može da prestane da jede ili da bude opsjednuto čistoćom, kao reakcija na to što ga zovu „debelim“ ili „prljavim“.

-U školi nijedan učenik nije “ostrvo” i nasilje itekako utiče na svjedoke nasilja i ostale učenike, jer je to stresan doživljaj i poruka da tako nešto i njima može da se dogodi. Zavisno od toga da li je nasilno ponašanje praćeno pozitivnim ili negativnim posljedicama, ostali učenici će zaključivati da li je nasilje dozvoljeno, ili čak dobro ili ne, treba li nasilnika podržavati ili osuđivati – objašnjava  Minić.

Uzroci nasilja često u porodičnom okruženju

Većina stručnjaka, kaže, smatra da su uzroci nasilja izvan škole, u porodičnom vaspitanju, socijalnom okruženju u kojem djeca uče nasilne obrasce ponašanja. Kroz vrata dječije mašte ulaze sve vrijednosti i stavovi o životu, ali, njih otvaraju i zatvaraju prvenstveno – roditelji.

Uzroci nasilničkog ponašanja mogu biti spoj nekih od faktora kao što su emocionalni odnos roditelja u ranom razvoju djeteta bez topline i empatije, popustljivost roditelja – bez postavljanja granice, kada roditelji tolerišu agresivno ponašanje ili kada tjelesno kažnjavaju djecu.

-S obzirom na primarni značaj porodice i njeno usporeno mijenjanje, možemo se pitati da li su veće posljedice za djecu odraslu u vrijeme krize ili za djecu čiji su roditelji odrasli u doba tranzicije. Međutim, ako u sredini cvjeta kriminal, ako je sve na prodaju pa i moral i ocjene i diplome, ako se na televiziji prikazuju nasilja raznog oblika, ako je poremećen sistem vrijednosti, ako se ne cijeni rad, znanje i moral, onda nastavnici, koliko god težili pozitivnim vrijednostima u školi, teško mogu mnogo, suštinski, da utiču u pozitivnom smislu na učenike – kazala je psihološkinja.
Minić poručuje da je dodatni problem što često iza nasilja djece stoje zaštitnici, njihovi “nedodirljivi” roditelji ili neko ko interveniše, “što ekstemno negativno djeluje na klimu u školi”.

M.Sekulić

 

Komentariši